Snježana Husić: Koga briga za Dantea i bozone
Tek četvrtoga dana blokade redovne nastave na zagrebačkom Filozofskom, kojem su se ubrzo pridružili i drugi fakulteti diljem zemlje, oglasio se naposljetku resorni ministar Dragan Primorac. Odgađanjem svog ukazanja jasno je odredio ne samo ritam vladajućih osvrta na studentsku, a dijelom i profesorsku “smetnju”, nego i potvrdio temeljni, omalovažavajući stav dominantne politike prema obrazovanju, akademskoj zajednici u cjelini i, posebno, prema studentima. A takav je stav svoj odjek našao i u reakcijama dijela medija – odjek koji je katkada izražen kao olovna tišina. Još odzvanja šutnja kojom je studentske prosvjede popratila, to jest odbila popratiti, Tončica Čeljuska, urednica Dnevnika na HTV1 u subotu 25. travnja 2009, u 19:30 sati. Bio je to šesti dan blokade fakultetâ, tisuće sudionika u procesu prijenosa i stvaranja znanja prosvjedovale su prekidom tog procesa, a gospođa Čeljuska odlučila je posve ih ignorirati te svojom šutnjom proglasiti za društvo posve nevažnima i njihov rad i njihovo nezadovoljstvo. Ali zato je nacija, u istome Dnevniku, nadugo i naširoko izviještena o odbojci na Himalaji.
Nije mi ni na kraj pameti podcjenjivati alpinistice, naprotiv; naravno da su zaslužile svoje minute u Dnevniku javne televizije. U ovoj su se priči našle ni krive ni dužne, a to im je priuštila Tončica Čeljuska, odabrana tek kao jedan od rječito šutljivih primjera omalovažavanja znanja u “društvu znanja”.
U naponu studentske pobune bilo je blokirano 20 fakulteta u nevelikoj Hrvatskoj, pa i cijela sveučilišta. Reakcija vlasti i dijela medija može se svesti na: “Pa što onda?” Što bi zemlja time mogla izgubiti? Premijer Sanader, ministar Primorac i brojni drugi ponovili su floskulu o “društvu znanja” toliko puta da su dio ljudi valjda uspjeli uvjeriti da je Hrvatska u tolikoj mjeri društvo kapilarno i dubinski prožeto znanjem, da mu studenti i profesori uopće ne trebaju. Ako je Dragan Primorac doista povjerovao u vlastitu obmanu o “društvu znanja”, jedno je sigurno: za ministra, ono je negdje drugdje, nije među studentima i profesorima.
Zamislimo sada da je u znak prosvjeda zaustavljena proizvodnja u velikom dijelu mesno-prerađivačkih pogona: začas bi se sastala Vlada, razletjeli bi se ministri po cijeloj zemlji, u tren oka bile bi donesene uredbe, pisali bi se novi zakoni ili dopune i izmjene postojećih tako da bi se dimilo iz zakonodavnih tipkovnica, u hipu bi se izvanredno sastao i Sabor da usvoji novu zakonsku regulativu, znojio bi se Šuker da u proračunu pronađe sredstva za rješenje problema. I zabrinuta javnost ne bi morala tjednima čekati to zahuktavanje svekolikog institucionalno-medijskog aparata kako bi opet mogla mirne duše sjesti za stol i smazati svoju dnevnu porciju proteina.
Međutim, u trećem tjednu blokade, studenti još čekaju da ih netko uopće uzme u obzir. Da smo farma pilića u štrajku, nagledali bismo se i naslušali resornog ministra toliko da bismo na koncu uglas zapijukali preklinjući ga da se prestane baviti nama; ovako, preostalo je tek ustanoviti da je “u zemlji znanja nestao ministar obrazovanja”. Podcjenjivanje i ignoriranje nisu novost i odavno smo shvatili da je “društvo znanja” jedna od najvećih marketinških prevara plasiranih u ovoj zemlji; zato su studenti i krenuli u blokadu, jer su se na prethodne njihove pristojne molbe mjerodavni složno oglušili. No čini se da ipak nismo pojmili stvarne, jezive dimenzije prevare, pa se onda može reći da strukture moći podcjenjuju nas, ali također da smo i mi podcijenili razmjere njihovog cinizma i njihove sposobnosti podcjenjivanja onih kojima bi trebali služiti i za svoje postupke odgovarati.
A onda, dalje, da smo farma pilića u štrajku, bi li itko pitao jesu li pilići izvrsni i uspješni, hoće li sutra biti meso I. ili II. klase? Ovako, međutim, moćna su usta puna izvrsnosti i uspješnosti. Kada o zahtjevima da se besplatno obrazovanje omogući samo najboljim studentima progovore političari, novinari i ini izvan akademske zajednice – a pritom mahom pripadnici generacija koje nisu plaćale školarine – trebalo bi im doviknuti: “Indeks na sunce!” Je li moguće da živimo ne samo u zemlji znanja, nego štoviše u zemlji odlikaša, samo nam je to promaklo?
U tom zboru koji bi studentima naplaćivao “neuspješnost”, najtužnije je ipak što su neki glasovi profesorski. Uostalom, da je i on profesor, javnost je podsjetio i ministar Primorac (doduše, na prvom mjestu “američki profesor”). Pod parolama izvrsnosti i uspješnosti na studentske se zahtjeve oglušio i dio hrvatskih profesora, kao da ovoj zemlji trebaju samo genijalci, pa onda neka ostali živalj mediokriteta plaća, jer društvo od njih neće imati nikakve koristi. Takav odnos prema studentima, prema bilo kojemu ljudskom biću, u meni izaziva jezu; to nije elitizam, to je diskriminacija.
Preda mnom je prijavnica za ispit; ispod crte na koju se upisuje ocjena, piše: “uspjeh na ispitu”. Jedna jedina riječ i brojka koje mogu upisati na crtu, a koje su u stanju taj “uspjeh na ispitu” pretvoriti u neuspjeh, jesu: nedovoljan (1). Sve ostalo, oznaka je uspješnosti. I ako bi netko trebao znati da je na fakultetu vrlo često i dvica golem uspjeh i da se za nju treba pošteno namučiti, onda su to profesori – uključujući ministra. Ne zagovaram, dakle, dijeljenje ocjena šakom i kapom, naprotiv: kriterija mora biti, i moraju biti dovoljno strogi i dosljedni, kako bismo ispunili svoju nastavničku odgovornost prema društvu i osigurali da tom društvu jednoga dana dostojno služe i oni koji su nakon ispita sretni zvali roditelje da im se pohvale dvicom.
Nekoga je možda začudilo jedno od prvih pisama podrške studentima Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koje je uputilo kabinsko osoblje zrakoplova Croatia Airlinesa. No kao nastavnica na tom fakultetu, znam da neće svi moji studenti biti znanstvenici, profesori, ili prevoditi Dantea; ne samo zato što im nešto drugo bolje leži, nego i zato što nema uvijek i posvuda mjesta za sve koji bi to zaslužili. I zato će neki od njih raditi i kao spomenute stjuardese i stjuardi, mahom bivše studentice i studenti Filozofskog, sa znanjem više stranih jezika, ili kao turistički vodiči i animatori, poslovne tajnice, producenti, urednice i voditelji televizijskih i radijskih programa, u izdavaštvu, knjižarstvu, bibliotekarstvu. I bit će vrijedni članovi zajednice, bez obzira na to ima li u njihovim indeksima i pokoja dvica ili sve pršti od petica.
Osim toga, kako znati i unaprijed odrediti tko će u svojoj struci i u svom poslu, ma o kojem se poslu radilo, jednoga dana dosegnuti vrhunce? Trebalo bi biti jasno da je za nekoliko budućih perjanica najuže struke potrebno obrazovati i odgojiti još stotine dovoljno stručnih, za brojne druge poslove koji iziskuju sveučilišnu naobrazbu i koji su zajednici potrebni.
Povrh svega, proglasiti većinu hrvatskih studenata, koji uredno izvršavaju svoje obveze, nedovoljno uspješnima ili nepotrebnima, također je uvreda njihovim roditeljima. Mate Kapović govorio je o školarinama kao “porezu na budale” zato što dio studenata i njihovih roditelja još jednom plaća ono što su svi porezni obveznici već platili. Školarine su, nažalost, u svjetlu priča o izvrsnosti i uspješnosti, također porez na budale u još jednom, strahotno diskriminacijskom smislu, jer tako se roditeljima govori ili da im je manjkav genetski materijal od kojeg su im načinjena djeca, ili da nisu bili u stanju odgojiti ih kao marljive i odgovorne ljude – pa neka plate te grijehe. A ako je u proteklih 17 dana išta postalo jasno, onda su to pamet, artikuliranost, hrabrost, plemenitost i nesebičnost velikog dijela hrvatskih studenata, zbog čega bi njihovi roditelji, nastavnici i cijelo društvo trebali biti samo beskrajno sretni i zahvalni.
Uz tu jezivu naplatu lošeg roditeljstva, koja se insinuira u privilegiranju malobrojnih “uspješnih” nasuprot većini studenata – navodno neuspješnih, usprkos svim njihovim uspjesima na ispitima – komercijalizacija znanosti i visokog obrazovanja povlači za sobom još jednu dalekosežno katastrofalnu posljedicu po cijelo društvo, a to je zatvaranje danas teško prepoznatljivih ili čak neprepoznatljivih mogućnosti.
Usvoji li se u znanosti i visokom obrazovanju tržišna logika, bilo kroz naplatu školarina ili kroz forsiranje “tržišno isplativih” studijskih programa i zanemarivanje svih drugih, prijeti nam strašan scenarij. Po toj “logici” isplativosti, kratkoročnoj i kratkovidnoj, najprije bi trebalo zatvoriti Bogoslovni fakultet. Nakon susljednog proglašavanja “nepotrebnima” filozofa, kroatista, talijanista i ostatka humanistike, neumitno bi bilo uskraćivanje sredstava za bazična istraživanja na području prirodnih znanosti i za školovanje, primjerice, budućih fizičara. Jer, kako bi kapital, državni ili privatni, mogao u jednom ljudskom vijeku naplatiti ulaganja u istraživanja elementarnih čestica, kad je i samim znanstvenicima uglavnom posve nejasno kamo bi njihov rad mogao odvesti? Mnoga bazična istraživanja u prirodnim znanostima naći će svoju primjenu tek u nekoj daljoj budućnosti; neka od njih možda neće nikada. No znanstvenicima koji ih provode to je često i nužno posve nejasno i nepredvidljivo, i sumnjam da bi išta jasnije moglo biti bilo poduzetnicima koji bi ulagali u znanost, bilo državnim planerima zadojenim kultom tržišta. Bit znanosti i jest istraživanje nepoznatog i nedovoljno poznatog, pa je onda nemoguće predvidjeti kakve bi koristi jednoga dana moglo biti od nečega o čemu danas nemamo pojma ili čak još ne znamo ni da postoji. Gdje bi, primjerice, bio Kopernik, i svi mi zajedno s njim, da mu je tržište određivalo čime će se baviti?
