Izjava za medije, 30.11.2009.
Studentska akcija preuzimanja kontrole nad fakultetima danas ulazi u svoj drugi tjedan. Blokada nastave sredstvo je ometanja redovnog rada institucije i ima svrhu proizvodnje političkog pritiska. Trenutačno se provodi u četiri hrvatska sveučilišna grada: Puli, Zagrebu, Rijeci i Splitu. Na zauzetim fakultetima svakodnevno nastavljaju zasjedati plenumi, kao kolektivni i izvaninstitucionalni politički subjekti otvoreni svima. Njihova apsolutna inkluzivnost, zajedno s raspravnim izravnodemokratskim procesom kroz koji se donose sve odluke, temelji su njihovog samoproizvedenog legitimiteta. Politički je sadržaj studentske akcije borba protiv socijalno destruktivnog procesa komercijalizacije visokoškolskog obrazovanja kojime se pravo na obrazovanje uskraćuje onima koji si ga ne mogu priuštiti. Poprišta ove i srodnih borbi su visokoobrazovne, ali i ostale javne institucije, javni prostori i radna mjesta širom svijeta.
Sve ovo ponovili smo već bezbroj puta, no čini se da su interesi aktivnijih protivnika studentske akcije, oslanjali se oni na simboličku moć svoje predstavničke vlasti ili glumili bezinteresne komentatore, usko vezani uz nužnost oglušivanja na politički i legislativni sadržaj studentskih zahtjeva. Argumenti koje koriste redovito ciljaju osporiti politički subjekt koji donosi odluke, metodu proizvodnje pritiska, a često su i proizvoljne osobne diskreditacije studenata koji sudjeluju u akciji. Na prvo je moguće odgovoriti pozivom na sudjelovanje u procesu odlučivanja iz kojeg nitko nije isključen i na koji svatko može utjecati. Na drugo otvorenim priznanjem da se uistinu radi o metodi koja pojedincima do određene mjere može naštetiti, no i čvrstim uvjerenjem da je ona nakon svih prethodnih pokušaja jedino što preostaje u borbi protiv sistemskog nasilja koje će dugoročno neusporedivo gore naštetiti onima koji ionako ne kreću iz ravnopravne socijalne pozicije: pravo na jednokratno korištenje javnog prijevoza ne može biti nadređeno pravu radnika u javnom prijevozu na štrajk i ne može osporiti njegovu borbu za dugoročno bolje uvjete rada. Pravdati protivljenje tom štrajku nečijim kašnjenjem na sastanak pokazuje potpuno nerazumijevanje dinamike socijalnih procesa i konformizam noja čija je glava stalno u pijesku. Na treće odgovarati uopće ne treba.
Navedeni se argumenti koriste do izlizanosti, no učinak postižu tek posredno. Njihovim guranjem u prvi plan, ključne rasprave o posljedicama zakonskih promjena koje predlaže resorno ministarstvo potiskuju se u pozadinu. Tako se oni koji ih beskrajno reproduciraju htjeli-ne htjeli politički opredjeljuju, i to na stranu vlasti koja radi u interesu privilegirane manjine. Na njih ne treba trošiti dodatnu energiju. Umjesto toga, koncentrirat ćemo se na postizanje svog cilja ne štedeći truda da svima ukažemo na socijalnu destruktivnost tendencijâ koje se novim zakonom potiho pokušava nametnuti kao neupitne i prirodne. One nisu ni neupitne ni prirodne. Dio su programa koji socijalno privilegirana manjina provodi radi sasvim konkretnih materijalnih ciljeva. No politička borba koju smo započeli da to onemogućimo završit će našom pobjedom. Ma koliko nam dugo i ma koliko nam novih akcija za to trebalo.
