tablice-sortiranje

slobfil-css

Arjan Vliegenthart i Henk Overbeek: Reforma poreza na dobit korporacija u neoliberalnoj Europi

Arjan Vliegenthart i Henk Overbeek istražuju posljedice velikog proširenja EU 2004. godine na poreznu reformu unutar EU uzimajući za primjer poreze na dobit korporacija zbog kojih su se stvorila dva bloka: jedan za harmonizaciju poreza zbog "štetnih" praksi u zemljama-kandidatkinjama (flat porezne stope) i drugi koji se protivio promjeni statusa quo. Neki su promatrači iz toga izveli zaključak da Srednja i Istočna Europa ustvari funkcioniraju kao neka vrsta „predloška“ za fiskalnu reformu u EU.


Reforma poreza na dobit korporacija u neoliberalnoj Europi - Srednja i Istočna Europa kao predložak za produbljavanje neoliberalnog europskog procesa integracije?



Uvod



Otkad je 1985. godine ratificiran Jedinstveni europski akt, europska porezna pitanja su dobivala velik publicitet u financijskom tisku. Rasprava se usredotočila na poreznu konkurentnost (naročito u području oporezivanja poduzeća) općenito te osobito na takozvane štetne prakse. Međutim, nakon što se Europska unija 2004. proširila na istok, dinamika debate o pitanjima oporezivanja se promijenila. Ispostavilo se da se većina novih zemalja-članica, a naročito one u Srednjoj Europi te na Baltiku, žestoko protivi ikakvim koracima EU prema poreznoj harmonizaciji budući da su te zemlje bile pioniri u inovacijama fiskalne politike (nekoliko ih je uvelo sustav flat poreza). Općenito, čini se da je proširenje znatno promijenilo ravnotežu sila u EU u pogledu fiskalne politike.

Neki su promatrači iz toga izveli zaključak da Srednja i Istočna Europa (SIE) ustvari funkcioniraju kao neka vrsta „predloška“ za fiskalnu reformu u EU (i šire).[1] Ta pomisao potiče mnoga pitanja. Što se točno misli pod „predloškom“: je li to referenca na prekograničnog učenja usvajanja politika ili se te politke prvo isprobavaju u SIE kako bi se kasnije uvele u cijelu EU? I što je s djelovanjem u ovom kontekstu: koriste li određeni akteri svjesno funkciju tog predloška? Ako je odgovor „da“, tko su onda ti akteri, koji su njihovi ciljevi te kako se to uklapa u općenitiju sliku? Ili se funkcija „predloška“ jednostavno odnosi na određeni način na koji se rješavaju pritisci globalizacije u kontekstu EU?

U ovom poglavlju želimo odgovoriti na neka od tih pitanja istražujući učinak koji je veliko proširenje 2004. godine imalo na području porezne reforme EU. Osobito smo se usredotočili na jedno polje politika upravljanja državom, naime na oporezivanje dobiti korporacija. Na razini Europe se tijekom 1990-ih od svih poreznih područja najviše raspravljalo i prepiralo o oporezivanju dobiti korporacija. Njemačka i Francuska su s jedne strane neprestano argumentirale u korist harmonizacije poreza na dobit korporacija pokušavajući tako eliminirati navodnu nepoštenu poreznu konkurenciju u novim (i nekim starim) zemljama-članicama. S druge strane, Irska, Ujedinjeno Kraljevstvo i nekoliko novih zemalja-članica se žestoko protivilo ikakvoj promjeni statusa quo. K tome, na tome su području nove zemlje-članice bile veoma aktivne. Polemika između trenutnog francuskog predsjednika Sarkozyja te naročito Estonije o ulozi europskih strukturnih fondova u kontekstu niskog oporezivanja na dobit korporacija u Srednjoj i Istočnoj Europi, tek je jedan znakovit primjer. I Europska komisija je preko deset godina aktivna u području reformi poreza na dobit korporacija iako nema nikakvu formalnu nadležnost na tom području. Europska komisija je odustala od svojih inicijalnih pokušaja u smjeru pune harmonizacije nakon neuspjelog prijedloga da uvede glasovanje kvalificiranom većinom u pitanjima poreza tijekom sastanka na vrhu u Nici u prosincu 2000. godine. Od tada je uključena u skromniji projekt za uvođenje zajedničke konsolidirane porezne osnovice za dobit korporacija (CCCTB) do 2008. godine.

Ovo poglavlje će također pokušati procijeniti učinak proširenja 2004. godine na tekuću raspravu o politici porezne reforme u EU. Takav pokušaj donekle znači utiranje novog puta u studijama o EU. Većina studija o proširenju EU usredotočila se na posljedice po zemlje-kandidatkinje (Nugent, 2004: x). S nekim iznimkama (Meardi, 2002, 2004, 2006; Moravcsik i Vachudova, 2003; Kvist, 2004; Nugent, 2004 i Marginson, 2006), studije koje su se usredotočile na posljedice po cijelu EU još su uvijek rijetke. Postoje neke studije o reformi odnosa u industriji unutar šireg EU (Meardi, 2002) te posljedicama na zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku (Haba, 2004). Uz Merrill Lynch, smatramo takav jednostrani fokus nedostatnim: „Pogreška je bila u tome što se mislilo kako će zapadna Europa preobraziti istočnu, prije no što će istočna preobraziti zapadnu“ (Merrill Lynch, 2004).

Uz to, te studije ne određuju teoretski kakv je odnos između starih i novih članica u proširenoj Uniji. U ovom su nam doprinosu inspiracija bile studije o procesu proširenja koje stavljaju naglasak na dijalektiku između transnacionalnih utjecaja u SIE s jedne, te unutrašnje dinamike s druge strane (e.g. Holman, 2001; Shields, 2003, 2004a, 2007; Bohle i Husz, 2005; Bohle, 2006; Drahokoupil, 2008a), time nadilazeći ograničenja bilo tradicionalnijeg komparativnog pristupa (koji naginje pripisivanju ekskluzivnog kauzaliteta promjenama u unutrašnjim odnosima) bilo pristupa ovisnosti (koji je sklon pripisivanju primarne kauzalnosti vanjskim čimbenicama). Međutim, u ovom specifičnom slučaju, sagledat ćemo stvari iz ponešto drugačije perspektive. Iako ćemo obratiti naročitu pozornost na ulogu „novih zemalja-članica“ u Srednjoj i Istočnoj Europi, učinit ćemo to unutar okvira u kojemu ćemo analizirati EU u njenoj cijelosti, radije no da se prvenstveno bavimo odnosom između „starih“ i „novih“ članica (ili utjecaja jednih na druge). Težimo boljem razumijevanju toga kako su proširenje i ulazak novih zemalja-članica utjecale na procese koje se odvijaju na razini EU: kako su različite društvene sile uspjele osnažiti svoju poziciju na domaćem terenu stvaranjem saveza na razini EU, kako transnacionalni privatni i javni akteri utječu na pozicije vlada te kako je proširenje utjecalo na cjelokupni proces stvaranja neoliberalnih tržišta na jedinstvenom europskom tržištu.

Ostatak ovog poglavlja je strukturiran na sljedeći način. U drugom dijelu ćemo se nadovezati na uvod urednika ovog sveska te razviti pristup zasnovan na teoriji koji će nas voditi u našoj analizi u kojoj ćemo se usredotočiti na problem oporezivanja u kontekstu europske integracije, točnije jedinstvenog europskog tržišta. U trećem dijelu ćemo se latiti konkretne analize europskih poreznih reformi, i to prvo tijekom razdoblja kandidature (1990-2004). Tu ćemo istaknuti da je EU dijelom oblikovala nove porezne sustave u SIE, no isto tako da su i te zemlje sve više počele utjecati na debatu na razini EU o poreznoj reformi. U četvrtom dijelu preusmjerit ćemo svoju pozornost na događaje u godinama nakon pristupanja. Uvođenje niskih izravnih (na dobit korporacija) poreznih stopa u SIE donekle je potaknulo već postojeći trend snižavanja poreznih stopa na dobit korporacija. K tome, proširenje je ojačalo tabor društvenih sila koje se protive uvođenju zajedničke europske porezne osnovice, što neki smatraju prvim korakom ka zaustavljanju poreznog natjecanja u EU. U zaključku ćemo te događaje staviti u širi kontekst europske integracije kao projekta neoliberalnog prestrukturiranja.


Neoliberalni model EU i uloga porezne reforme



Putanja europske integracije je strukturirana postojanjem manje-više koherentnog skupa strategija (sveobuhvatnog koncepta kontrole) u područjima socioekonomskog upravljanja i međunarodnih orijentacija (vidi uvodno poglavlje ovog sveska; također Overbeek, 1990: 26). U konkretnom historijskom kontekstu Europe nakon Hladnog rata, razlikujemo tri sveobuhvatna koncepta kontrole koja su se natjecala za dominaciju u EU.

Kao prva, tu je euromerkantilistička orijentacija (kojoj isto tako možemo nadjenuti ime „regulirani kapitalizam“ prema Pollack (1998)). Ta orijentacija koja je bila naročito snažna u 1980-ima i ranim 1990-ima, ima za cilj izoliranje europskog kapitala od pritisaka globalizacije mjerama protekcionizma kojima će se uskratiti pristup američkoj i japanskoj konkurenciji (što je potkrijepljeno primjerom francuskih mjera u 1980-ima usmjerenima protiv uvoza jeftinih japanskih video snimača). Ključnu su potporu pružile europske tvornice čija je glavna baza (što se tiče dobara i zapošljavanja) u EU i koje se prvenstveno natječu na europskim tržištima. Mnoge od tih tvrtki uživaju glas „nacionalnih šampiona“ te su nerazmjerno francuske (e.g. Alcatel Alstom, Générale des Eaux, Peugeot: vidi Van der Pijl, 2006a: 264). U području politike poreza na dobit korporacija, taj projekt najviše naginje k harmonizaciji. Upravo te tvrtke predvode ofenzivu za neutraliziranje „štetne porezne konkurencije“. U kasnim 1990-ima glavni protagonisti takvog „reguliranog“ kapitalizma u politici EU bili su njemački ministar financija Oskar Lafontaine i njegov francuski pandan, Strauss-Kahn. Lafontaineovim porazom i odlaskom iz ureda, tabor reguliranog kapitalizam na razini EU je znatno oslabljen. S vremena na vrijeme tu poziciju još uvijek predstavljaju – iako mnogo slabije no prije – njemačke i francuske vlade te druge države koje zagovaraju pristupanje Zajedničkom tržištu, kao i različiti dijelovi nacionalnog kapitala i tradicionalno organizirane radne snage (naročito njemački sindikalni pokret)

Na suprotnoj strani razlikujemo otvorenu neoliberalnu globalističku orijentaciju koja odbija ikakav pokušaj da se „regulira“ europski kapital (ili da se stvori oblik eurokejnzijanizma) te zagovara skoro apsolutnu slobodu kapitala da se akumulira. Neoliberalna frakcija je snažno proamerički orijentirana i odolijeva svim pokušajima da se europski integracijski projekt pretvori u sredstvo euroameričkog rivalstva. Ta orijentacija izražava specifične interese mobilnog europskog kapitala koji se natječe na globalnim tržištima (prvenstveno financijski i komercijalni interesi plus međunarodni sektor goriva i plina): sjetit ćemo se korporativnih interesanata poput Royal Dutch Shella, BP-a, British Gasa, Allianza, British Telecoma, Glaxoa i Nestléa kao i prijestolnice globalnih financija i usluga (City of London) (vidi Van der Pijl, 2006a: 264). Britanska vlada politički prvenstveno zastupa ovu orijentaciju te je često u tome podupiru organizacije visoko kvalificirane radne snage. Prema toj orijentaciji, smatra se da suverenitetu kapitala najbolje pogoduje nesputana mobilnost kapitala, odbijanje svih regulacija ili harmonizacija oporezivanja na dobit korporacija na razini EU te dosljedno maksimalno porezno natjecanje između zemalja-članica.

Treća pozicija koju možemo razlikovati se donekle nalazi u sredini: ta "euroliberalna“ orijentacija zastupa stav da europske političke razine (a naročito Komisija) trebaju igrati istaknutu ulogu u uspostavljanju i jamčenju regulacijom ujednačenog tržišta tako što bi aktivno inicirali i podupirali proces tržišno zasnovane konvergencije unutar EU. Očito se radi o liberalnom projektu u smislu da se osigurava primat otvorenih tržišta u globaliziranom svijetu, a zagovara ključnu koordinatorsku ulogu europskih institucija kako bi se osnažilo konkurentan položaj europskog, globalno konkurentnog produktivnog kapitala vis-à-vis vaneuropskih rivala. Ta orijentacija je veoma jasno izražena u lisabonskoj strategiji, koja teži oblikovanju Jedinstvenog tržišta u pravog rivala SAD-u (time izražavajući i prikriveno ofenzivno unutarimperijalističko rivalstvo kojeg nema u dvjema prethodno navedenim orijentacijama). U odnosu na konfiguraciju društvenih sila iza te pozicije, možemo provizorno razlikovati blok koji politički vodi (većina) Europske komisije kao i većine u vladama nekih ključnih zemalja-članica (naročito Njemačke) te koju podupire transnacionalna (međunarodno konkurentna i s jakom bazom u Europi) proizvodna industrija EU (koju Van der Pijl (2006a: 264) zove „natjecateljskim eurokapitalom“, a koji spominje korporacije poput Daimler-Benza, Fiata, Volkswagena, Unilevera i Deutsche Bank) kao i dijelove postojećeg sindikalnog pokreta.

Po pitanju problema poreza na dobit korporacija ta „euroliberalna“ pozicija zagovara eliminaciju zapreka za mobilnost kapitala unutar EU, time poboljšavajući sposobnost tvrtki baziranih u EU da prodube svoju svoju internu podjelu rada diljem kontinenta i da se okoriste niskim troškovima kvalificirane radne snage u novim zemljama članicama, istovremeno smanjujući transakcijske troškove.

Kao što ćemo vidjeti kasnije, upravo je druga – neoliberalna – orijentacija povećala svoju snagu nakon proširenja EU. U želji da privuku strane investicije i da se povedu za irskim primjerom dok ih u tom smjeru gura i transnacionalni kapital i domaći kompradorski elementi povezani s transnacionalnim kapitalom (vidi Vliegenthart i Overbeek, 2007 za razradu ove poante; kao i Jan Drahokoupilovo "The Rise of the Competition State in the Visegrád Four: Internationalization of the State as a Local Project"), vlade novih zemalja-članica su uvelike usvojile ista stajališta kao britanska vlada i silom se oduprle svim pokušajima da se harmonizira oporezivanje na dobit korporacija.


Porezna harmonizacija u EU



U 1970-ima u kontekstu prve navale ideja o monetarnoj i ekonomskoj uniji kao sredstvu koje bi maknulo europsku integraciju s mrtve točke, do čega je došlo zbog Luksemburškog sporazuma* 1966. godine, rane inicijative da se harmonizira oporezivanje u Europskoj zajednici (EZ) lako su poražene kada su propali planovi za uvođenje monetarnog ujedinjavanja. Kompetencija EZ u pogledu oporezivanja time je ostala većinom na neizravnom oporezivanju. Porez na dodanu vrijednost (PDV) harmoniziran je 1977. (Grahl i Teague, 1990: 35-7). Dogovor o uspostavljanju minimalne stope PDV-a od 15% kao i harmonizacije raznih stopa trošarina, uključujući ukidanje duty free prodaje unutar EU 1. srpnja 1999. (Dinan, 1999: 364-5), postignut je 1992. godine.

Po pitanju direktnog oporezivanja rasprava se većinom usredotočila na oporezivanje dohotka na štednju (o kojemu se ovdje dalje neće govoriti) i na oporezivanje na dobit korporacija. Projekt jedinstvenog tržišta teži eliminiranju svih zapreka slobodnom i nesmetanom kretanju dobara, usluga, kapitala i radne snage preko unutarnjih granica. Jedna od najvećih komplikacija za slobodnu pokretnost kapitala na jedinstvenom tržištu je postojanje 27 različitih nacionalnih sustava oporezivanja. Međutim, tako se također, možda kontradiktorno, kapitalu (te do neke mjere visoko kvalificiranoj radnoj snazi) pruža mogućnost da iskorištava različite porezne režime u svoju korist, profitirajući od (te podržavajući) proces poreznog natjecanja među zemljama-članicama.[3] Od 1990. godine ostvarivanje Jedinstvenog tržišta** tako je sve više bilo uzrokom pokušaja da se nekako uklone prepreke oporezivanja korporativnih profita. Taj se proces može podijeliti u dvije faze, od kojih je svaka okarakterizirana drugačijim značajem u debatama, drugačijim rasporedom društvenih snaga te uslijed toga i drugačijim ishodom.

Prvu se fazu može okarakterizirati kao borbu između euromerkantilističkog (ili eurokejnzijanskog) projekta, koji je pokušao obnoviti esencijalne strukture i iskustva poratnog korporativnog liberalizma na razini EU te globalističkog neoliberalnog projekta. Godine 1990. poduzet je prvi korak u obnovljenom naporu da se oporezivanje stavi u europski dnevni red s dogovorom o zajedničkom sustavu oporezivanja koji bi bio primjenjiv na udruživanja, diobe i transfere dionica što bi uključivalo tvrtke iz različitih zemalja-članica kao i matičnih tvrtki i podružnica različitih zemalja. Usprkos tome, daljnje postojanje razlika u sustavima oporezivanja na dobit korporacija unutar EU također je nastavilo ozbiljno komplicirati prekogranična udruživanja u EU (Chown, 2000: 106-7). Problem harmonizacije izravnog poreza kasnije je stavljen na političku agendu dvama dokumentima koje je 1996. godine objavila Europska komisija, a u kojima je prikazala razvoj poreznih sustava EU te raspravila mnoge moguće načine da se poveća suradnja u polju oporezivanja (Europska komisija, 1996a, 1996b). Komisija je osobito primijetila da pokretnost kapitala u unutrašnjem tržištu opstruirana postojanjem mnogostrukih poreznih jurisdikcija koje kompliciraju prekogranične aktivnosti europskih multinacionalnih kompanija.

O srodnoj se temi naveliko raspravljalo u 1990-ima (Oskar Lafontaine nimalo tijekom svog kratkog mandata kao njemački ministar financija): o „nepoštenoj“ poreznoj konkurenciji. Uoči sastanka na vrhu u prosincu 2000. godine Komisija je vršila snažan pritisak da se harmonizira oporezivanje na dobit korporacija (Commission Européenne, 2000). Međutim, nakon neuspjeha da se dogovori o proširenom glasanju kvalificiranom većinom o fiskalnim pitanjima u Nici u prosincu 2000., Komisija se morala zadovoljiti više pragmatičnijim smjerom, usredotočujući se na praktična pitanja koja su se ticala dovršetka unutarnjeg tržišta. Zastoj do kojeg je došlo zbog Nice (i koji je kasnije potvrđen u konačnom tekstu nesretnog Ustavnog ugovora) bio je pomalo ironičan. Britanska vlada (koju su između ostalih podupirali Irci i Austrijanci) blokirala je napredak u europeizaciji porezne politike prvenstveno zbog strahovanja da bi takav napredak slijedio smjernice koje su zagovarale francuske i njemačke vlade, a koje su težili nametanju minimalnih stopa oporezivanja na dobit korporacija, ako ne i eliminiranju sve porezne konkurencije (što je Ircima i Londonu dalo tako ogromnu prednost). No blokirajući sve europsko donošenje odluka u području oporezivanja na dobit korporacija, također su blokirali napredak u eliminiranju fiskalnih zapreka da se stvori regulacijom ujednačeno tržište za prekograničnu investicijsku aktivnost od strane transnacionalnih korporacija.

U drugoj fazi je Europska komisija opetovano pokušavala naći izlaz iz slijepe ulice smišljajući nove strategije koje su težile pomirenju ključnih dijelova liberalnog i merkantilističkog tabora. 2001. godine je napisano Priopćenje u kojemu je u detalje opisana strategija za eliminiranje fiskalnih zapreka za pokretnost kapitala na unutarnjem tržištu, a da se pri tome ne ugrožava nacionalni suverenitet u postavljanju poreznih stopa (European Commission, 2001b).

Priopćenje je započeto s ukazivanjem na to da su u natjecanju na tržištu diferencijali u poreznim stopama učinkovitiji od diferencijala u poreznim osnovicama, te da će pitanje razine oporezivanja smatrati nečime što se tiče zemalja-članica. Ipak, u njemu je argumentirano i da razlike u poreznoj osnovici moraju biti uklonjene: poslovni sektor na Jedinstvenom tržištu ne može slobodno poslovati i EU ne može ostvariti svoje ambicije da nadmaši SAD kao najdinamičniju ekonomiju u svijetu (“lisabonski ciljevi“), ukoliko se ne uklone sve fiskalne zapreke za pokretnost kapitala.

Europska konfederacija industrija BUSINESSEUROPE i Europski okrugli stol industrijalaca (ERT), koji su argumentirali da je „konsolidacija baza poreza na dobit korporacija u EU treba biti glavna strategija prema, u poreznom pogledu, potpuno funkcionalnom Unutarnjem tržištu“ (ERT, 2001a), pozdravili su Komisijine prijedloge.

U najopsežnijem očitovanju Komisije ikada, ponovljene su iste poante te je dodano da je stvaranje Statuta o Europskim poduzećima*** iz 2003. te primjena novih međunarodnih računovodstvenih standarda od 2005. godine učinila prijedloge Komisije još hitnijim. Komisija je argumentirala da je usvajanje CCCTB-a jedini način da se ti ciljevi ostvare. [4] Nadalje se navodi da su je političke prepreke (eufemizam za britansku i irsku nepopustljivost) spriječile u provođenju CCCTB-a, no da će ih, ukoliko se zemlje članice ne slože o načinu provođenja CCCTB-a, Europski sud pravde prisiliti na to, budući da je Sud razmatrao više bitnih slučajeva u tom pogledu (European Commission, 2003a: 4-6). Završilo je označavanjem postupka „pojačane suradnje“ iz Sporazuma u Nici kao mogućim načinom da se nastavi bez sporazuma svih zemalja članica (European Commission, 2003a: 27; European Commission, 2004a; također vidi Groenendijk, 2006). Usprkos snažnom i ustrajnom protivljenju, Komisija je zasad predana uvođenju potrebnih nacrtnih zakona 2008. godine (Kovács, 2006).


Europske porezne reforme tijekom procesa pristupanja



Proširenje Europske unije na istok je bilo temelj europskog neoliberalnog reda izgrađenoga između Ugovora iz Maastrichta i velikog proširenja 2004. godine (vidi Bieler, 2000; Bohle, 2006; također Holman 2001; 2004b). Proces pristupanja je ustvari, pomoću takozvanih kopenhaških kriterija i konvergencijskih kriterija za Ekonomsku i monetarnu uniju (EMU), dao Europskom ekonomskom ustavu snagu zakona u zemljama koje su u nekim slučajevima godinama daleko od mogućeg članstva. U drugu ruku, postojeće institucionalne razlike kao i različite političke dinamike u zemljama SIE, drugačije su prelamale utjecaje EU. Uvjeti za pristupanje ostavili su dubok trag na ponovnu izgradnju administrativnih i legislativnih struktura (uključujući na neki način i novu fiskalnu arhitekturu) u Srednjoj Europi nakon pada komunističkih režima.


Rane godine

Tijekom ranih godina tranzicije u SIE (1989-94) razni zapadni akteri zasuli su postkomunističke vlade „savjetima“ koji su se ticali prijeke potrebe za uvođenje privatnog vlasništva i tržišne ekonomije (Vliegenthart and Overbeek, 2007). U većini sektora jednoglasno se savjetovao pristup „velikog praska“ (naročito po pitanju privatizacije); na polju fiskalne politike međutim „zapadnjački stručnjaci su složno savjetovali u korist evolucionarne strategije za poreznu reformu“ (Martinez-Vasquez and McNab, 2000: 276).

Nadalje, plan i program zapadne politike favorizirao je uvođenje PDV-a i poreza na ukupni osobni dohodak u kombinaciji s ukidanjem visokih carina na uvoz i izvoznih davanja kako bi se gospodarstva otvorilo svjetskom tržištu (Martinez-Vasquez i McNab, 2000: 277). Cilj konačnog punopravnog članstvo zemalja SIE nije eksplicitno naveden sve do prosinca 2002. godine, no pomoć zemljama SIE od početka se nalazila pod reflektorom de facto očekivanja punopravnog članstva. Istočnije zemlje su također primile znatnu tehničku pomoć sa Zapada, ali su propustile mrkvu članstva u EU koja je prevagnula u korist temeljite reforme oporezivanja (mada su se neke od tih zemalja kasnije pridružile pokretu flat poreza – vidi u Dorothee Bohle "Race to the Bottom? Transnational Companies and Reinforced Competition in the Enlarged European Union").


Prema proširenju

U Bijelom papiru iz 1995. o proširenju EU, Komisija se otvoreno osvrnula na pitanje oporezivanja. Zaključeno je da je već učinjen određen napredak u ovom polju „upravo zato što je sustav imao prednost toga što je započeo ni od čega“ (European Commission, 1995a: 27). Tijekom pregovora o pristupanju cijelo je poglavlje dano temi oporezivanja. Hillary Appel (2006) je dobro pretresla proces utjecanja Europske komisije na debate o porezu u regiji. Appel smatra da „porezna politika puno manje odražava tradicionalne domaće varijable, poput snage pojedinih interesnih grupa ili ideološke orijentacije vladajućeg političkog vodstva, a više međunarodne imperative povezane s regionalnom i globalnom gospodarskom integracijom“ (Appel, 2006: 43). Mnoge društvene sile unutar različitih zemalja ustvari nisu previše plakale zbog agende koju je Unija gurala (Appel, 2006).

Appel se sjeća da su bar dva ministra financija čak bili dosta zadovoljni načinom na koji je EU postupila, budući da im je to olakšalo svladavanje protivljenja tim planovima doma. Oblici samoobuzdavanja između vlada (Wolf, 2000) nisu nepoznati, budući da su ostale države s vremena na vrijeme aktivno tražile potporu međunarodnih agencija poput MMF-a, Svjetske banke i EU kako bi nacionalna ravnoteža moći prevagnula u korist neoliberalnih reformi. S obzirom na cijenu odbijanja suradnje – zabrana članstva u EU – domaće elite su oklijevale u aktivnom protivljenju prijedlozima EU koji su se ticali politike oporezivanje. Vlade zemalja SIE su ustvari bile pune razumijevanja za ideje i zahtjeve Europske komisije. Ukupno gledajući, Appel zaključuje da su „ciljevi članstva u EU i globalne konkurentnosti kako bi se privukao mobilni kapital smanjili autonomiju istočnoeuropskih zemalja u postavljanju vlastite porezne politike“ (Appel, 2006:30).


Proces pristupanja

Nakon prvog vala poreznih reformi sredinom 1990-ih, na red je došla druga runda koja je sanirala postojeće krive spojeve između situacije u zemljama kandidatima i zahtjevima EU. Posebna pozornost posvećena je neizravnim porezima, poput PDV-a, koji pripada naravno dijelu Acquisa. Regulacija EU je postala žarište u skladu s kojim su reforme uvođene, oblikovane i branjene. Ispostavilo se da se radilo o veoma učinkovitoj disciplinskoj sili. Do kraja 1990-ih porezni sustavi u SIE i pribaltičkim zemljama bili su osjetno kompatibilni s regulacijom i zahtjevima EU (Bönker, 2003: 523–5). Kao što je Easson tada zaključio, „pravila EU već djeluju na one zemlje koje su prve u redu kandidata za članstvo, čak i ako je najvažnije djelovanje usmjereno k proizvodnji nedolične jagme kako bi se dobio širok skup poreznih poticaja na snazi do 1999. godine“ (Easson, 1998: 197).

U svojoj raspravi o poreznom pejzažu u novim zemljama-članicama EU u godinama prije pristupanja, Luca Gandullia (2004) identificirao je četiri bitne razlike u odnosu na prosječnu situaciju u europskoj petnaestorici: niže porezne stope na osobne dohotke, niže porezne stope na dobit korporacija, viši neizravni porezi i viši socijalni doprinosi (detalje se može naći i u mnogim drugim izvorima: npr. Groenendijk, 1999; European Parliament, 2003). Kao prvo, s obzirom na oporezivanje dohodaka: njihovi sustavi su manje progresivni od stare europske petnaestorice i čine puno manji udio BDP-a i totalnih prihoda od poreza (vidi Tablicu 7.1)


Table 7.1 Glavni porezi u strukturi vladinih prihoda(% BDP, 1996)
ČeškaEstonijaMađarskaPoljska SlovenijaEU-15
Ukupni porezni prihodi393636404541
Porez na osobni dohodak5 469711
Porez na dobit korporacija422313
Doprinosi socijalnoj zaštiti1611141117 12
PDV/porez na promet + trošarine121315152012
Razni drugi porezi260204

Izvor: prema "IMF World Economic Outlook", svibanj 1998., str. 105 i po uzoru na Groenendijk, 1999: 25–6.


Pribaltičke države su uvele porezni sustav flat stope 1994 i 1997 (vidi sljedeći dio za detalje). U Poljskoj je efektivni porez na osobni dohodak bio skoro flat. Kao drugo, s obzirom na oporezivanje na dobit korporacija statutorne porezne stope su veoma niske kada ih usporedimo sa starim EU-15 (vidi Tablicu 7.1 za detalje razvoja događaja u kasnijim godinama). Kao treće, u usporedbi sa starim EU-15. nove zemlje-članice više se oslanjaju na neizravne poreze usmjerene na potrošnju (vidi Tablicu 7.1). Konačno, porezno opterećenje na radnike je (naročito u obliku socijalnih doprinosa) u usporedbi s drugim oblicima oporezivanja u regiji nastavio biti na razini iz ranih godina ekonomske transformacije (Tablica 7.1).

Usprkos općoj težnji za istim ciljevima vladâ u SIE i vlade EU (Komisije) od ranih 1990-ih, bilo je i povremenih sukoba koji su bili naročito poučni i koji su pokazali raspored društvenih sila i koje su upućivale na položaj vlada u SIE tijekom tih godina. Böröcz (2004) je obratio naročitu pozornost na konflikt između Mađarske i Komisije krajem 1990-ih. Mađarska vlada se posvetila radikalnijem programu poreznih reformi no što je Komisija imala na umu. Mađarski prijedlozi za smanjenje poreza i privremeno oslobođenje od poreza za strani kapital daleko su nadmašili ono što je Komisija imala na umu. Posljedica toga je sukob između povjerenika Montija i mađarske vlade oko toga koliko daleko bi se trebalo ići s ovim reformama. Monti je smatrao da su određene olakšice koje su Mađari dali stranom kapitalu državna potpora, dakle ilegalne i štetne.

Iscrpna studija Dorothee Bohle i Dóre Husz (2005) pokazala je da je ustvari izabrana skupina (većinom europskih) multinacionalnih kompanija (osobito Audi, Philips, Siemens, Flextronics i General Electric) vršila pritisak na mađarsku vladu da ustraje u tim dalekosežnim poreznim olakšicama unatoč pritisku Komisije (i njemačke vlade iz pozadine). Većim su dijelom na stajališta vlada u SIE tih godina snažno utjecale konkretne interesne konfiguracije: ulazni strani kapital (prvenstveno proizvodnja na tekućoj vrpci, a zatim i niz banaka koje kontroliraju financijski sektor) zajedno sa svojim domaćim kompradorskim saveznicima (vidi Vliegenthart i Overbeek, 2007).

U još jednom slučaju iz Srednje Europe, poljski ministar financija Balcerowicz (više godina povezan s transnacionalnim interesima, vidi Shields, 2003, 2004a, 2007) uveo je 1998. godine porezne reforme koje su trebale Poljsku učiniti „novim vođom porezne avangarde“(Burba, 1999). Reforme su se sastojale od sistematičnih rezova poreznih stopa na dobit korporacija kao i značajnih rezova u oporezivanju osobnih dohodaka, što je donekle neutralizirano višim PDV-om. Balcerowiczevi planovi za rezanje poreznih stopa na dobit korporacija su u Poljskoj uživali veliku potporu, ali je reforme ovoga puta poduprla i Europska komisija (plan za rezanje poreznih stopa preko granica ne bi kršio pravila o natjecanju EU). Na njegove planove veto je stavio predsjednik Kwasniewski koji, međutim, nije smatrao da ima ikakve potrebe za tim zato što „velika većina onih koji bi se najviše okoristili smanjenom stopom nisu investitori i ne stvaraju nova radna mjesta“ (Kwasniewski citiran u Hunter i Shapiro, 2000: 81).

Konačni pregovori o poglavlju o oporezivanju su se odvili između studenog 1999. i ožujka 2002. godine; vođene su i žestoke rasprave između predstavnika EU i domaćih tvoraca politika oko transponiranja Acquisa u domaći pravni sustav. Posljedica tog procesa je to što su zemlje SIE pri ulasku u Uniju imale porezne sustave slične onima europske petnaestorice u važnim aspektima, no ipak su se od njih razlikovali na nekoliko načina. Razlike nisu postojale samo između zemalja SIE i EU-15, nego i između srednjoeuropskih zemalja (Poljska, Češka i Mađarska) s jedne, te pribaltičkih država i Slovačke s druge strane. U prvoj su skupini sveukupni dohotci od oporezivanja i poreznih stopa bili viši no u drugoj skupini. Sveukupni dohodak izražen kao postotak BDP-a u drugoj je skupini bio ispod razine Irske, koja ima najniže dohotke od svih 15 starih članica mjereno postotkom BDP-a (Bönker, 2003).


Europske porezne reforme nakon velikog proširenja

Prema CCCTB-u

Raspored snaga u debati o zajedničkoj konsolidiranoj poreznoj osnovici čije je uvođenje u 2008. godini predložila Europska komisija dramatično je promijenjeno nakon proširenja. Skoro sve nove zemlje-članice (ne samo u SIE, već naravno i u tradicionalnim poreznim utočištima Malti i Cipru) pridružile su se Britaniji i Irskoj u protivljenju CCCTB-u. Naročito su se Estonija i Slovačka eksplicitno usprotivile Komisijinim planovima. Slovački ministar financija Ivan Miklos je čak prijetio da će povući svoju potporu za Europski ustav, argumentirajuću da će se time utrti put poreznoj harmonizaciji (EUObserver, 3. ožujka 2006). Češka se nedavno pridružila tim dvjema zemljama u njihovom protivljenju. Češki ministar financija Miroslav Kalousek nazvao je nedavne prijedloge njemačke vlade da se zaustave štetne porezne prakse jer „to nije baš najsreniji potez... Očito je da ne mogu nikome zabraniti da radi što želi, ali trebaju biti spremni na to da će im se neke zemlje usprotiviti ako budu išli protiv njihovih nacionalnih interesa“ (EUObserver, 27. veljače 2007). Litva i Latvija su također poprilično skeptične prema prijedlozima za harmonizaciju porezne osnove, no nisu bile tako oštre prema povjereniku Kovácsu kao druge dvije nove članice.


Revolucija u SIE: flat porez

Estonija je 1994. godine postala prva zemlja u regiji koja je uvela sustav flat poreza.[5] Zamijenili su postojeće razrede poreza na dohodak, koji su varirali između 16 i 33 posto, s jedinstvenom stopom od 26 posto, te su tu stopu primijenili i na porez na dobit korporacija. Za primjerom Estonije se povela postkomunistička Europa: Litva, Latvija, Rusija, Ukrajina, Slovačka, Gruzija, Rumunjska i Makedonija, dok je Srbija uvela polu-flat porezni sustav. U Poljskoj, Češkoj i Mađarskoj su se vodile rasprave o uvođenju flat poreza. Prema tome, do 2005. činilo se da će revolucija flat poreza pokoriti velike dijelove svijeta (The Economist, 2005; Rabushka, 2005; Slate, 2005; Keen et al., 2006). Najrecentnije stanje stvari je odraženo u Tablici 7.2 koja potvrđuje trend sve većeg snižavanja stopa oporezivanja (nekoliko zemalja je snizilo svoje flat stope nakon što su uvedene prvi put). Rasprava o prednostima i nedostacima sustava flat poreza je složena i ne može se u potpunosti riješiti ovdje. Hiperliberalni predlagači (poput Heritage Foundation; vidi Mitchell, 2005) argumentiraju da su sustavi flat poreza pravedni (zato što se svaki dolar prihoda oporezuje na isti način), učinkoviti (više ljudi stvarno plaća poreze), da podižu državne prihode i da doprinose gospodarskom rastu. Protivnici argumentiraju da je progresivno oporezivanje (što ste bogatiji, vaš proporcionalni doprinos potrebama društva može biti veći) te da sustavi flat poreza povećaju nejednakost i smanjuju državne prihode.

Empirijski, nijednu od tih tvrdnji se ne može provjeriti, prvenstveno zato što posljedice uvođenja flat stope ne mogu biti izolirane: neminovno se simultano uvode različite druge reforme (npr. osnaživanje sustava ubiranja poreza, povećanje kazni za izbjegavanje plaćanja poreza), a neki od navodnih posljedica (gospodarski rast) lako se mogu objasniti mnogim drugim čimbenicima. Sve studije pokazuju, primjerice, da su državni prihodi u zemljama koje su uvele sustave flat poreza bili stabilni ili se čak povećali. Međutim, dobar dio toga se vjerojatno može objasniti kao posljedica proširenja porezne osnovice (ukidanje odbitaka) i povišenja stopa PDV-a.

U nedavnom članku u nastajanju MMF-a (Keen et al., 2006) može se naći temeljita i slojevita rasprava tih i drugih aspekata (koje desnica žestoko kritizira, vidi Mitchell, 2007). Autori dokazuju barem jednu važnu stvar. Uistinu, u skoro svim slučajevima, snižavanje izravnog oporezivanja koje se dogodilo nakon uvođenja flat poreza popraćeno je rastom stope neizravnog oporezivanja (PDV) (vidi Tablicu 7.2), koje je, kako je općepriznato, štetno po ljude s nižim prihodima koji veći dio svojih prihoda troše na dobra za neposrednu potrošnju.


Tablica 7.2 Porezni sustav u postsocijalističkoj Europi
Stope poreza na osobni dohodakPrihodi od poreza na osobni dohodak (postotak BDP-a)Stope poreza na dobit korporacijaPrihodi od poreza na dobit korporacija (postotak BDP-a)neizravni porezi
Godina uvođenjaPrije reforme / 2007Godina prije reforme / Year after reformPrije reforme / 2007Godina prije reforme / Godina poslije reformeGodina prije reforme / Godina poslije reforme
Estonija199416-33 / 228.5 / 8.135 / 224.8 / 3.511.1 / 13.3
Gruzija200512-20 / 122.7 / 2.530 / 201.6 / 1.98.1 / 11.0
Latvija199725-10 / 255.4 / 5.625 / 152.0 / 2.412.6 / 12.5
Litva199418-33 / 275.0 / 5.429 / 185.3 / 2.56.2 / 6.3
Rumunjska200518-40 / 163.0 / 2.325 / 162.7 / 2.410.2 / 10.9
Rusija200112-30 / 132.4 / 2.930 / 245.5 / 5.88.6 / 9.9
Slovačka200410-38 / 193.3 / 2.625 / 192.8 / 2.49.8 / 11.4

Izvor: izračun prema Keen et al., 2006: 46 i The Economist 2007.


Uz povećanje globalnog poreznog natjecanja općenito, različite zemlje-članice europske petnaestorice također su nastavile snižavati svoje stope oporezivanja na dobit korporacija. „Nakon neuspjeha da se podčini istočnu Europu, neke su zapadne zemlje odlučile da bi mogle kopirati režime flat poreza koji se primjenjuju u nekim novim zemljama članicama“, pisalo je u Financial Times (2004a).

Iako nijedna od 15 starijih članica EU zapravo nije uvela flat porez, porezne reforme u nekim od starih zemalja-članica EU najavljene su otvorenim pozivanjem na proširenje i sve veće konkurentnosti novih zemalja članica na istoku. To je možda najjasnije pokazano u slučaju Austrije. U siječnju 2005. godine austrijska vlada je snizila poreze na dobit korporacija za 9% u poreznoj reformi koja je također uključivala i porezne olakšice za gubitke iz stranih podružnica i velikih poticaja za istraživanja. Kao jedan od razloga za smanjenje poreznih stopa na dobit korporacija otvoreno su naveli svoj geografski položaj na granici sa Slovačkom. (Financial Times, 2004a: 10). No i druge vlade također osjećaju sve veći pritisak da reformiraju svoje porezne sustave. Prema Merril Lynchu (2004: 3-4), proširenje je „zadalo takav udarac kakav je često potreban da bi se započelo s reformom“, što bi u praksi dovelo do prebacivanja poreznog opterećenja s korporativnog sektora na zaposlenike. Peer Steinbrück, ministar financija u njemačkoj velikoj koaliciji između socijaldemokrata i demokršćana, nedavno je započeo s novim planom za rezanje poreza na dobit korporacija za više od 8% na 30%, dok je pak ista vlada povećavala stope PDV-a počevši od 2007. godine. U Finskoj se raspravlja o smanjenju poreza, naročito s obzirom na estonski sustav flat poreza. (Financial Times, 2007a: 11).

Takav razvoj događaja je naišao i na hvalu i na kritiku iz različitih kuteva. „Pozitivno“ je reagirao Tommaso Padoa-Schioppa, član izvršnog odbora ECB-a, koji je pozdravio razvoje događaja u novim zemljama-članicama i istaknuo da bi i stare članice mogle ponešto naučiti od svojih susjeda s Istoka, te je ustvrdio da ako
    niže porezne stope u novim zemljama-članicama budu vršile pritisak za poreznu reformu u Eurozoni, kao što se već dogodilo s nižim poreznim stopama u Irskoj, da će od toga imati samo koristi. Argumenti o nepoštenoj poreznoj konkurenciji ne trebaju se koristiti kao dimna zavjesa kojom će se odvući pažnja s onog što svaki građanin u Eurozoni zna: da se porezni režimi moraju promijeniti te da fiskalni pritisak mora pasti (ECB, 2004).

Korporativni svijet zahtijeva od zemalja-članica EU da se povedu za reformama koje su provedene u pribaltičkim i srednjoeuropskim državama. Prema The Economistu koji citira nekoliko poslovnih ljudi, nove zemlje-članice će povesti stare zemlje-članice u temeljitu poreznu reformu i to i „iz teške nužde i snagom primjera“ (The Economist, 2004a).

Europska komisija je u početku smatrala proširenje dodatnim argumentom za harmonizaciju osnove oporezivanja na dobit korporacija; deset novih zemlja-članica je donijelo i deset dodatnih nacionalnih fiskalnih sustava čime je još više zakomplicirana pokretnost kapitala. U svom priopćenju Europskom parlamentu, Komisija je napisala da će „neizbježno proširenje EU još više potencirati probleme. Nema, dakle, nikakvog razloga da se dovodi u sumnju osnovna argumentacija Komisijine strategije te Komisija potvrđuje svoju obvezu tome“ (European Commission, 2003a: 4, istaknuto u originalu).

Ipak, uloga zemalja SIE kao nove avangarde poreznih reformi nije prošla bez osporavanja. Naročito su se Francuska i Njemačka žalile da se trenutni porezni sustavi nekih od novih zemalja-članica ne mogu mijenjati zbog financijske potpore koju te zemlje dobivaju kroz strukturne fondove. Ubrzo nakon njihovog ulaska u EU, Nicolas Sarkozy, koji je tada bio francuski ministar financija, prijetio je da će Francuska „predložiti da nove članice čiji su porezi ispod europskog prosjeka neće moći dobivati novac iz strukturnih fondova EU“ (Slovak Spectator, 2004b). Bivši estonski premijer Juhan Parts zapravo je potpalio tu debatu kada je eksplicitno doveo u vezu strukturne fondove EU s nižim poreznim stopama u govoru koji je održao u Natolin Research Center for European Studies u Varšavi. Prema Partsu, „Strukturni fondovi i porezne rate povoljne po posao dvije su strane iste medalje – obje za cilj postavljaju ekonomski rast i ostvarenje punog ekonomskog potencijala zemlje“ (Parts, 2004).

Veza između poreznih rezova i strukturnih fondova očito nije pravi argument. Pravi argument je da niski porezi na dobit korporacija odvlače investicije od njemačke i francuske ekonomije. Međutim, veoma je nevjerojatno da je ta tvrdnja opravdana. Znamo iz mnogih istraživanja da transnacionalne kompanije donose odluke o svojoj lokaciji na temelju mnogih faktora (stope plaća po jedinici proizvodnje ili po radnom vremenu provedenom na poslu, kvalitete infrastrukture, kvalitete javne uprave i tako dalje) od kojih su porezne stope na dobit korporacija manje važne. Prave posljedice na porezno natjecanje bit će, kao što smo vidjeli, pomak s izravnog na neizravno oporezivanje s njegovim neravnopravnim distribucijskim efektima. Međutim, te posljedice nisu naročiti razlog za zabrinutost Sarkozyjeve neoliberalne vlade te kvazineoliberalne vlade Angele Merkel, ili za neoliberalne sile u SIE, koje ih otvoreno pozdravljaju. Kao što je Peter Papanek, neoliberalni glasnogovornik slovačkog ministarstva financija rekao Slovak Spectatoru (2004a), poslovni sektor ne dopušta više porezne stope i na dobit korporacija i na dohotke. Stoga bi EU trebala pomoći u plaćanju poboljšanja slovačke infrastrukture. Nadalje, državni prihodi se sve više izvlače iz neizravnih poreza, kao dio programa reforme i pokušaja da se preusmjere državni prihodi. „Naša je porezna reforma pomaknula porezno opterećenje s izravnih na neizravne poreze i uvela red i zdravu ekonomsku logiku u naš porezni sustav“ (Papanek, 2004).

Ipak, nedavni razvoj događaja u nekim od zemalja Srednje Europe dovodi u sumnju dugoročnu održivost sustava flat poreza. Te sumnje nemaju nikakve veze s „tehničkim“ aspektima: jasno je da su sustavi flat poreza financijski održivi (Hong Kong ima sustav flat poreza od 1947. godine). Sumnje se tiču političke održivosti sustava.

Nedavno je došlo do političkog potresa zbog flat poreza u Slovačkoj (EurActiv, 2007),Sloveniji (Lagace, 2007) i Češkoj (Czech Radio, 2007). U svim se slučajevima rasprava vrtila oko pitanja socijalne pravednosti. Sugerira se da je sustav flat poreza možda prikladan za „ekonomije u razvoju“, ali ne i za razvijene industrijske ekonomije u razvoju sa širokom socijalnom državom (e.g. Anderson, 2006; The Economist, 2007). U takvim bi kompleksnijim i zrelijim, manje dinamičnim, ekonomijama sustavi flat poreza mogli bolovati od manjka zakonitosti.


Oporezivanje i kontradikcije neoliberalnog hegemonijskog projekta u EU



Ovo je poglavlje pokazalo da se o poreznom natjecanju u EU raspravljalo od sredine 1990- ih. Porezno natjecanje postoji, osobito u području oporezivanja na dobit korporacija. Porezne stope na dobit korporacija (i statutarne i efektivne) postojano padaju u zoni Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) od početka trenutnog vala globalizacije u ranim 1980-ima. Ta „činjenica“ je pokrenula debate unutar EU da se pozabavi s poreznim natjecanjem (osobito s oblicima natjecanja koji su ocijenjeni kao „štetni“) od sredine 1990-ih. U početku je borbu protiv poreznog natjecanja vodila koalicija euromerkantilističkih sila koje su zagovarale „regulirani kapitalizam“ na razini Europe; konkretno su u pogledu oporezivanja na dobit korporacija te sile forsirale harmonizaciju poreza i uvođenje glasovanja većinom o poreznim pitanjima. Na koncu je euromerkantilistički tabor znatno oslabljen političkom smrću Oskara Lafontainea te mu je konačni udarac zadan na sastanku na vrhu u Nici 2000. godine. Neoliberalni projekt je pobijedio i nastavio se boriti za daljnju liberalizaciju i deregulaciju.

Otada svjedočimo pokušajima da se rekonstruira održiva konfiguracija sila koja će vratiti udarac neoliberalnoj hegemoniji u EU. U kontekstu neoliberalne globalizacije, završetka Hladnog rata s preslagivanjem političkih sila u inozemstvu i tuzemstvu koja je uslijedila i ekonomskim restrukturiranjem Europe nakon otvaranja Srednje i Istočne Europe, identificirali smo obrise nove konfiguracije u nastanku, koju smo nazvali – u nedostatku boljeg termina – „euroliberalnim“ blokom.

Te sile namjeravaju koristiti prošireni europski ekonomski prostor kako bi obranile i razvile integrirani europski tehnološki-industrijski kompleks koji bi u konačnici trebao moći natjecati se sa SAD-om (kao i velikim industrijskim silama Azije) zahvaljujući potpori niza međunarodno konkurentnih (no baziranih u Europi) proizvođačkih konglomerata (od kojih su mnogi članovi Europskog okruglog stola industrijalaca) te koje politički predvodi Europska komisija te nova njemačka i francuska vlada. Ključna komponenta ovog projekta, s kojim se nastavlja unatoč snažnom neoliberalnom otporu, predstavljena je u borbi da se uvede CCCTB koji je važan kako bi se tim konglomeratima omogućilo da uistinu organiziraju svoje odjele za istraživanje i razvoj te proizvodne djelatnosti na cijelom europskom kontinentu.

Kakvu je ulogu odigralo proširenju u ovom razvoju događaja? U kolikoj mjeri možemo argumentirati da nove zemlje-članice EU služe kao „predlošci“ za daljnje neoliberalne
reforme u EU, ako promatramo polje oporezivanja na dobit korporacija? Naši odgovori na ova pitanja su neizbježno privremeni, s obzirom na činjenicu da se proširenje dogodilo prije tek četiri godine i da puno njegovih posljedica još uvijek poprima oblik. Razmotrimo pet točaka na temelju kojih smatramo da možemo izvesti neke zaključke iz naše analize.

Kao prvo, proširenje je potaknulo proces industrijskog prestrukturiranja na razini cijele Europe, dozvoljavajući ključnim sektorima zapadnoeuropskog poslovnog sektora da se okoristi niskim nadnicama i relativno visokom stručnošću srednjoeuropske radne snage (vidi Dorothee Bohle "Race to the Bottom? Transnational Companies and Reinforced Competition in the Enlarged European Union"), uključujući period u kojemu ove zemlje nisu bile članice EU, ali su ipak otvarale svoja tržišta kao dio implementacije Acquisa. Taj je aspekt osnažio poziciju „natjecateljskog kapitala“ u EU te je donekle također stimulirao pojavu konkurentnih proizvodnih industrija, posebno u višegradskim zemljama.

Kao drugo, tranzicija i proširenje su, međutim, također privukle veliki protok stranog kapitala u regiju što nije direktno povezano s zapadnoeuropskim transnacionalnim proizvodnim kapitalom. Priljev sastavljačke industrije (primjerice invazija duge liste azijskih proizvođača auta) koji proizvode za zapadnoeuropska tržišta te stranog bankarskog kapitala je strašno osnažio poziciju kompradorske frakcije u srednjoeuropskoj buržoaziji u nastanku (također vidi Jan Drahokoupil "The Rise of the Competition State in the Visegrád Four: Internationalization of the State as a Local Project").

Kao treće, naročito u području oporezivanja poduzeća, naša otkrića pokazuju da je proces koji je vodio do članstva u EU ekonomija SIE, te njihov kasniji ulazak u Uniju, ojačao i zaoštrio postojeći razvoj unutar starih članica. Porezno natjecanje nije prouzrokovalo samo proširenje: ono je već postojalo davno prije proširenja.

Međutim, proširenje je u biti intenziviralo konkurentske pritiske da se snizi poreze na dobit korporacija te poreze na osobni dohodak. Radne snage u SIE, s njihovim niskim nadnicama i relativno dobrom obrazovanošću, može se smatrati strukturalnim katalizatorom za reforme u, između ostalih, Njemačkoj, Austriji i Francuskoj.

Uloga novih zemalja članica u trenutnim borbama oko europskih poreznih reformi je dakle ugrađena u dinamiku europskog procesa integracije, naročito u tekući proces produbljenja Jedinstvenog europskog tržišta i EMU-a. Takav razvoj događaja u Europu uz to je ukorijenjen u proces neoliberalne globalizacije i produbljenja globalnog poreznog natjecanja. U tom pogledu radi se o uistinu transnacionalnom i ukorijenjenom fenomenu, procesu koji se u isto vrijeme odvija na različitim razinama te u kojemu nacionalna razina više ne može biti ontološki privilegirana u odnosu na druge, i u kojoj razvoj događaja na jednoj razini služi kao katalizator za (ili ju pak ograničava) dinamiku na drugim razinama.

Kao četvrto, politički govoreći, proširenje je osnažilo već postojeći stožer protivnika ikakve europske porezne harmonizacije ili čak uvođenje zajedničke porezne osnovice na dobit korporacija koja u principu uopće ne bi ukinula porezno natjecanje između zemalja članica. U bitci za hegemoniju između neoliberalnog i „euroliberalnog“ bloka, proširenje je dalo prednost neoliberalnom taboru orijentiranom prema SAD-u (vidi Alan W. Cafruny "Geopolitics and Neoliberalism: US Power and the Limits of European Autonomy"). To međutim ne znači per se da je ishod bitke odlučen.

Naprotiv, peta i konačna točka zaključka mora biti to da najnoviji razvoj događaja u zemljama višegradske skupine (op. prev. Češka, Mađarska, Poljska i Slovačka) da naslutiti mogućnost djelomičnog obrata ove zadnje posljedice proširenja. Može biti da je rasprava u nastanku o socijalnoj održivosti neoliberalnog sustava flat poreza znak razilaženja unutar SIE po pitanju modela akumulacije koji se razvija. U ovom zborniku, Bohle argumentira da u višegradskim zemljama vidimo postepeno pojavljivanje onoga što zovu „zauzdanim neoliberalizmom“ koji je zasnovan na jakoj proizvodnoj osnovi. To se može povezati sa shvaćanjem da je sustav flat poreza najbolje prilagođen potrebama ekonomija u nastanku, ali da zrelije industrijske ekonomije trebaju razvijeniju i solidarniju socijalnu državu kako bi održale društveni mir. Ako je uistinu tako, možemo očekivati da će zbog borbe između dva opsežna klasna projekta (neoliberalizma i „euroliberalizma“) buduća putanja EU-a postati još kompleksnija i intenzivnija. Naposljetku će takva tendencija također osnažiti djelovanje Europske komisije u njenom pokušaju da uvede CCCTB kojeg europski „natjecateljski kapital“ tako treba.

S engleskog prevela Marija Ćaćić
Redaktura: Ljuban Marić

Objavljeno u Contradictions and Limits of Neoliberal European Governance. From Lisbon to Lisbon (ur. van Apeldoorn, Drahokoupil, Horn)



Bilješke

[1]. Apostoli poreznog oslobođenja još se uvijek nadaju da zemlje SIE nose baklju porezne
revolucije koja samo što nije zapalila i staru Europu (EU-15) (e.g. Laar, 2005; Mitchell, 2007). Ravnatelj Harvard Business School Europe Research Center, Vincent Dessain, zaključuje da SIE, posebno Estonija i Slovačka, „ustvari služe kao modeli za druge zemlje koje razmišljaju o usvajanju flat poreza“ (citirano u Lagace, 2007: 2). Povjerenik za poreze Kovács slično zaključuje da se „smanjenje poreznih stopa na dobit korporacija ubrzalo s pristupanjem novih zemalja-članica“(Kovács, 2006: 10). Vidi također The Economist, 2004a, Tommaso Padoa-Schioppa iz Europske centralne banke u ECB, 2004, i Merill Lynch, 2004.

[2]. Pojam „porezni sustav“ odnosi se na cjelokupnost tipova poreza koji se ubiru (porez na osobni dohodak, porez na kapitalni dobitak, PDV, itd.) „Porezna osnovica“ odnosi se na specifičan skup dobara, usluga, elemenata dohotka itd. na koje se svaki od tih poreza primjenjuje (da li se dohodak od kamata na ušteđevinu oporezuje pod porezom na osobni dohodak ili ne, jesu li prehrambeni proizvodi podložni PDV-u ili ne, može li se ili ne odbiti plaćene kamate). „Porezna stopa“ se odnosi na postotak dohotka (ili promet) koji je ubran kao porez. Porezno natjecanje može (i hoće) dogoditi se i u sferi porezne osnovice (e.g. povoljni uvjeti otplate), kao i sferi porezne stope (e.g. smanjenje statutorne porezne stope na profite korporacija). Time je objašnjeno zašto diferencijal između statutarnih poreznih stopa i efektivnih poreznih stopa (nakon izračunavanja posljedica regulacije po poreznu osnovu) može jako varirati od zemlje do zemlje (vidi Bellak et al., 2005).

[3]. Manjak prostora nam ne dozvoljava da ovdje u tančine ulazimo u pitanje poreznog natjecanja. S time su povezana dva važna pitanja: događa li se porezno natjecanje i je li odgovor na to važan? Nedavno provedeno istraživanje pruža uvjerljiv dokaz trenda opadanja i kod statutornih stopa (službene porezne stope prije odbitaka i privremeno oslobođenje od poreza) kao i efektivnih poreznih stopa (Griffith and Klemm, 2004). Između 1982. i 2003. godine prosječne statutorne porezne stope u zemljama OECD-a pale su s otprilike 48% na ispod 35% (jaz između najviših i najnižih stopa se znatno suzio) (ibid., str. 8) Efektivne porezne stope za profitabilne projekte opale su s prosječnih otprilike 45 posto 1992. godine na oko 34 posto 2003. godine. De Mooijova (2005) jedna je od mnogih studija (također vidi Griffith and Klemm, 2004; European Commission, 2001b) koja je iz tih trendova zaključila da „ako kapital postane mobilniji i EU ne uspije u koordiniranju, porezno natjecanje će opasno opteretiti politiku poreza na dobit korporacija te vjerojatno čak i općenitije efektivno oporezivanje dohotka od kapitala“ (2005: 296). Uslijed toga čini se sasvim jasno da se porezno natjecanje u području poreza na dobit korporacija zaista događa. Međutim, je li to važno? Odgovor nije jednostavan. Možda je važno u smislu odbijanja priljevâ investiranja; možda je važno u smislu pada državnih prihoda; ili je važno u smislu pomaka u strukturi oporezivanja. Steffen Ganghof (1999) predstavio je najpotpuniju analizu utjecaja konkurentskih pritisaka na poreznu politiku u zemljama OECD-a. Započinje s opažanjem da su porezni diferencijali slabo djelovali na proizvodna poduzeća (u kojima su troškovi radne snage mnogo važniji), no da su imali veći učinak na financijska i trgovačka poduzeća. U slučaju osobnog dohotka, isto tako, učinak na dohodak od rada (izuzev visokokvalificirane radne snage) mnogo je slabiji nego na dohodak od financijske imovine. Tako da različiti dijelovi kapitala profitiraju različito od poreznog natjecanja: novčani kapital profitira više no proizvodni kapital. Kao drugo, Ganghof argumentira da se (ceteris paribus) državni porezni prihodi smanjuju što je posljedica povećane fiskalne konkurencije, ali da postoje različite strategije koje države mogu pokrenuti kako bi osujetile pad u prihodima. Uz poteze koje država povlači, unutar globalne ekonomije djeluju i određeni pritisci koji služe kao protuteža te koji drže porezno natjecanje pod kontrolom. U tom pogledu Ganghof zaključuje da vidimo „osrednje uvjete stabilnosti prosječnih budžetnih rashoda“ (Ganghof, 1999: 46) što znači da države mogu održati svoje prihode usprkos povećanim konkurentskim pritiscima koji nastaju uslijed globalizacije. Kao treće, međutim posljedica protumjera vladâ je zaokret u strukturi oporezivanja u nešto kontroverznijem (neravnopravnijem) smjeru. Dolazi do pomaka s izravnog na neizravno oporezivanje, kao i pomak s poreza na pokretne izvore, na poreze na nepokretne dohotke. Posljedica je sve veće i veće porezno opterećenje na niske dohotke, niže porezno opterećenje na visoke i/li pokretne izvore dohotka te rastuća nejednakost u distribucije dohotka nakon oporezivanja.

[4]. U takvom sustavu poduzeća mogu birati hoće li primjenjivati konsolidiranu poreznu
osnovicu za izračun svojih ukupnih poreznih obveza (koje bi zatim bile raspoređena prema dogovorenoj formuli raspodjele) ili će platiti porez u svakoj od zainteresiranih zemalja-članica odvojeno prema državnom zakonu.

[5]. U sustavu flat poreza ukinuti su svi dohodovni razredi i većina svih odbitaka; jedna jedinstvena stopa se primjenjuje na sve oporezive dohotke, čime se ukida progresivnost oporezivanja koja je tako svojstvena kapitalizmu u socijalnoj državi. Flat porez se obično primjenjuje i na osobni dohodak i na dohodak poduzeća, mada stope mogu varirati kod ovakvog tipa oporezivanja. U nekim slučajevima ista se stopa primjenjuje i na neizravno oporezivanje (PDV).


Napomene urednika:

*Luksemburški kompromis je sporazum da u važnim pitanjima tada 6 članica EEZ-a donose
odluke kompromisom iako je tada već vrijedilo pravilo većine u glasanju.

***U lipnju 1987. stupio je na snagu Jedinstveni europski zakon koji između ostaloga omogućava razvoj jedinstvenog tržišta. Do kraja 1992. godine Jedinstveno tržište postupno se razvija putem širokog zakonodavnog programa koji uključuje usvajanje stotina direktiva i smjernica.

***Pravni instrument koji omogućuje kompanijama koje posluju u više zemalja da formiraju javna društva s ograničenom odgovornošću, europsku kompaniju, tj. da bude konstituirana kao jedna kompanija unutar prava Zajednice

0 komentara

Objavi komentar


Prostor za komentare služi omogućavanju plodne i konstruktivne rasprave o objavljenim člancima. Komentari se zbog toga moderiraju te će se brisati komentari nevezani uz raspravu (spam), namjerno poticanje rasprave samo da bi se raspravljalo, odnosno postanje komentara u svrhu disrupcije civilizirane debate (trolanje), te srozavanje rasprave na sitničava prepucavanja, ad hominem prozivanja sudionikâ ili bilo kojih drugih osoba i iznošenja prijetnji sudionicima rasprave ili bilo kojim drugim osobama.

Ukoliko komentirate kao neregistrirani korisnik, molimo vas da izaberete opciju "IME/URL" i upišete neko ime, polje URL može ostati prazno. Upute za registrirano komentiranje možete pročitati ovdje. Upute i smjernice vezane uz komentiranje i moderiranje komentara nalaze se ovdje. Stavovi izneseni u komentarima izjave su pojedinaca i ne odražavaju službene stavove uredništva stranice niti plenuma FFZG-a. U komentarima su dozvoljeni HTML tagovi <b>, <i> i <a>.

Zbog sustava automatske detekcije spama neki bi komentari mogli greškom završiti u spam folderu; u tom će slučaju urednici stranice ispraviti grešku čim budu u mogućnosti.