IZJAVA ZA MEDIJE 9. svibnja 2009. – 20. dan blokade

Temeljna pouka dosadašnjih dvadeset dana studentske blokade nastave pouka je o gluhoći vladajućih na zahtjeve upućene odozdo. Zahtjev za besplatnim obrazovanjem otvoreno se poziva na odredbe iz Ustava i Opće deklaracije o ljudskim pravima, ali je mjesto s kojega je upućen – mjesto bez neposredne izvršne moći. Nijekati legitimnost iskaza upućenih s takve pozicije znači odbaciti jedini istinski smisao demokracije kao političkoga projekta. Lekcija koju ova blokada ispisuje velikim slovima jest da se za demokraciju treba boriti. I to ne tako što se jednom u četiri godine u glasačkom obredu daje glas jednome od predstavnika stranačkih elita, nego i na razini obrane fundamentalnih ljudskih prava kao što je pravo na obrazovanje.

Pokazalo se, dakle, da cijeli administrativni državni aparat, svi ti viši birokrati i najviši stručnjaci u nominalnoj službi javnog interesa čine zamršen i neproziran sustav čija prvenstvena funkcija nije što efikasnije i neposrednije služiti općemu dobru, nego stvoriti zid gluhoće oko središta vlasti. Njihov središnji iskaz upućen javnosti glasi: „Mi vas ne razumijemo, a vi ništa ne razumijete. Naš je govor za vas previše sofisticiran, vaš je govor trabunjanje dječurlije. Javni interes i opće dobro pitanja su o kojima mi presuđujemo birokratskom ekspertizom.“

Drugi aspekt prezira prema javnosti, a koji su u ovih dvadeset dana nadležne instance neskriveno očitovale, proizlazi iz lakoće kojom obmanjuju i podvaljuju. Samo netko tko pretpostavlja da ima posla s potpunim političkim idiotima može se usuditi ulaziti u tako prozirne podvale. Tako Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa u konfuznome dopisu Radovana Fuchsa od 4. svibnja 2009. javnosti daje do znanja da zakon koji oni već mjesecima pripremaju predstavlja odgovor na studentske zahtjeve. Mi tražimo osiguranje prava na besplatno obrazovanje i opoziv započete komercijalizacije visokog obrazovanja, a Ministarstvo nam kao „rješenje“ nudi pokrivanje studentskih participacija studentskim kreditima. Logika je sljedeća: pravo na besplatno obrazovanje tobože se osigurava time što ga se ukida kao pravo i pretvara u robu koju treba kupiti. A plaćanje se ne vrši jednokratno, već zalogom velikog dijela vlastite budućnosti, otplaćujući godinama, a možda i desetljećima u ratama nešto što je nominalno pravo svih nas. Studentima se tako cinično nudi perspektiva pretvaranja njihovih života u izvore stalnog aprofita za rentijersku klasu bankarâ kao odgovor na zahtjev za obranom Ustavom definiranog prava. A javnosti se to nastoji prikazati kao služba općem dobru.

—
Iz OTVORENOG PISMA JAVNOSTI od 4. svibnja 2009.

Minimalni su uvjeti za prekid blokade na koje možemo pristati:

  1. uredba kojom se nadležni obavezuju platiti sve školarine za akademsku godinu 2009./10.
  2. pokretanje procedure za izmjenu zakona kojim bi se osiguralo potpuno javno financiranje visokoškolskog obrazovanja na svim razinama, na način da prijedlog ide na čitanje najkasnije na prvoj jesenskoj sjednici Sabora. Tražimo hitno formiranje radne skupine za izradu zakona u kojoj će sudjelovati i predstavnici fakultetâ. Nacrt zakona mora biti upućen na očitovanje znanstvenim i akademskim institucijama.

Tražimo ispunjenje naših zahtjeva u najkraćemu mogućem roku. Zahtjev ćemo ponavljati svakodnevno do ispunjenja.

Vezani članci

  • 28. kolovoza 2026. Može li se klimatska kriza misliti? Klimatska kriza nije izvanjski poremećaj kapitalističkog načina proizvodnje, nego jedna od njegovih povijesno proizvedenih proturječnosti. Ona je kriza društvenog odnosa prema prirodi koji počiva na beskonačnoj akumulaciji, profitu i privatnom prisvajanju. Dok posljedice postaju sve teže izbjeći, vladajuće klase nude poricanje, individualizaciju odgovornosti i tehnološke iluzije. Pitanje stoga nije samo možemo li krizu misliti, nego kome koristi njezino nemišljenje.
  • 25. srpnja 2026. Afektivnost bez istorije: postkolonijalna estetika i depolitizacija sećanja Tajlandski film Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives (2010) redatelja Apichatponga Weerasethakula dominantno se analizira kroz afektivnu i postkolonijalnu teoriju. Takva čitanja proizlaze iz eksperimentalnih estetskih strategija filma, koje nastoje izbjeći kolonijalnu reprezentaciju, te njegove prigušene političke dimenzije. Autorica teksta kritički čita i film i njegove dominantne interpretacije, pokazujući kako one pridonose depolitizaciji povijesnih sukoba i državne moći te brisanju klasne perspektive.
  • 26. lipnja 2026. Iluzija autonomije: slobodna nauka u službi antikomunističke politike tokom Hladnog rata Kroz Gramscijeve koncepte pristanka i kulturne hegemonije razmatramo društveno-političku ulogu znanosti te formiranje institucija civilnog društva koje legitimiziraju mit o apolitičnoj znanosti nakon Drugog svjetskog rata. Hladnoratovska artikulacija znanosti i obavještajnih operacija vezuje se i za kontekst nastanka i funkcionisanja organizacija poput Kongresa za slobodu kulture (CCF), kao i CIA. Zapadnjačka znanstvena zajednica tako je, kroz antikomunističku ideologiju i iluzije o sopstvenoj objektivnosti i autonomiji, postala ključnim akterom američke kulturne hegemonije.
  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.