Priopćenje za javnost, 8.rujna 2009.
U medijima su se zadnjih dana pojavila različita nagađanja povodom pitanja organizacijskog sudjelovanja studentskog plenuma zagrebačkog Filozofskog fakulteta u najavljenim prosvjedima koje je inicirala Hrvatska udruga sindikata. Pritom se, nažalost, nije uvijek uvažavalo osnovne činjenice: predstavnici HUS-a su se 2. rujna obratili Plenumu s pozivom da se studenti na “ravnopravnoj osnovi” uključe u organizaciju najavljenih “građanskih prosvjeda”. S obzirom na to da predstavnici HUS-a u tom trenutku nisu mogli iznijeti konkretnu programsku platformu na kojoj bi se prosvjedi trebali temeljiti, Plenum je zaključio da nije u mogućnosti unaprijed se obvezati na suorganizaciju bez prethodnog uvida u program i zahtjeve. Dogovoreno je da će HUS pozvati delegate Plenuma na sastanke svoje stručne skupine za izradu “smjernicâ za izlazak iz krize”. To je određeno kao osnovni uvjet razmatranja moguće suradnje. Plenum je izglasao svoje delegate, a HUS se obvezao na vrijeme uputiti poziv na sastanak svoje radne skupine.
Sedmog rujna održan je sljedeći Plenum. Budući da se HUS do tog trenutka nije javio s pozivom, Plenum je zaključio da uvjeti za moguću organizacijsku suradnju u najavljenim prosvjedima nisu zadovoljeni, s obzirom na to da su konkretne programske smjernice i zahtjevi HUS-a i dalje ostali nepoznati. Nasuprot nekim medijskim interpretacijama, razlog za nerealiziranu suradnju oko organizacije nije spornost uključivanja zahtjeva za besplatnim obrazovanjem u HUS-ove šire prosvjedne zahtjeve. Nemamo razloga sumnjati da HUS neće zastupati i zahtjev za besplatnim obrazovanjem. Pravo na obrazovanje ne tiče se samo trenutne studentske populacije ili studenata aktivno uključenih u akcije Plenuma, nego predstavlja fundamentalno socijalno pravo od prvorazredne društvene važnosti.
Studenti od samoga početka svojih akcija borbu za pravo na besplatno obrazovanje shvaćaju kao aspekt šire i dalekosežnije borbe protiv sustavnog političkog napada na stečena socijalna prava najširih, radnih, slojeva društva u korist interesa vrlo uskog sloja ekonomskih elita. Već zato odluka o sudjelovanju na prosvjedima nije mogla biti donesena isključivo po kriteriju zahtjeva za besplatnim obrazovanjem. Činjenica da se Plenum zbog navedenih razloga nije uključio u organizaciju HUS-ovih prosvjeda nipošto ne znači da su studenti indiferentni spram pitanja radničkih prava i sve zaoštrenijeg političkog napada na životni standard većine. Štoviše, čvrsta smo uvjerenja da su “strategije izlaska iz krize” koje socijalni teret samorazumljivom lakoćom svaljuju na radnike potpuno neprihvatljive. Zazivanje krize nije i ne može biti legitimacija za još agresivniji napad na prava i standard radne većine. Ako globalna ekonomska kriza nešto doista fundamentalno dovodi u pitanje, onda je to prije svega legitimitet neoliberalnog ekonomskog modela koji ju je proizveo. Političke elite koje krizu pokušavaju “riješiti” tako što će neumanjenom agresijom, a pod krinkom “mjera spašavanja”, nastaviti u smjeru neoliberalnih “strukturnih reformi” i otvorenog napada na standard radne većine, interese te većine više ne zastupaju. Upravo zato smatramo izrazito važnim javno, pa i putem prosvjedâ, postavljati pitanja o demokratskom legitimitetu takve politike i njezinih provoditelja.
Unatoč fragmentiranosti i unutarnjim antagonizmima, sindikalna scena ostaje institucionalni društveni faktor koji nosi mandat najneposrednijih branitelja radničkih prava. A pogotovo bi to trebala biti u političkom kontekstu u kojemu je kompletna parlamentarna stranačka nomenklatura pristala na manje ili više otvoreno podređivanje pravâ radnikâ interesima profita, pod šifrom obveze da skrbi o “zahtjevima tržišta”.
Plenum je od početka otvoren svim građanima, pa tako i predstavnicima sindikatâ. Nerealizirana suradnja s HUS-om ne znači da se Plenum na bilo koji način svrstao na polju unutarnjih podjela na sindikalnoj sceni. Niti bi to bio slučaj i da se suradnja s HUS-om ostvarila. Načelna otvorenost svima nosi sa sobom i svjesnu načelnu odluku da onima, koji makar nominalno zastupaju ista načela socijalne pravde na kojima počiva i naš zahtjev, pristupamo uz inicijalno povjerenje u vjerodostojnost njihovih namjera, neovisno o njihovim sukobima s drugim društvenim akterima ili “konkurentskim” organizacijama. U tom smislu su promašeni i senzacionalistički medijski konstrukti o “izdaji” ili “iskorištavanju” studenata od strane sindikata. Činjenica je da razjedinjenost sindikalne scene uvelike olakšava provedbu politike koja je usmjerena protiv interesâ radnikâ. Medijski obračuni i kampanje dio su mehanizama fragmentacije i dodatnog slabljenja te pozicije. Već i stoga osjećamo se obveznima jasno se ograditi od ovakvog tipa senzacionalističkih medijskih fabrikacija.
Samim radnicima – koji ostaju nesumnjivo najveći gubitnici ovakvoga stanja stvari – poručili bismo da studentski primjer pokazuje bar to da se ponekad nužno neposredno angažirati u borbi za prava kada formalna predstavnička tijela to iz različitih razloga nisu u stanju činiti. Izgledi za pozitivne pomake neusporedivo su veći tamo gdje postoji organiziran pritisak odozdo. Radnički plenumi predstavljali bi oblik direktne organizacije takvog pritiska.
