kolumna

Izjava za medije, 26.11.2009.

Ministar je izjavio kako nije u redu da studenti onemogućuju nastavu onima koji se ne slažu s blokadom. Takvo reduciranje problema studentske akcije na interni sukob oko metode taktika je za međusobnu podjelu studenata, ali i manevar izbjegavanja govora o sistemskom nasilju u sustavu visokoškolskog obrazovanja. Koliko god bila neugodna, metodu blokade odabrali smo da ukažemo upravo na postojanje tog nasilja, nakon što su sve ostale metode uporno i dugotrajno ignorirane.

Diskusije o privremenim neugodnostima blokade skreću pažnju s ključnog pitanja trajnih i teških posljedica onemogućavanja pristupa visokoškolskom obrazovanju najširim slojevima socijalno ugroženih. Zbog toga, važno je ne gubiti iz vida o čemu se točno radi: nikako o sebičnoj borbi nekolicine komotnih hobi-prosvjednika, već o demokratskom političkom pokretu čiji je cilj zaustavljanje destruktivne politike komercijalizacije, privatizacije i destrukcije univerzalnih socijalnih prava.

Takva politika nije, međutim, ograničena samo na visokoškolsko obrazovanje. U svom povijesnom kontinuitetu ona progresivno zahvaća sva društvena polja i proizvodi učinke koji su poželjni za manjinu privilegiranih, a idu na štetu ionako već ugrožene većine. Ukidanje prava radnikâ, privatizacija javnih dobara, destrukcija institucijâ socijalne države, ili komercijalizacija visokoškolskog obrazovanja, samo su dio njenih učinaka koje ne treba promatrati izolirano, kao pojedinačne probleme stvorene slučajnim pogrešnim odabirom, već kao povezane dijelove sustavnih promjena koje se uvode pod krinkom “europeizacije”, “povećanja produktivnosti”, “protočnosti”, “konkurentnosti”, i sličnih fraza.

Nedavne promjene i odluke Vlade u sklopu programa “izlaska iz krize” ukazuju na nastavak agresivne politike koja nas je u ovakvu ekonomsku situaciju i dovela. Njen je apsurd lako uočiti: ako dopustimo da štetu saniraju upravo oni koji su na osnovu nje i profitirali, ne možemo očekivati da će sanacija biti išta više od privremenog zakrpavanja.

Novi zakon Ministarstva obrazovanja, znanosti i športa jedno je takvo zakrpavanje. Pod snažnim pritiskom odozdo koji je proizvela studentska akcija uz pomoć brojnih solidarnih društvenih grupa, izvršna je vlast priznala da postoje problemi u sustavu visokog obrazovanja, ali i dalje ne priznaje da se njihovo rješavanje ne može izvesti unutar postojećih okvira. Svaki zakon koji ostavlja mogućnost uvođenja tržišnih modela, komercijalizacije i privatizacije u nužno egalitaran sustav regulacije socijalnih prava od javnog interesa, opasan je i destruktivan za socijalno najosjetljivije i za interese društva u cjelini. Zvao se on Zakon o znanstvenoj djelatnosti ili Zakon o zdravstvenoj zaštiti, njegove će negativne posljedice uvijek osjetiti većina. Izabrani predstavnici vlasti pred tim posljedicama uporno gledaju na drugu stranu. Mi nećemo. Učinit ćemo sve da se njihov učinak preokrene, a većinu koja je njime zahvaćena pozivamo da nam se u toj borbi pridruži.

26. studenoga 2009.
Tagovi:

Vezani članci

  • 20. rujna 2026. Izvor: membrana.org Prelazeći reku: Socijalizam i svetsko tržište od Jugoslavije ka Kini (1. deo) Analizirajući jugoslavenski samoupravni model i njegovu povijesnu isprepletenost s kineskim traženjem alternativnog socijalističkog puta, autor istražuje kako je gubitak unutarnjih poluga kontrole u sudaru sa svjetskim sustavom vodio ka periferizaciji. Donosimo prvi dio analize, dok će se nastavak usredotočiti na specifičnosti kineske ekonomske tranzicije.
  • 28. kolovoza 2026. Može li se klimatska kriza misliti? Klimatska kriza nije izvanjski poremećaj kapitalističkog načina proizvodnje, nego jedna od njegovih povijesno proizvedenih proturječnosti. Ona je kriza društvenog odnosa prema prirodi koji počiva na beskonačnoj akumulaciji, profitu i privatnom prisvajanju. Dok posljedice postaju sve teže izbjeći, vladajuće klase nude poricanje, individualizaciju odgovornosti i tehnološke iluzije. Pitanje stoga nije samo možemo li krizu misliti, nego kome koristi njezino nemišljenje.
  • 25. srpnja 2026. Afektivnost bez istorije: postkolonijalna estetika i depolitizacija sećanja Tajlandski film Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives (2010) redatelja Apichatponga Weerasethakula dominantno se analizira kroz afektivnu i postkolonijalnu teoriju. Takva čitanja proizlaze iz eksperimentalnih estetskih strategija filma, koje nastoje izbjeći kolonijalnu reprezentaciju, te njegove prigušene političke dimenzije. Autorica teksta kritički čita i film i njegove dominantne interpretacije, pokazujući kako one pridonose depolitizaciji povijesnih sukoba i državne moći te brisanju klasne perspektive.
  • 26. lipnja 2026. Iluzija autonomije: slobodna nauka u službi antikomunističke politike tokom Hladnog rata Kroz Gramscijeve koncepte pristanka i kulturne hegemonije razmatramo društveno-političku ulogu znanosti te formiranje institucija civilnog društva koje legitimiziraju mit o apolitičnoj znanosti nakon Drugog svjetskog rata. Hladnoratovska artikulacija znanosti i obavještajnih operacija vezuje se i za kontekst nastanka i funkcionisanja organizacija poput Kongresa za slobodu kulture (CCF), kao i CIA. Zapadnjačka znanstvena zajednica tako je, kroz antikomunističku ideologiju i iluzije o sopstvenoj objektivnosti i autonomiji, postala ključnim akterom američke kulturne hegemonije.
  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
Arhiva članaka