Ida Prester: Iritantni kadrovi s Filozofskog

Zašto ne igramo Pictionary ili s glavom u pijesku ne čekamo “bolji život”? Zašto smo toliko iritantni i onda još moramo svojom iritantnošću iritirati iziritirane voditelje i gledatelje Dnevnika? Mi igramo Pictionary dok redarimo u hodnicima faxa čekajući bolji život za kojeg se borimo, a s vremena na vrijeme prije plenuma pogledamo i iritantni Dnevnik. O tome koliko je tko iritantan u tekstu kolumnistice Glasa Istre – Ide Prester.

Već šest mjeseci ignoriram studentske prosvjede. Ne pišem o tome, u mom društvu to nije glavna tema, zabila glavu u zemlju i čekam da prođe. Imam ja svoje probleme, utjerivanje honorara, porast kamata za kredit, gripu, rat s medijskim lešinarima, mitesere… stvari koje razumijem i koje me se direktno tiču. Studentica sam bila, bilo je ok, preživjela sam, hvala lijepa doviđenja. Nek se klinci snađu, ja sam u nekim drugim lobi grupama.

E pa nije kul. Eto mene, pravi hamburger od čovjeka. Tetrapak proizvod fast food kulture sebičnjaka i socijalnih autista. Neću tako, to nisam ja kakvu želim, nit društvo u kojem želim živjeti. Ove teme, ruku na srce, ne bi ni bilo da prije par dana nisam upoznala nekoliko genijalnih curki i dečki (jebiga još izlazim na mjesta za mlade), koji su me malo posramili. Možda po prvi puta osjetila sam se nekako staro, umorno i “učipljeno” u sistem s kojim sam se više-manje pomirila.

Ono što nama “odraslima” nikako da uđe u glavu, a zapravo nas već pomalo i iritira pa kolutamo očima čim vidimo u Dnevniku kadrove s Filozofskog – zašto pobogu ti studenti ne odustanu??? Šta nas više dave s tih svojih par kuna upisnine? Dajte se predajte, ko što smo i mi svi – radnici, seljaci, umirovljenici, zaposlenici Peveca, tete na blagajnama, razočarani birači… odite više smotat đoint i igrat playstation il što već normalni polaznici fakulteta rade. Nema vam tu kruha, čujete li, prčurlijo? Pogni glavu, šuti, radi i sanjaj o “boljem životu” ko Dragiša Popadić.

Sad stoput recite da sam romantičnija od svih romana Danielle Steel zajedno, al meni su ti studenti super. Daju mi nadu da još nije sve propalo, da se nismo utopili u vlastitoj nemoći i konformizmu. Svih ovih pet-šest koje sam upoznala su pametni, obrazovani, prate politiku, znaju sve te ministre, prodekane, zakonske akte, proučili su tu nesretnu Bolognu, a pritom imaju i ono što se rijetko danas viđa čak i na TV-u – žar u očima. I to ne bilo kakav. Slučajno ili ne, četvero njih ne plaća studij. Znači mogli bi komotno doma čitat wikipediju il igrat Pictionary, problem školarina njih se tiče koliko i štrajk radnika Petrokemije. A oni su ipak svaki dan po plenumima, rade transparente, skriptiraju neke dosadne, nikom razumljive pravne dokumente koje im šibaju iz Ministarstva. Uvjeravaju me da je veliki broj stalne ekipe “blokadaša” oslobođen plaćanja za fakultet i da imaju visok prosjek. Možda im je ovo zabavnije raditi? Neka simulacija društvenog utjecaja? Može biti. Al ki će ga Vrag znati, jel stvarno tako teško povjerovati da se u tim novim klincima nekom genetskom greškom rodila mrva solidarnosti?

Solidarnost je riječ koja se danas rijetko izgovara. Nekako zvuči retro, pregažena vremenom, ko da je možeš kupiti još samo na Hreliću, u nekoj partijskoj knjižici. Podsjeća gadno na ona zabranjena vremena. Danas je doba egocentrizma, shopping mallova i Trenutka istine. Pobjednik ili ridikul, bos il hadžija. Ako si “najslabija karika”, siromašan, invalid, peder, čak i debela žena – jebiga, loša sreća. Karte se dijele vrlo rano, a ako izvučeš Crnog Petra, što ćemo ti mi. Starci ti nemaju 12.000 kuna godišnje samo za školarinu za tebe i brata? Zaposli se ko tajnica, šta će ti Veterina… Studirati na teret države u moje vrijeme je bilo ko popit čašu vode. Skoro 90 posto studenata nije ništa plaćalo. Danas “harač” plaća svaki drugi. Pritom su i školarine debelo nabujale. Apetiti rastu iz dana u dan, sky is the limit.

Kuda idu ti novci? Jel fakulteti odjednom imaju vrhunske strane predavače, science fiction laboratorije, klimatizirane moderne predavaone, organiziraju skupe seminare? Koliko mi je poznato, najveći napredak je ponegdje power point, umjesto starog grafoskopa. Sve se čini da je komercijalizacija obrazovanja politički korektan izraz za još jednu legaliziranu otimačinu bogatih od siromašnih. Nešto kao i tzv. krizni porez i rast PDV-a. I kazne Zagreb parkinga koje su proglašene protuzakonite, al to stupa na snagu tek za godinu i pol. Nešto kao hrpa pričica i žalopojki koje smo popušili zadnjih godina. I sad se nađe par stotina balavaca koji se ne daju, ne samo zbog sebe, već zbog svojih kolega. Ubojito. Besplatno visoko obrazovanje za sve ili gotovo sve po meni je vrijednost za koju se isplati boriti.

Treba biti realan, nismo bogata zemlja, nemamo naftu, rudnike dijamanata, Obamu ni Nokiu, a i nismo nešto sposobni ni produktivni. Ali ovo je luksuz koji si, vjerujem, možemo i moramo priuštiti. Gradimo crkve, grandomanske mostove i obijesne sportske dvorane, trošak godišnjeg proračunskog izdatka za besplatno studiranje za sve iznosi četvrtinu dosad ulupanih državnih para za rukometne dvorane! Plaćam za sport koji me ne zanima, crkve u koje ulazim samo na Božić zbog bake, plaćat ću još tih par stotina kuna godišnje i za studentariju, i moju buduću djecu uostalom. A dam se kladit da skupimo svu pokradenu imovinu ekipe iz HAC-a, Podravke i Hrvatskih željeznica – mogla bi cijela generacija džabe do doktorata.
Studenti – imate moj glas.

Vezani članci

  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
  • 14. prosinca 2025. Nadrealizam, fašizam i antiratna slika: Marijan Detoni (Skica za povijest jedne umjetnosti, II. Dio) Nadrealističke grafike Marijana Detonija otvaraju prostor u kojem slika djeluje kao sredstvo političke spoznaje, a ne tek kao puka reprezentacija povijesnih događaja. Fašizam se u njima vizualizra kao režim koji se reproducira kroz spektakl, discipliniranje tijela i administriranje patnje. Autorica čita Detonijev nadrealizam kao antifašističku umjetnost otpora koja od gledatelja zahtijeva jasno pozicioniranje.
  • 13. prosinca 2025. Nagrada za Društveno-Kritički Angažman „Ivan Radenković‟ 2025 Nagrada za društveno-kritički angažman ove je godine dodijeljena antikolonijalnim borbama u Palestini, prepoznajući Gazu kao čvorište na kojem se sijeku eksploatacija radne snage i nasilna eksproprijacija života. Umjesto humanitarnog zgražanja, fokus je na kolektivnom otporu koji prokazuje institucionalno saučeništvo i kolonijalni poredak. Propalestinske borbe prepoznaju se kao ključno uporište antikapitalističkog otpora i dio kontinuiteta borbe protiv imperijalne dominacije.
  • 10. prosinca 2025. Recentni razvoji u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici Polazeći od suvremenih rasprava u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici, autor ispituje napetosti između materijalističke analize, estetske autonomije i povijesne uvjetovanosti književne forme. Kroz čitanje Suthera, Browna i drugih autora, tekst otvara pitanje može li književna kritika istodobno izbjeći sociološki redukcionizam i očuvati ambiciju teorijskog zahvaćanja društvenih proturječja koja oblikuju umjetničku proizvodnju.