Izjava za medije 29. travnja 2009. – 10. dan blokade

Ponovit ćemo još jednom zašto preporuka iznesena u izjavi za medije Rektorskog zbora ne predstavlja odgovor na naš zahtjev, nego njegovo ponovno izbjegavanje. Retorički ustupak načelne podrške besplatnom obrazovanju u izjavi rektorskog zbora opozvan je nešto kasnijim pozivanjem na tzv. „kriterij uspješnosti.“ To je samo šifra za ustrajavanje na „lineranom modelu plaćanja“ koji oslobađa plaćanja malu manjinu da bi time prikrio činjenicu da velika većina i dalje mora plaćati da bi ostvarila svoje pravo na obrazovanje. Pozivati se u ovome kontekstu na „kriterij uspješnosti“ apsurdno je već i stoga što takvi kriteriji ionako oduvijek postoje: prijemni ispiti, potreba za redovnim izvršavanjem studijskih obaveza i sustav ocjenjivanja sastavni su dio obrazovnog procesa. Svaka studijska grupa ima definirane kriterije i utvrđeno potrebno znanje za pravo na daljni nastavak studiranja. Suziti značenje riječi uspješnost na deset ili petnaest posto studenata znači prešutno sve druge studente koji redovno izvršavaju svoje obaveze gurnuti u kategoriju „neuspješnih“, što je samo cinični međukorak do konačnog ukidanja prava na besplatno obrazovanje.

Kolege s fakulteta na kojima je linearni model plaćanja na snazi, pa je samo mala manjina s najboljim prosjekom oslobođena plaćanja, podijelili su s nama zapanjujuću činjenicu. Otkad je na snazi takav model plaćanja, prekinut je prijenos znanja među studentima. Studenti si više međusobno ne pomažu, ne savjetuju, ne dijele literaturu i preporuke, niti raspravljaju o naučenome jer jedni druge izravno doživljavaju kao konkurente. Osim potencijalno katastrofalnog učinka na razini horizontalnog širenja stručnog znanja u navodnom „društvu znanja“, valja se zapitati i koja vrsta socijalne etike se promovira i reproducira kada najviše obrazovne ustanove eksplicitno funkcioniraju po pedagoškoj logici socijalnog darvinizma. Ideološki temelj u srži te pedagogije je vjera da otvoreno i neometano tržišno natjecanje predstavlja vrijednost koja nadilazi sve ostale etičke, socijalne i političke vrijednosti. Toj vrijednosti svi drugi se obziri i ciljevi imaju podrediti. Ako unutar takvog modela za pravo na obrazovanje nema mjesta, to samo znači da je takav sustav neprihvatljiv, ma kojim retoričkim ukrasima se kitio. Smisao studentske akcije je da jasno izrazi svoje odlučno nepristajanje na takav model. Još jednom pozdravljamo sve studente koji s nama prosvjeduju u Zagrebu, Zadru, Rijeci, Splitu, Osijeku, Puli, Varaždinu i Slavonskom Brodu. Također pozivamo i profesore na aktivnu solidarnost, svim nesumnjivo velikim institucionalnim pritiscima unatoč. Ne branimo samo partikularno pravo na obrazovanje, nego i političko i socijalno dostojanstvo svih nas koji činimo obrazovni sustav.

Vezani članci

  • 28. kolovoza 2026. Može li se klimatska kriza misliti? Klimatska kriza nije izvanjski poremećaj kapitalističkog načina proizvodnje, nego jedna od njegovih povijesno proizvedenih proturječnosti. Ona je kriza društvenog odnosa prema prirodi koji počiva na beskonačnoj akumulaciji, profitu i privatnom prisvajanju. Dok posljedice postaju sve teže izbjeći, vladajuće klase nude poricanje, individualizaciju odgovornosti i tehnološke iluzije. Pitanje stoga nije samo možemo li krizu misliti, nego kome koristi njezino nemišljenje.
  • 25. srpnja 2026. Afektivnost bez istorije: postkolonijalna estetika i depolitizacija sećanja Tajlandski film Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives (2010) redatelja Apichatponga Weerasethakula dominantno se analizira kroz afektivnu i postkolonijalnu teoriju. Takva čitanja proizlaze iz eksperimentalnih estetskih strategija filma, koje nastoje izbjeći kolonijalnu reprezentaciju, te njegove prigušene političke dimenzije. Autorica teksta kritički čita i film i njegove dominantne interpretacije, pokazujući kako one pridonose depolitizaciji povijesnih sukoba i državne moći te brisanju klasne perspektive.
  • 26. lipnja 2026. Iluzija autonomije: slobodna nauka u službi antikomunističke politike tokom Hladnog rata Kroz Gramscijeve koncepte pristanka i kulturne hegemonije razmatramo društveno-političku ulogu znanosti te formiranje institucija civilnog društva koje legitimiziraju mit o apolitičnoj znanosti nakon Drugog svjetskog rata. Hladnoratovska artikulacija znanosti i obavještajnih operacija vezuje se i za kontekst nastanka i funkcionisanja organizacija poput Kongresa za slobodu kulture (CCF), kao i CIA. Zapadnjačka znanstvena zajednica tako je, kroz antikomunističku ideologiju i iluzije o sopstvenoj objektivnosti i autonomiji, postala ključnim akterom američke kulturne hegemonije.
  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.