Branko Mijić: Kulturocid ili suicid

Prenosimo komentar Branka Mijića koji je objavljen u današnjem izdanju Novoga lista. Zahvaljujemo anonimnom podržavatelju / anonimnoj podržavateljici na ustupanju članka.

Ministar obrazovanja, znanosti i športa, Dragan Primorac, pokazao je kako njegovo ministarstvo očito raspolaže ogromnim novcem, ukinuvši obvezu vraćanja besplatnih udžbenika, što za posljedicu ima tiskanje novih knjiga svake godine, a što će pak svake godine porezne obveznike stajati oko pola milijarde kuna. Glasnogovornik Ministarstva Duje Bonacci opravdao je potez svog šefa obrazloženjem kako svi maturanti moraju imati sve udžbenike uza se, kako bi uspješno pripremili maturu. Godišnje će Ministarstvo tako nove udžbenike plaćati isto koliko bi ih izašlo preuzimanje potpunog troška studentskih školarina u dvije godine.

Sanaderova Vlada napokon je priznala da su studentske blokade fakulteta opravdane, a zahtjevi za besplatnim školovanjem itekako realni i ostvarivi!

Potvrdio je to svojim potpisom na ukidanje obaveze povratka besplatnih udžbenika ministar Primorac čime će pola milijarde kuna novca poreznih obveznika svake godine bespovratno završavati u smeću! Zaista, divan predizborni mamac i šampionska rastrošnost za državu u banani, recesiji i krizi koja više ni svoju blagajnu prema priznanju ministra Šukera ne može napuniti. Od ovakve katastrofalne odluke jedino je luđe obrazloženje Primorčevog glasnogovornika Duje Bonaccija da su na taj način željeli omogućiti učenicima koji pripremaju maturu da imaju sve udžbenike kod sebe. Ili Primorac i Bonacci ne žive s nama u istoj Hrvatskoj ili ne znaju kako se u njoj živi.

Studenti su u pravu, jer bi besplatno školovanje koje zahtijevaju stajalo državu tristotinjak milijuna kuna godišnje. Budući da znanje nije kratkotrajna i pokvarljiva roba, taj ulog neće završiti na otpadu i reciklaži poput jednokratnih Primorčevih »always« knjiga. Drugi izdašni dar kojim Sanader i HDZ spašavaju svoju vlast uoči lokalnih izbora, onaj namijenjen zaposlenicima javnih službi kojim je potkupljen predizborni štrajk, u konačnici će porezne obveznike stajati čak 9 milijardi kuna! Dakle, čak 30 godina besplatnog školovanja svih hrvatskih studenata!

I dok izdavači udžbenika zadovoljno trljaju ruke, jer im je ovim velikodušnim potezom ministrovog pera omogućen siguran i unosan posao, bez ikakvog stresa ili tržišnog rizika, osim bacanja novca u vjetar nikoga ne zabrinjava kolektivna slika društva koje jednogodišnje udžbenike proglašava mrtvim. Štoviše, tretira ih jednako poput trulog voća i povrća, strvina, odbačenih plastičnih vrećica i ambalaže, rashodovanih televizora… Vraćamo li se to u devedesete kada su kao odgovor na »srbočetničku komunističku agresiju« na Hrvatsku kao prve žrtve odmazde pale ćirilićne knjige koje su se nemilice čistile s polica knjižnica i završavale ako ne na lomači ili kao ogrjev na nekom od istih tih smetlišta gdje ova vlast misli pokapati školske udžbenike?

Ima li za knjigu dostojanstvenijeg posljednjeg počivališta od deponija, postoji li socijalno prihvatljiviji i osjetljiviji način za sufinanciranje onih učenika i obitelji skromnog kućnog budžeta? Ništa naravno na ovom svijetu nije besplatno, ni studiranje, ni udžbenici, ali misli li ova vlast pitati svoje građane koga bi i što financirali ili se ovakvim rasipništvom nastoji izboriti isključivo za svoj opstanak na vlasti?

Znaju li ti pijani milijarderi da nas ovakvim kulturocidom posve izvjesno uvlače u kolektivni suicid?

Vezani članci

  • 28. kolovoza 2026. Može li se klimatska kriza misliti? Klimatska kriza nije izvanjski poremećaj kapitalističkog načina proizvodnje, nego jedna od njegovih povijesno proizvedenih proturječnosti. Ona je kriza društvenog odnosa prema prirodi koji počiva na beskonačnoj akumulaciji, profitu i privatnom prisvajanju. Dok posljedice postaju sve teže izbjeći, vladajuće klase nude poricanje, individualizaciju odgovornosti i tehnološke iluzije. Pitanje stoga nije samo možemo li krizu misliti, nego kome koristi njezino nemišljenje.
  • 25. srpnja 2026. Afektivnost bez istorije: postkolonijalna estetika i depolitizacija sećanja Tajlandski film Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives (2010) redatelja Apichatponga Weerasethakula dominantno se analizira kroz afektivnu i postkolonijalnu teoriju. Takva čitanja proizlaze iz eksperimentalnih estetskih strategija filma, koje nastoje izbjeći kolonijalnu reprezentaciju, te njegove prigušene političke dimenzije. Autorica teksta kritički čita i film i njegove dominantne interpretacije, pokazujući kako one pridonose depolitizaciji povijesnih sukoba i državne moći te brisanju klasne perspektive.
  • 26. lipnja 2026. Iluzija autonomije: slobodna nauka u službi antikomunističke politike tokom Hladnog rata Kroz Gramscijeve koncepte pristanka i kulturne hegemonije razmatramo društveno-političku ulogu znanosti te formiranje institucija civilnog društva koje legitimiziraju mit o apolitičnoj znanosti nakon Drugog svjetskog rata. Hladnoratovska artikulacija znanosti i obavještajnih operacija vezuje se i za kontekst nastanka i funkcionisanja organizacija poput Kongresa za slobodu kulture (CCF), kao i CIA. Zapadnjačka znanstvena zajednica tako je, kroz antikomunističku ideologiju i iluzije o sopstvenoj objektivnosti i autonomiji, postala ključnim akterom američke kulturne hegemonije.
  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.