Izjava za medije, 17. studenoga 2009.
Nedavna događanja vezana za studentsku problematiku obvezuju nas na javno istupanje. Dva događaja pritom zaslužuju posebnu pažnju.
Prvi je otvoreno pismo predsjedničke kandidatkinje Vesne Pusić studentima. U njemu autorica izražava neslaganje s pretvaranjem obrazovanja u robu i daljni rast studentskih participacija u školarinama. Predsjednička kandidatkinja tvrdi da time staje na stranu studentskog zahtjeva za besplatnim obrazovanjem za sve, ali i vizije egalitarnog društva. Zaključne rečenice pisma sve bi to trebale potvrditi:
“Radi svega navedenog podupirem vaša nastojanja u borbi protiv daljnjeg povećanja participacije studenata u školarinama. I zato, ponavljam svoj stav da trebamo osigurati sustav školovanja u kojemu se dobri studenti nagrađuju besplatnim školovanjem, a onima drugima omogući školovanje uz što manje izdatke.”
Svatko tko je upoznat sa studentskim zahtjevom za besplatnim obrazovanjem prepoznat će ove formulacije kao iskrivljenje, ako ne i pokušaj naknadne falsifikacije. Pod izgovorom podrške Vesna Pusić potpuno izokreće sadržaj onoga čemu podršku tobože daje. Pismo Vesne Pusić predstavlja očit pokušaj skupljanja simboličkog i političkog kapitala tamo gdje vjeruje da ga je isplativo potražiti. Vesna Pusić nalazi se u predizbornoj kampanji i žanrovska pravila te igre nalažu da se poeni skupljaju bez previše skrupulâ, a to znači i pod cijenu prozirnih blefova i fingiranih dodvaranja.
Međutim, stupanj prozirnosti blefa u ovome slučaju poručuje nešto i o tome kako predsjednička kandidatkinja procjenjuje inteligenciju onih kojima se javno obraća. U nedavnom intervjuu na internetskom portalu H-Alter nije se libila do kraja razjasniti svoje mišljenje o tom pitanju. Vesna Pusić misli da nije realno očekivati da studenti doista razumiju što žele, niti što je društveno poželjno ili moguće. Zato studentski protest i artikulaciju koja ga je pratila valja uvažiti samo kao praznu formu u koju će konkretan politički sadržaj naknadno upisivati ljudi poput nje – pripadnici profesionalnih političkih elita. A po shvaćanjima profesionalne političarke i sveučilišne profesorice Vesne Pusić pravo na svima jednako dostupno, besplatno, obrazovanje moguće je pojmiti samo u smislu “nagrade” za manjinu studenata.
Iz naše perspektive potrebno je reći samo još ovo: Ako se predodžbe o poželjnom društvenom uređenju predsjedničke kandidatkinje Vesne Pusić svode na tumačenje pravâ kao privilegijâ za manjine, a predodžbe o demokraciji na odricanje smislenosti izrazima političke volje svih dijelova društva izvan birokratskih i političkih elita kojima i sama pripada, onda je svoje pismo uputila krivome adresatu. Vesna Pusić to ili ne shvaća ili odbija shvaćati. U slučaju da je riječ o ovome prvome, to baca vrlo zabrinjavajuće svjetlo na političke kategorije kroz koje prosuđuje društvenu stvarnost; u slučaju da je riječ o drugome, imamo posla sa (samo još jednim) slučajem politikantskog oportunizma odozgo.
Druga stvar tiče se kontrole iksicâ u studentskim menzama. U medijima ta akcija je prezentirana kao pokušaj da se spriječe zlouporabe i time smanje nepotrebni državni izdaci u vrijeme krize. U sveučilišnim kuloarima priča se da je Studentski centar “prisiljen” ući u ovaj pokušaj “rezanja troškova” jer ministarstvo odbija izvršavati svoje financijske obveze.
Osnovne činjenice međutim govore da redovni student koji stječe pravo na subvencioniranu ishranu u menzama dijeljenjem svoje iksice oštećuje prije svega sebe, a ne državni proračun. Mjesečni iznos subvencija je fiksan i iznosi 300 kn za studente iz Zagreba i 700 kn za studente iz drugih gradova. U slučaju da studenti ne potroše uplaćeni iznos u roku od mjesec dana, on se briše. Prekoračenja limita su unaprijed isključena. Dakle: maksimum koji neki student može dobiti je unaprijed zadan. Posuđivanje iksice nekome kolegi ili kolegici ne uvećava ga, nego ga samo umanjuje za izvornog vlasnika iksice. Već zbog toga nije vjerojatno da će netko svoju iksicu drugome davati olako. Tamo gdje je to ipak slučaj, nužno je to na vlastitu materijalnu štetu. Ako je i formalno nelegalno, u krajnoj liniji riječ je o gesti studentske solidarnosti, a ne o strategiji smišljena oštećivanja države.
Uprava SC-a je međutim odlučila kriminalizirati i tu praksu. U tu svrhu je unajmila privatne zaštitare da legitimiraju studente koji se koriste menzom. Privatni zaštitari međutim ne rade besplatno, pa predstavljaju vrlo neobičan korak u smjeru racionalizacije troškova i štednje. Prije svega međutim predstavljaju nedvosmislen korak prema uvođenju parapolicijske kontrole i regulacije unutar prostora Zagrebačkog sveučilišta. Političke implikacije upravne geste koja dopušta zaštitarima prekidati studente pri objedu da bi ih legitimirali daleko premašuju pitanje (ionako upitne) financijske uštede u slučaju obustave povremena međusobnog posuđivanja iksica među studentima. Osim što kriminalizira studente i neformalne prakse svakodnevne solidarnosti, ona jasno svjedoči i o sve izraženijoj tendenciji rješavanja socijalnih problema čak i unutar autonomnog prostora sveučilišta. Upravni aparat koji se nađe u funkcionalnim poteškoćama pokušava ih “riješiti” time što kriminalizira korisnike kojima bi trebao služiti.
Formalna legalnost postupka ne može ni sakriti ni opravdati dubinsku pervertiranost logike iz koje proizlazi. Kao što ne može sakriti ni kukavičluk strategije koja uvođenje parapolicijskog nadzora i prijetnje kažnjavanjem pokušava pravdati s nekoliko navodno ukradenih ručaka.
