Andrej Nikolaidis: “Roba”
U socijalističkoj Jugoslaviji obrazovanje je bilo besplatno. To je na kraju dovelo do toga da smo imali više doktora nauka nego čobana i težaka. Studiralo se po deset-petnaest godina, a kakvoća inteligencije koju je proizveo obrazovni sistem obznanjena je početkom ratova za raspad Jugoslavije: pokazalo se da su naši intelektualci grđa rulja od pijačnih nakupaca. Bez znanja, bez društvene odgovornosti, ksenofobični i korumpirani, naši su intelektualci svojim riječima i, jednako efikasno, svojom ćutnjom, ubijali i palili. Ipak, nisu se ni u onoj Jugoslaviji baš svi mogli školovati… Kristalno jasno se sjećam testa inteligencije koji sam polagao prije nego su me upisali u osnovnu školu. Kraj mene je sjedio dječak Rom. Njega su izbacili sa testa. Nadležni mu nisu dozvolili da upiše razred. Test je bio prilagođen sposobnostima šestogodišnjeg idiota: od nas se tražilo da, kada predstavnik države kaže biciklo, među ponuđenim crtežima zaokružimo crtež bicikla. Čak i ja sam, čak i tada, znao da je romskom dječaku koji je izbačen sa testa učinjena ogromna nepravda. On je nesumnjivo bio dovoljno inteligentan – sa testa je trebalo izbaciti one koji su njega izbacili. A izbacili su ga zato što je dječak, kada je rečeno „biciklo“ rekao: ja sam zaokružio motor. Kada su rekli „konj“, on je rekao ja sam zaokružio auto. On je, dakle, znao što se od njega očekuje, ali je smatrao da ima pravo da učini suprotno.
Ma koliko neki sistem smatrali pravednim i savršenim, represija i diskriminacija su i dalje njegovi sastavni djelovi. To, dakako, ne ukida našu potrebu da sistem pokušamo učiniti boljim – iako je bunt najčešće neefikasan, osim kod onih koji su pobunu pretvorili u profesiju, pa od nje zarađuju i žive. Kada se javi pobuna i protiv takve pobune, Bunta D.O.O., znaćemo da pluralizam mišljenja i demokratija funkcionišu.
U Hrvatskoj se ovih dana odvija ona vrsta bunta koju bi zanimljivo bilo vidjeti i u Crnoj Gori – fokusirana, osmišljena akcija sa jasnim i opravdanim zahtjevima (protest u Hrvatskoj služi ostvarenju ciljeva, ne samopromociji „heroja otpora“: studenti čak nisu istakli predstavnike i tako personalizovali akciju, te je takvo insistiranje na kolektivizmu zbunilo medije). Grupa od hiljadu studenata zauzela je zgradu Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Uskoro su im se pridružili i studenti iz Zadra. Potom je na red došla i Rijeka. Sljedeći je Split. Studenti iz Slovenije bili su najbrži u izrazima podrške hrvatskim kolegama. Najavljeno je da će uskoro podrška stići i iz Beograda. Podršku podgoričkih studenata za sada niko ne pominje – ima li iznenađenih?
Studenti, ukratko, traže besplatno školovanje. Prvi odgovor hrvatske Vlade bio je da im se „besplatno“ ne čini kao realna opcija. „Realno“ je u takvim situacijama vrlo rastegljiv pojam, čije će značenje uveliko zavisiti i od upornosti studenata. Na čiju su stranu stali i profesori. Suština studentske akcije je nepristajanje na tezu da je znanje – roba. Oni, dakle, ne vode spor samo sa hrvatskom Vladom, nego i sa institucijama globalnog kapitalizma. Svaka zemlja koja želi pristup WTO-u, Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, obavezna je potpisati GATS, Opšti sporazum o trgovini i uslugama. Taj Sporazum obrazovanje tretira kao robu.
I ova priča o Davidu i Golijatu se itekako tiče Crne Gore i njenih studenata. Ovo društvo se, međutim, potrudilo da studentima usadi znanje da se u sukobu moćnog i slabog valja prikloniti jačemu, kao i znanje da društveni odnosi nisu drugo nego pijaca: pardon, berza. Valja shvatiti jedno: ako su promjene uopšte moguće, u ovaj sistem robne razmjene mogu ih donijeti samo oni koji nisu učestvovali na berzi – studenti, dakle. Zato su privatni univerziteti tako moćno sredstvo društvene kontrole: gurni ih na berzu od malih nogu, neka kupe znanje i neka prodaju ideje, neka ne ostane ništa što nije pretvoreno u robu.
