Sven Marcelić: “Bespuća PR zbiljnosti”

Studentska blokada koja se proširila na gotovo sva hrvatska sveučilišta donijela nam je, između ostalog, i zabavne igrokaze u režiji redatelja za odnose s javnošću u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa. Nakon što je potraga za ministrom počela poprimati diogenovske dimenzije, konačno nam se ukazao gospodin glasnogovornik Duje Bonacci te nam glasno rekao kako se ministar nema što raspravljati s dječurlijom. U redu, pretpostavimo da osoba u tom svojstvu svojim oglašavanjem prenosi stav ustanove u kojoj radi kad nešto govori za medije.

Sljedeće jutro ukazao nam se i ministar sam, rekavši da podržava zahtjeve studenata i da je to nešto što su on sam i premijer Sanader podržavali pred pet godina. Zastanimo malo nad ovom situacijom: govore li to to nama premijer i ministar znanosti da se već pet godina vode idejama koje je u stanju osmisliti “dječurlija”? I može li se uopće voditi ozbiljna politika na razini ideja “dječurlije”? Hoće li uskoro gospoda iz Vlade svoje savjetnike nalaziti u vrtiću Maslačak, a spin doktore na Lidranu? Ili je gospodin glasnogovornik ispao ono što bi se na engleskom zvalo “loose cannon”, što nam ukazuje da se PR sekcija Ministarstva malo pogubila? Kako znamo da je upravo PR već godinama forte rečene ustanove, onda je za pretpostaviti kako su stvari ozbiljne kad se događa ovakav manjak koordinacije.

No, teza o dječurliji počinje dosezati zabrinjavajuće razmjere kad razmotrimo i sljedeću tvrdnju koju je ministar rekao tog jutra, a koja glasi: “Mi se zalažemo za to da u Hrvatskoj školovanje od vrtića do doktorata bude besplatno, ali samo za one koji to zaslužuju”. Uvode li se to i u vrtiće kriteriji izvrsnosti? I kako se to točno može ne zaslužiti vrtić ili osnovna škola? Ili ćemo možda uskoro imati centre izvrsnosti i u vrtićima, kao što ih imamo u drugim aspektima znanstvenog i obrazovnog sustava (ah, ne, čekajte, nemamo, osim u, pogodili ste, PR dokumentima MZOŠ)? Iako me na samu pomisao na mlade profesionalce koji će s četiri godine života znati dati ministru savjet koji će pet godina biti misao vodilja hvata jeza, stvar ne prestaje ni ovdje. Jer, kaže ministar, dječurlija ima zahtjeve s kojima se solidarizirao i prodekan Boras, iz čega proizlazi da bi im prodekan Boras te novce trebao vratiti. Vrlo zanimljivo, ali nekako se čini da logika kaže da, ukoliko se traži školovanje sufinancirano od države, da bi te novce Filozofskome fakultetu trebala platiti ta ista država, a ne studenti. Odnosno, ako se već slažete sa zahtjevima studenata, onda nije na prodekanu Borasu da vrati novce, nego je to na DRŽAVI. Naime, da se zahtjeve studenata slušalo, prodekan Boras ne bi uopće bio u situaciji naplaćivati te školarine, a instanca od koje se očekuje da ih plaća je upravo država. Od koje se zahtijeva da fakultetima i sveučilištima osigura rad na način da se u njima obrazuje svatko kome je to prema sposobnostima dostupno, ali i da se istovremeno jamči ostvarenje kriterija propisanih recentnim reformama.

No, odmaknut ću se od logičkog rasapa koji vlada u izjavama koje nam zadnjih dana servira MZOŠ i lagano prebaciti prema sadržajnim vodama, gdje ću nastojati pokazati da je temeljni problem PR ekipe rečenog ministarstva, čiji je posao da prenose stavove ustanove koja ih zapošljava, uzrokovan time što oni zapravo ne razumiju protiv čega se bore i što ih je tu snašlo. Taktika koja se odabrala promašuje ne samo elementarnu pristojnost, nego i sam sukus problema. Naime, zbog gomile patronizirajućih izjava tipa “dječurlija” ili “iza ovoga stoje određene političke opcije”, pokušaja uplitanja dnevne politike i personaliziranja stvari u vidu izvjesnog gospodina Macana, te svođenje problema na pitanje fiskalnih banalija tipa treba li ovoliko ili onoliko milijuna za ostvarenje studentskih zahtjeva, postaje nam sve jasnije da se tu radi o elementarnom nerazumijevanju.

MZOŠ se susreo s inicijativom koja traži strateške promjene koje će znanje i obrazovanje staviti u rang čuvenih “kapitalnih investicija” i osmišljavanje sustava koji će to jamčiti uzimajući u obzir sve probleme i nejednakosti društva. Susreo se i sa studentima čija su traženja depersonalizirana te se rečeni problem nemogućnosti identificiranja žarišta inicijative nastojao riješiti nacjepljivanjem rečenog Macana uz konstataciju “ako je to istina…”, što znači da ni u samom Ministarstvu nisu sigurni je li informacija točna. Uplele su se tu i izvjesne političke opcije, čime se nastojalo ukazati na to da se mišljenjem studenata manipulira (jer, ne zaboravimo, oni su dječurlija).

Ali hej! Vratimo se još jednom logici: ako se ministar i premijer slažu s dječurlijom već pet godina, a mišljenjem te iste dječurlije manipuliraju izvjesne političke opcije, onda ili je ta politička opcija on sam pa već danima gledamo blokadu sveučilišta u režiji Ministarstva ili, ako pak nije, onda zaključujemo da se ministar i premijer već pet godina slažu s izvjesnom političkom opcijom, samo nikako da nas o tome obavijeste (k tome, u čemu je problem, pa ionako misle jednako?).

Dakle, ono što čekamo već danima od ministarstva je, prije svega, poštivanje sugovornika i uvažavanje načina na koji se oni obraćaju i formuliraju svoje zahtjeve, ozbiljnost u prezentaciji vlastitih mišljenja i izbjegavanje izjava o “političkim opcijama” na temelju mogućih pogodbenih rečenica tipa “ako je istina…” te prije svega napor da se shvati da se ovdje radi o ozbiljnoj akciji manifestacije socijalne svijesti koja od države traži konkretna određenja.

No, prije svega, strateško određenje prema zahtjevima inicijative znači ne dnevnu politiku i raspravu o ovogodišnjem proračunu, niti o proračunu za iduću godinu, niti bilo kakvim vatrogasnim odlukama, nego očitovanje o tome je li “društvo znanja” strateški interes ove države te hoće li u tom društvu svi građani moći participirati u skladu sa svojim sposobnostima i barem pokušaj promišljanja premoštenja razlika u početnim položajima raznih segmenata društva. Iza zahtjeva o besplatnom školstvu ne stoje samo školarine, nego težnja za određenjem prema obrazovanju kao pravu koje se ostvaruje za sve.

A na ministarstvu je da se o tim zahtjevima očituje kao zreli sugovornik, jer se zasad čini kako dječurlija ne obitava u Ivana Lučića 3, nego malo istočnije, na Donjim Sveticama. Iskoristio bih zato ovaj tekst kako bih Ministarstvo pozvao na dostojanstvo u izjavama i argumentiranu raspravu o tome hoće li, i na koji način, poduprijeti zahtjeve inicijative. Ili ako pak neće, zbog čega neće i zbog čega drže da oni nisu ostvarivi. Ozbiljna komunikacija o temeljnim društvenim problemima dužnost je svake državne ustanove koja djeluje u demokratskom društvu pa apeliram na MZOŠ da to uzme ad notam.