kolumna

Dio intervjua sa Slavojem Žižekom iz novoga broja Mladine (29.5.2009.)

U novome broju slovenskoga tjednika Mladina objavljen je intervju sa Slavojem Žižekom. Kolega Primož Krašovec preveo nam je i poslao dio intervjua koji se odnosi na Žižekovo viđenje akcije nezavisnih studentskih inicijativa u borbi za besplatno obrazovanje u Hrvatskoj. Zahvaljujemo Primožu na trudu!

Ima li na našem političkom horizontu bilo kakvoga svijetlog događaja?

Da, ali ne kod nas, nego kod susjeda: nedavna studentska okupacija sveučilištâ u Hrvatskoj sa sloganom: “Jedan svijet, jedna borba. Besplatno školstvo.” Studenti su ispravno locirali neprijatelja – Bolonjsku reformu, europsku verziju ozloglašenog usmjerenog obrazovanja Jugoslavije sedamdesetih koja obrazovanje želi podčiniti “društvenim potrebama” i tako onemogućiti nezavisno kritičko mišljenje. Zbog toga su optužbe da se radi o zakašnjelom šezdesetosmaštvu sasvim promašene. Štoviše, studenti-štrajkaši nadišli su presudnu ograničenost studentskog revolta iz šezdesetih godina prošlog stoljeća, koji je svoj protest usmjerio protiv “tri stupa” represivne vlasti: tvornice, obitelji i škole. Zaglupljujući disciplinirani tvornički rad, represivna patrijarhalna obitelj i državno školstvo kao temeljni ideološki aparat. I gdje smo danas? “Postmoderni kapitalizam” prihvatio je tu kritiku i preusmjerio je u svoju korist. Umjesto tvornica sa fordističkom tekućom trakom sve je više proširen tobože nehijerarhijski timski rad (tekuće su trake “outsourcane” u treći svijet), gde je iskorištavanje još radikalnije jer kapital više nego ikada privatizira sâmo kolektivno intelektualno stvaralaštvo. Umjesto državnog školstva imamo sve “fleksibilniji” privatni odgoj koji se brzo prilagođava potrebama tržišta (dopunski tečajevi i slično); umjesto patrijarhalne obitelji imamo sve fleksibilnije vanbračne zajednice koje su mnogo prikladnije hedonističkoj ideologiji suvremenog kapitalizma. Ljevica je tako – pobijedivši – izgubila: direktni neprijatelj bio je pobijeđen, ali ga je odmah nadomjestio još sofisticiraniji oblik dominacije: u “postmodernom” kapitalizmu tržište je ušlo u područja koja su dotad bila privilegirana sfera države ili tradicionalnih društvenih praksi, od odgoja do zatvora.

Kod hrvatskih je studenata zadivljujuće što su ovaj opći uvid uspjeli operacionalizirati prevođenjem na svima razumljiv partikularni zahtjev za besplatnim školstvom. “Besplatno školstvo” ovdje moramo shvatiti kao metonimiju za školstvo koje je nezavisno od direktnih “društvenih potreba” i kao takvo jedino može sačuvati dignitet kritičkog mišljenja. Hrvatski su studenti tako djelovali na osnovi trijeznog shvaćanja da je danas upravo “otuđeno” sveučilište jedan od osiguravatelja intelektualne slobode.

(Slavoj Žižek, intervju u Mladini, 29.5.2009, str. 40)
1. lipnja 2009.
Tagovi:
, ,

Vezani članci

  • 28. kolovoza 2026. Može li se klimatska kriza misliti? Klimatska kriza nije izvanjski poremećaj kapitalističkog načina proizvodnje, nego jedna od njegovih povijesno proizvedenih proturječnosti. Ona je kriza društvenog odnosa prema prirodi koji počiva na beskonačnoj akumulaciji, profitu i privatnom prisvajanju. Dok posljedice postaju sve teže izbjeći, vladajuće klase nude poricanje, individualizaciju odgovornosti i tehnološke iluzije. Pitanje stoga nije samo možemo li krizu misliti, nego kome koristi njezino nemišljenje.
  • 25. srpnja 2026. Afektivnost bez istorije: postkolonijalna estetika i depolitizacija sećanja Tajlandski film Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives (2010) redatelja Apichatponga Weerasethakula dominantno se analizira kroz afektivnu i postkolonijalnu teoriju. Takva čitanja proizlaze iz eksperimentalnih estetskih strategija filma, koje nastoje izbjeći kolonijalnu reprezentaciju, te njegove prigušene političke dimenzije. Autorica teksta kritički čita i film i njegove dominantne interpretacije, pokazujući kako one pridonose depolitizaciji povijesnih sukoba i državne moći te brisanju klasne perspektive.
  • 26. lipnja 2026. Iluzija autonomije: slobodna nauka u službi antikomunističke politike tokom Hladnog rata Kroz Gramscijeve koncepte pristanka i kulturne hegemonije razmatramo društveno-političku ulogu znanosti te formiranje institucija civilnog društva koje legitimiziraju mit o apolitičnoj znanosti nakon Drugog svjetskog rata. Hladnoratovska artikulacija znanosti i obavještajnih operacija vezuje se i za kontekst nastanka i funkcionisanja organizacija poput Kongresa za slobodu kulture (CCF), kao i CIA. Zapadnjačka znanstvena zajednica tako je, kroz antikomunističku ideologiju i iluzije o sopstvenoj objektivnosti i autonomiji, postala ključnim akterom američke kulturne hegemonije.
  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
Arhiva članaka