Rada Borić: Sveučilište – učilište za sve

Kakvo sve-učilište želimo danas? Prema Virginiji Woolf, sveučilište bi trebalo biti "mlado, siromašno, eksperimentalno i avanturističko, bez prašine neupitne tradicije, okićeno stalno novim slikama i novim knjigama koje bi se mogle slobodno hvatati u ruke, gnijezditi u glave i buditi glasove. To bi učilište moralo istraživati kako da um i tijelo surađuju; moralo bi biti onkraj natjecateljstva, bogatstva, povlastica i statusa, kako bi privuklo samo one koji su željni znanja, znanja kojemu je najveća moć neprekidno obnavljana spoznaja o tome da treba dalje učiti, te u kojem bi predavali oni koje bi gonila ista želja za znanjem i vlastitim samo-razvlašćivanjem".

Voljela bih da studenti, uz zagovor za besplatnim sveučilištem, glasnije zahtijevaju i sveučilište koje propituje "neupitne tradicije", ono koje će "poučavati vještinama ljudskog sporazumijevanja; umjetnosti razumijevanja života"

"Staro obrazovanje starih koledža ne njeguje ni osobito poštovanje prema slobodi ni osobitu mržnju prema ratu, jasno je da vi svoj koledž morate izgraditi na drukčiji način.

Jer ne bi postojale nikakve prepreke u obliku bogatstva i formalnosti, isticanja vlastitih vrijednosti i natjecateljstva, zbog kojih su sveučilišta danas tako nelagodna mjesta za život (…) gdje nitko ne može hodati slobodno ni govoriti sobodno u strahu da ne prekorači neku kredom povučenu crtu, da ne uvrijedi nekog dostojanstvenika"

Virgnija Wolf , Tri gvineje

"Kakvu to vrstu obrazovanja trebamo", pita se Virginija Woolf 1938. u Tri gvineje. Danas taj tekst ne bih mogla citirati da ga Centar za ženske studije, izvaninstitucionalni obrazovni centar promicanja i stjecanja ženskostudijskih znanja, nije tiskao 2004. (u prijevodu Martine Leustek), a Lada Čale Feldman nije uvrstila u svoje izlaganje održano na okruglom stolu Ženski studiji na sveučilištu – spoznajne i metodologijske perspektive – o institucionalizaciji ženskih studija u Hrvatskoj, 2003, a koji me je inspirirao i poslužio kao uvod u predavanje Centar za ženske studije – subverzivni kapital, održano na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, u dvorani D6, dana 23. travnja 2009. na poziv i u znak podrške studenticama i studentima. Koliko je, u trenutku "blokade" hrvatskih sveučilišta, ili pak pojedinih fakulteta, tekst nastao prije 60 godina i danas aktualan? Kakvo sve-učiliste želimo danas? Prema Virginiji Woolf, kako nam njezino razmišljanje o "ženskom koledžu" sažima Lada Čale Feldman u tekstu Institucionalizacija ženskih studija u Hrvatskoj, sveučilište bi trebalo biti "mlado, siromašno, eksperimentalno i avanturističko, bez prašine neupitne tradicije, okićeno stalno novim slikama i novim knjigama koje bi se mogle slobodno hvatati u ruke, gnijezditi u glave i buditi glasove. Moralo bi to biti učilište u kojem se neće učiti umijeću dominacije, vladanja, ubijanja i stjecanja, nego medicini, matematici, glazbi, slikarstvu i književnosti, te povrh svega ljudskom ophođenju, umijeću razumijevanja tuđih života i misli, sa svrhom ne razdvajanja i specijalizacije nego kombinacije. To bi učilište moralo istraživati kako da um i tijelo surađuju; moralo bi biti onkraj natjecateljstva, bogatstva, povlastica i statusa, kako bi privuklo samo one koji su željni znanja, znanja kojemu je najveća moć neprekidno obnavljana spoznaja o tome da treba dalje učiti, te u kojem bi predavali oni koje bi gonila ista želja za znanjem i vlastitim samo-razvlašćivanjem".

Osim kakvo – i čije znanje?

Jedan od razloga studentskom "buntu" svakako je siromaštvo hrvatskih sveučilišta, siromaštvo koje se ne može prikriti "zakrpama" iz prihoda poreznih obveznika, a postoji stoga što ne postoji sustavna strategija kako do "zemlje znanja" a da se to znanje ne komercijalizira na najbrutalniji način. Siromaštvo našeg sveučilišta pritom se dvostruko upisuje: kao "upisnina" i siromaštvo promišljanja kakvo sveučilište trebamo i želimo, te ne predstavlja siromaštvo koje zagovara Woolf: "poučavati na jeftin način i koje mogu prakticirati siromašni ljudi". Jednostavno rješenje za očuvanjem jeftina sveučilišta možemo posuditi od Woolfove: "ne bi smjelo biti razdvajanje i usmjeravanje na zasebne djelatnosti, već njihovo povezivanje". Woolf s pravom smatra da se sama moć znanja može "istopiti u oskudici i ovisnosti o velikodušnosti hirovitih donatora" ili politike, dodala bih, te nema govora o autonomiji koja se nominalno proklamira, ako sutra privatizacijom sveučilišta znanje bude isključivo u rukama kapitala – od njega diktirano i za njega proizvedeno.

Siromaštvo našeg sveučilišta dvostruko se upisuje: kao "upisnina" i siromaštvo promišljanja kakvo sveučilište trebamo i želimo

Takvo znanje zasigurno neće moći biti ni avanturističko ni kritičko. Ako učilište mora biti mlado, znači da nužno mora biti i avanturističko i eksperimentalno – otvoreno novim područjima znanja i novim znanstvenim uvidima. Voljela bih da studenti, uz zagovor za siromašnim (besplatnim) sveučilištem, glasnije zahtijevaju i sveučilište koje propituje "neupitne tradicije" (na neupitnoj je tradiciji naglasak!) te zagovaraju sveučilište koje će "poučavati vještinama ljudskog sporazumijevanja; umjetnosti razumijevanja života", "istraživati načine na koji se um i tijelo mogu potaknuti na zajedničko djelovanje" – danas bismo rekli sa svrhom razumijevanja Drugog, mulitikulturalnosti, interdisciplinarnosti i intersekcionalnosti kao i znanja koje je aktivno (aktivistički) uključeno u društveni život zajednice. Jesu li studenti, "u žaru borbe" za pravo na jednakost u/pri obrazovanju, zaboravili kakvo obrazovanje i kakvo znanje, a feministkinje bi rekle i čije obrazovanje, i čije znanje.

Jer riječ sveučilište (sve-učilište) možemo iščitati i kao učilište za sve, tj. učilište dostupno svima, ali sve u učilištu mišljeno je kao učilište koje izučava/poučava sve, na kojemu se uče/poučavaju svi sadržaji i svi uvidi. Ako je već "neupitnom tradicijom" ovjereno što je to znanost/znanje, sve je tako samo sve centra, ali ne i sve margine, sveučilišno sve slabo je propusno ili isključuje nova znanja, a tek novija (mlada!?) sveučilišta u Hrvatskoj "pripuštaju" neke od disciplina već desetljećima "legitimne" na europskim i svjetskim sveučilištima – od etničkih, mirovnih, kulturalnih do postkolonijalnih i ženskih i/ili rodnih studija. Neprisustvo (nesvijest!) o značaju/vrijednosti ženskostudijskih uvida potvrđuje nedostatak "umjetnosti razumijevanja života", a razlog nezanimanja za rodnu proizvodnju znanja ili proizvodnju znanja o rodnim unutar interdisciplinarnog tek ću potkrijepiti još jednim "starim" tekstom Simone de Beauvoir – Drugi spol, koji se nerijetko uči na našim sve-učilištima – "Predstavljanje svijeta, kao i sam svijet, djelo je muškaraca; oni ga opisuju sa svojega stajališta, koje su zamijenili (pobrkali) s apsolutnom istinom".

Nedisciplinarnost feminističke epistemologije

Stoga se Centar za ženske studije, koji u programu ženskih studija nudi nov model obrazovanja, alternativan i izvaninstitucionalan program koji promiče ženska znanja i kreativnost, istodobno popunjavajući i praznine u hrvatskom formalnom obrazovnom sustavu, godinama zalagao da se ženski studiji kao cjelovit obrazovni program uvedu na Filozofski fakultet u Zagrebu ne bi li se feministička epistemologija upisala u "ovjereno znanje". I dobio odbijenicu jer se fakultetskom Vijeću činilo upitnim što su to ženski studiji kao "disciplina". Da su oni koji odlučuju voljni propitivati sve i "svakodnevno samo-razvlašćivati", razumjeli bi da su ženski studiji kao "disciplina" različiti u sadržaju, obliku i ciljevima od tradicionalnih disciplina te da nisu "koherentni zbroj različitih znanstvenih disciplina", a ni njihov "višak" ili "kozmetičko preslagivanje".

Ako je već "neupitnom tradicijom" ovjereno što je to znanost/znanje, sve je tako samo sve centra, ali ne i sve margine, sveučilišno sve slabo je propusno ili isključuje nova znanja

Ženski su studiji mjesto gdje žene stvaraju epistemologijske modele znanja umjesto da su njegove pasivne primateljice, "znanja kojemu je najveća moć neprekidno obnavljana spoznaja o tome da treba dalje učiti", mjesto situirana, otjelovljena znanja, znanja koje je praksa. Preispituju kanone i preoblikuju "službeno znanje", dovode u pitanje sve što se predaje na fakultetima. Tijekom odvijanja nastave znanja se stječu razmjenom iskustava – dijalogom, diskusijama, kritičkom analizom tekstova, stjecanjem novih vještina, prikazivanjem i analizom videa/filmova, kreativnim radionicama. Što je od toga posvojilo/usvojilo ili voljno uvesti u svoje kurikulume naše sveučilište kako bi poticalo kreativnost, kulturu dijaloga, aktivno sudjelovanje studenata i studentica? Što je učinilo kako bi u aktivnu sudjelovanju u proizvodnji znanja, solidarnosti i etičnosti onkraj natjecateljstva, bogatstva, povlastica i statusa bili uključeni oni koji su željni znanja. Oni/e koji/e su voljni/e dnevno propitivati znanje i sebe ("razvlašćivati se") i kreirati nova znanja i novo Sveučilište.

Rada Borić