Branko Mijić: Kulturocid ili suicid
Ministar obrazovanja, znanosti i športa, Dragan Primorac, pokazao je kako njegovo ministarstvo očito raspolaže ogromnim novcem, ukinuvši obvezu vraćanja besplatnih udžbenika, što za posljedicu ima tiskanje novih knjiga svake godine, a što će pak svake godine porezne obveznike stajati oko pola milijarde kuna. Glasnogovornik Ministarstva Duje Bonacci opravdao je potez svog šefa obrazloženjem kako svi maturanti moraju imati sve udžbenike uza se, kako bi uspješno pripremili maturu. Godišnje će Ministarstvo tako nove udžbenike plaćati isto koliko bi ih izašlo preuzimanje potpunog troška studentskih školarina u dvije godine.
Sanaderova Vlada napokon je priznala da su studentske blokade fakulteta opravdane, a zahtjevi za besplatnim školovanjem itekako realni i ostvarivi!
Potvrdio je to svojim potpisom na ukidanje obaveze povratka besplatnih udžbenika ministar Primorac čime će pola milijarde kuna novca poreznih obveznika svake godine bespovratno završavati u smeću! Zaista, divan predizborni mamac i šampionska rastrošnost za državu u banani, recesiji i krizi koja više ni svoju blagajnu prema priznanju ministra Šukera ne može napuniti. Od ovakve katastrofalne odluke jedino je luđe obrazloženje Primorčevog glasnogovornika Duje Bonaccija da su na taj način željeli omogućiti učenicima koji pripremaju maturu da imaju sve udžbenike kod sebe. Ili Primorac i Bonacci ne žive s nama u istoj Hrvatskoj ili ne znaju kako se u njoj živi.
Studenti su u pravu, jer bi besplatno školovanje koje zahtijevaju stajalo državu tristotinjak milijuna kuna godišnje. Budući da znanje nije kratkotrajna i pokvarljiva roba, taj ulog neće završiti na otpadu i reciklaži poput jednokratnih Primorčevih »always« knjiga. Drugi izdašni dar kojim Sanader i HDZ spašavaju svoju vlast uoči lokalnih izbora, onaj namijenjen zaposlenicima javnih službi kojim je potkupljen predizborni štrajk, u konačnici će porezne obveznike stajati čak 9 milijardi kuna! Dakle, čak 30 godina besplatnog školovanja svih hrvatskih studenata!
I dok izdavači udžbenika zadovoljno trljaju ruke, jer im je ovim velikodušnim potezom ministrovog pera omogućen siguran i unosan posao, bez ikakvog stresa ili tržišnog rizika, osim bacanja novca u vjetar nikoga ne zabrinjava kolektivna slika društva koje jednogodišnje udžbenike proglašava mrtvim. Štoviše, tretira ih jednako poput trulog voća i povrća, strvina, odbačenih plastičnih vrećica i ambalaže, rashodovanih televizora… Vraćamo li se to u devedesete kada su kao odgovor na »srbočetničku komunističku agresiju« na Hrvatsku kao prve žrtve odmazde pale ćirilićne knjige koje su se nemilice čistile s polica knjižnica i završavale ako ne na lomači ili kao ogrjev na nekom od istih tih smetlišta gdje ova vlast misli pokapati školske udžbenike?
Ima li za knjigu dostojanstvenijeg posljednjeg počivališta od deponija, postoji li socijalno prihvatljiviji i osjetljiviji način za sufinanciranje onih učenika i obitelji skromnog kućnog budžeta? Ništa naravno na ovom svijetu nije besplatno, ni studiranje, ni udžbenici, ali misli li ova vlast pitati svoje građane koga bi i što financirali ili se ovakvim rasipništvom nastoji izboriti isključivo za svoj opstanak na vlasti?
Znaju li ti pijani milijarderi da nas ovakvim kulturocidom posve izvjesno uvlače u kolektivni suicid?
