Izjava za medije – 3. prosinca 2009.
Nakon prekjučerašnjeg protesta kolegâ s Fakulteta političkih znanosti ispred Ministarstva stvari su se jučer vratile u „blokadnu normalnost“. No upravo to nam može poslužiti da se još jednom kritički osvrnemo na fundamentalna pitanja i strategije njihova izbjegavanja i od strane određenih medija i od strane Ministarstva i sveučilišne zajednice.
Jutarnji list ostao je dosljedan svojoj liniji tretiranja borbe prava na obrazovanje. Umjesto da postavlja pitanja o odgovornosti državnih vlasti za njegovo postupno ukidanje preko uvođenja studentskih participacija, u redakciji Jutarnjega odlučili su se kriminalizirati one koji se za obranu tog prava bore. Prikazivanje studenata kao huliganâ i „teroristâ“ služi očitoj svrsi obustave javne rasprave o fundamentalnim pitanjima od javnoga značaja. Medij koji aktivno radi na uništavanju javne rasprave kroz senzacionalističko huškanje ne kompromitira samo tzv. profesionalne standarde struke, nego radi i direktno protiv interesa javnosti. Zaštita državnih institucija od kritičkog propitivanja politike koja ide protiv općeg interesa i predstavlja direktan napad na socijalna prava većine postaje to opasnija kada je vrše mediji čija je deklarativna društvena svrha da budu instrument javne kritike upravo takve politike.
Dimna zavjesa medijski fabriciranog zgražanja nad studentskim terorom međutim ne uspijeva sakriti da Ministarstvo iščekuje kraj pritiska da bi objavilo novi Zakon o sveučilištu. Javna rasprava je zadnja stvar koju Ministarstvo želi – i to uz punu svijest o razornim implikacijama zakona i po socijalna prava studenata i po autonomiju sveučilišta.
Međutim, ono što doista zabrinjava jest da nisu samo mediji propustili shvatiti uloge koji su u igri, nego su propustili reagirati i oni koji bi tih uloga itekako trebali biti svjesni. Sveučilišna zajednica oportunistički šuti o napadu za koji je izvjesno da se sprema. A kada i govori, ne uspijeva se uzdignuti iznad uvrijeđenosti nad neugodnostima koje blokada predstavlja za odvijanje normalnog nastavnog procesa. Propust da organizirano i kritički progovara u trenutku kada je, zahvaljujući studentskim akcijama, medijska pažnja usmjerena upravo na nju mogao bi imati daleko razornije posljedice od privremenih prekida nastave. Kada se budu zbrajali uspjesi i neuspjesi studentskih akcija, nesposobnost i tihi oportunizam sveučilišta predstavljat će veliku i sramotnu stavku na strani propusta i promašenih prilika. Kapitulacija iz oportunizma i nedostatka hrabrosti nije prihvatljiv alibi.
