kolumna

Otvoreno pismo javnosti, 24. svibnja 2009.

Plenum je sinoć nakon 34 dana odlučio obustaviti blokadu nastave na Filozofskom fakultetu. Jasno nam je da su takvu odluku mnogi u upravnim i vladajućim strukturama odavno priželjkivali: od fakultetske razine, preko sveučilišne, do resornog ministarstva i Vlade. Javnost će sada nesumnjivo imati priliku svjedočiti paradnom trijumfalizmu svih onih koji su akciju od samoga početka proglašavali nelegitimnom, nerazumljivom i besmislenom. Oni koji svrhu blokade od samoga početka odbijaju uvažiti, njezin prekid objašnjavaju time što je navodno na koncu „postala sama sebi svrhom.“

Takva tumačenja odlučno odbijamo. Odluka o obustavi blokade nije ni čin kapitulacije ni odustajanja. Nije ni čin tobože dugo odgađanog otrježnjenja i pristajanja na zadanu političku i društvenu nemoć koja nam se od prvoga dana servira pod formulom o nužnosti pristanka na postojeće stanje stvari, makar ono podrazumijevalo ukidanje fundamentalnih prava mimo javne rasprave i volje većine. Odluka o prekidu blokade taktička je odluka, a ne odustanak od zahtjeva zbog umora ili rezignacije. Ako smo se čega doista umorili, onda su to prije svega samovolja i cinizam nadležnih koji su do trenutka blokade važili kao „demokratska normalnost“ i jedina moguća stvarnost. Blokada je čin odbijanja pristanka na takvu logiku. Ona je prvi poduzet korak u borbi koju ćemo voditi i dalje.

Odbivši ući u igru postavljanja maksimalističkih zahtjeva od kojih se onda odustaje u zakulisnim pristancima na lažne kompromise, učinili smo to s punom sviješću da time ulazimo u otvoren i potencijalno dugotrajan sukob sa svim čuvarima postojećeg stanja stvari u kojemu je jedina pozicija koja nam se priznaje ona pasivnih promatrača. Obustava blokade ne znači da pristajemo biti ponovno svedeni na pasivne promatrače. Naše poimanje demokracije isključuje mogućnost pristanka na takvu vrstu pasivnosti.

Činjenica da zahtjev za besplatnim obrazovanjem nije ispunjen prije svega je optužnica protiv svih onih čiji je nominalni mandat služiti općim interesima, ali to ne čine. Otvoreno odbijanje da jamče ostvarivanje prava o kojemu su dužni skrbiti, jasno pokazuje do koje mjere su se udaljili od smisla svoga mandata. Javni službenik koji ne služi javnome interesu iznevjerava i zloupotrebljava svoj mandat. Naše akcije, dosadašnje i buduće, predstavljaju jasno odbijanje da takvu zlouporabu prihvatimo kao samorazumljivu normalnost.

Obustavljamo blokadu u ovome trenutku i zato što ne želimo izlagati dodatnim pritiscima i prijetnjama sankcijama kolege koji se brinu o završetku semestra i načinu da izvrše svoje studijske obaveze. Cijenu za samovolju i nesposobnost nadležnih ne bi trebali platiti oni koji su joj ionako svakodnevno izloženi na svim razinama. Ponavljamo međutim da to nije čin samoukidanja inicijative ili odustajanja. Naši zahtjevi ostaju, kao i plenum kao tijelo koje će odlučivati o daljnjim akcijama u borbi za njihovo ostvarenje.

Ova blokada nije bila čin jednokratnog pražnjenja nakon kojega će studenti ponovno potonuti u apolitičnu rezignaciju i mirenje s ukidanjem fundamentalnih prava i jednakosti. Najkasnije na jesen, s kolegama s drugih sveučilišta, poduzet ćemo aktivne korake koji će tu činjenicu jasno podcrtati. Novi zakon o visokom obrazovanju neće nam biti nametnut mimo naše volje.

Ne pristajemo na licitaciju pravima – jednakost nije na prodaju!

25. svibnja 2009.
Tagovi:

Vezani članci

  • 28. kolovoza 2026. Može li se klimatska kriza misliti? Klimatska kriza nije izvanjski poremećaj kapitalističkog načina proizvodnje, nego jedna od njegovih povijesno proizvedenih proturječnosti. Ona je kriza društvenog odnosa prema prirodi koji počiva na beskonačnoj akumulaciji, profitu i privatnom prisvajanju. Dok posljedice postaju sve teže izbjeći, vladajuće klase nude poricanje, individualizaciju odgovornosti i tehnološke iluzije. Pitanje stoga nije samo možemo li krizu misliti, nego kome koristi njezino nemišljenje.
  • 25. srpnja 2026. Afektivnost bez istorije: postkolonijalna estetika i depolitizacija sećanja Tajlandski film Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives (2010) redatelja Apichatponga Weerasethakula dominantno se analizira kroz afektivnu i postkolonijalnu teoriju. Takva čitanja proizlaze iz eksperimentalnih estetskih strategija filma, koje nastoje izbjeći kolonijalnu reprezentaciju, te njegove prigušene političke dimenzije. Autorica teksta kritički čita i film i njegove dominantne interpretacije, pokazujući kako one pridonose depolitizaciji povijesnih sukoba i državne moći te brisanju klasne perspektive.
  • 26. lipnja 2026. Iluzija autonomije: slobodna nauka u službi antikomunističke politike tokom Hladnog rata Kroz Gramscijeve koncepte pristanka i kulturne hegemonije razmatramo društveno-političku ulogu znanosti te formiranje institucija civilnog društva koje legitimiziraju mit o apolitičnoj znanosti nakon Drugog svjetskog rata. Hladnoratovska artikulacija znanosti i obavještajnih operacija vezuje se i za kontekst nastanka i funkcionisanja organizacija poput Kongresa za slobodu kulture (CCF), kao i CIA. Zapadnjačka znanstvena zajednica tako je, kroz antikomunističku ideologiju i iluzije o sopstvenoj objektivnosti i autonomiji, postala ključnim akterom američke kulturne hegemonije.
  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
Arhiva članaka