“Reclaim your Education – Global Week of Action 2009”

Blokada Filozofskog fakulteta u Zagrebu započela je u isto vrijeme kad i Globalni tjedan akcije 2009. koji traje od 20.4. do 29.4. Globalni tjedan akcije nastavlja se na Međunarodni dan akcije u sklopu kojeg su u 5. studenog 2008. održani prosvjedi protiv komercijalizacije obrazovanja u 20 zemalja diljem svijeta, između ostalog i u Hrvatskoj, gdje je u Zagrebu prosvjedovalo preko tisuću studenata a u Puli njih petstotinjak.

Za Globalni tjedan akcije 2009. predviđena su brojna događanja diljem svijeta, popis kojih možete naći ovdje. U organizaciji sudjeluje mreža grupa sa svih strana svijeta koja se prozvala Međunarodnim studentskim pokretom i koja se nada ujediniti grupe i pokrete diljem svijeta u zajedničkoj borbi protiv komercijalizacije obrazovanja i za slobodno i emancipirajuće javno obrazovanje dostupno svima.

Uslijed sve veće komercijalizacije obrazovanja diljem svijeta, sveučilišta se postupno pretvaraju u kompanije kojima je cilj biti profitabilnima. Na obrazovnim institucijama stvara se pritisak da privuku sponzorstvo raznih na profit usmjernih korporacija i kompanija, ili da povećaju školarine koje naplaćuju. U takvom okružju, male šanse za preživljavanje imaju studiji tradicionalno viđeni kao oni koji nemaju veliku “ekonomsku vrijednost”, poput humanistike, jer nisu profitabilni na tržištu te se u njih neće ulagati. Iz toga proizlazi da se sveučilišta nužno usmjeravaju na studije odnosno zanimanja koja imaju tržišnu vrijednost, te pokretač obrazovanja i širenja znanja više nije opće socijalno dobro već isključivo zahtjevi tržišta.

Međunarodni se studentski pokret, s druge strane, zalaže za široko obrazovanje (na svim razinama), s raznolikim studijima i predmetima koji će učenicima i studentima omogućiti da steknu autonomiju i emancipiraju se. Oni vjeruju da je svrha obrazovanja širiti znanje o tome kako društvo funkcionira i kako se izgrađuju i koriste strukture moći koje u njemu postoje, u svrhu podučavanja učenika i studenata kako da kritički promišljaju svoje (društveno) okružje da bi postali aktivni građani. To je ono što razlikuje “obrazovanje” od “osposobljavanja”, koje je usmjereno isključivo na prenošenje znanja i vještina relevantnog za obavljanje posla.

Toliko dugo dok emancipirajuće obrazovanje nije sastavni dio obrazovnog sustava nekog društva to društvo ne može biti istinski demokratsko, ne može biti društvo u kojem svi pojedinci sudjeluju u njegovom oblikovanju. Kako očekivati od pojedinaca da aktivno sudjeluju u oblikovanju sustava u kojem žive, ukoliko ga ne razumiju?

Za više informacija o Međunarodnom studentskom pokretu svakako posjetite stranicu Emancipating education for all.

Vezani članci

  • 28. kolovoza 2026. Može li se klimatska kriza misliti? Klimatska kriza nije izvanjski poremećaj kapitalističkog načina proizvodnje, nego jedna od njegovih povijesno proizvedenih proturječnosti. Ona je kriza društvenog odnosa prema prirodi koji počiva na beskonačnoj akumulaciji, profitu i privatnom prisvajanju. Dok posljedice postaju sve teže izbjeći, vladajuće klase nude poricanje, individualizaciju odgovornosti i tehnološke iluzije. Pitanje stoga nije samo možemo li krizu misliti, nego kome koristi njezino nemišljenje.
  • 25. srpnja 2026. Afektivnost bez istorije: postkolonijalna estetika i depolitizacija sećanja Tajlandski film Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives (2010) redatelja Apichatponga Weerasethakula dominantno se analizira kroz afektivnu i postkolonijalnu teoriju. Takva čitanja proizlaze iz eksperimentalnih estetskih strategija filma, koje nastoje izbjeći kolonijalnu reprezentaciju, te njegove prigušene političke dimenzije. Autorica teksta kritički čita i film i njegove dominantne interpretacije, pokazujući kako one pridonose depolitizaciji povijesnih sukoba i državne moći te brisanju klasne perspektive.
  • 26. lipnja 2026. Iluzija autonomije: slobodna nauka u službi antikomunističke politike tokom Hladnog rata Kroz Gramscijeve koncepte pristanka i kulturne hegemonije razmatramo društveno-političku ulogu znanosti te formiranje institucija civilnog društva koje legitimiziraju mit o apolitičnoj znanosti nakon Drugog svjetskog rata. Hladnoratovska artikulacija znanosti i obavještajnih operacija vezuje se i za kontekst nastanka i funkcionisanja organizacija poput Kongresa za slobodu kulture (CCF), kao i CIA. Zapadnjačka znanstvena zajednica tako je, kroz antikomunističku ideologiju i iluzije o sopstvenoj objektivnosti i autonomiji, postala ključnim akterom američke kulturne hegemonije.
  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.