Otvoreno pismo javnosti
Ministar koji je skandiranjem samoga sebe pozvao na ostavku, konačno ju je prošlog tjedna i dao. Razlog za taj čin međutim ne stoji ni u kakvoj vezi s onime što je ministar činio ili propustio činiti za vrijeme svoga mandata. Ministar koji je tijekom pet tjedana blokade nastave na fakultetima u Hrvatskoj u dosljednom autizmu odbijao odgovarati na zahtjev koji su studenti postavili njegovoj vladi, na koncu svoga mandata otkrio je logiku kojom se rukovodi. Ministar Primorac obznanio nam je da odlazi s onime s kime je došao i tako je otkrio shvaćanje demokratske odgovornosti kakvo vlada među nominalnim ‘javnim službenicima’: ravnodušnost spram zahtjeva upućenih odozdo kompenzira se neupitnom servilnošću spram nadređenih. Ministar je javno objavio logiku koja je na djelu: vlastitu političku sudbinu direktno je vezao uz političku sudbinu sebi nadređenoga. Dvadeset fakulteta, koliko ih se u jednome trenutku nalazilo u blokadi, nisu međutim uspjeli prijeći prag za ministra relevantnog političkog događaja, niti ga navesti da si postavi pitanje o vlastitoj odgovornosti. Kraj njegova mandata tako je potvrdio ono što smo o njemu i aparatu unutar kojega je djelovao naučili još za vrijeme trajanja blokade: nedostupnost za zahtjeve koji se javnim službenicima upućuju u ime obrane javnoga interesa stoji u direktnoj vezi s poimanjem politike koje njezin smisao svodi na politikantski oportunizam i interne karijerističke manevre.
Još upečatljiviju lekciju iz cinizma dao nam je ministrov šef, sada već bivši predsjednik vlade. Obraćajući se javnosti nakon ostavke iskoristio je priliku za jedan završni ‘skrbnički’ apel u kojemu “bankare i poslodavce”, ali i “sindikate, studente i poljoprivrednike” podsjeća da “narod treba stajati ispred interesa pojedinaca”. Temeljna politička laž te formulacije je višestruka: od toga da se bankare izjednačuje sa sindikatima, studentima i poljoprivrednicima, do toga da se kolektivna borba za očuvanje minimalnih socijalnih prava potonjih degradira do razine interesa pojedinaca, kojima se onda retorički suprotstavljaju neimenovani interesi apstraktnoga naroda. Pitanje je međutim tko čini ‘narod’ ako ga ne čini većina onih koji su svakodnevno prisiljeni prodavati svoj rad u državi koja im iz godine u godinu ukida sve više socijalnih prava?
Do jučer najviši predstavnik izvršne vlasti iste države sada se postavlja za privilegiranog trbuhozborca ‘naroda’, ne bi li ga to efikasnije moralno ucijenio i prisilio na ponizan pristanak na daljna rezanja prava i životnog standarda. Spektakl vlastite požrtvovnosti teatralnim činom ostavke očito treba poslužiti kao gesta moralne ucjene koja svakoga tko se usudi nastaviti borbu za obranu socijalnih prava unaprijed isključuje iz kategorije ‘naroda’, pa bili to i sami radnici, studenti i seljaci.
Pristati na takvu ucjenu značilo bi kapitulirati pred dubokim političkim cinizmom onih koji politiku i odgovornost ne umiju shvatiti kao išta drugo nego sustavno propisivanje žrtvovanja onima koji su u njihovim planovima očito uvijek već žrtvovani.
