Neven Jovanović: Mitologija blokade

Druga ovogodišnja studentska blokada fakulteta – dok ovo pišem, netom obustavljena na fakultetu na kojem radim – bila je filologu prilika za promatranje kako se ljudi nose s neshvatljivim. Evo par crtica. Uz pozdrav Rolandu Barthesu, gdje god se trenutačno nalazio.

“Slažemo se s ciljem, ali se ne slažemo s metodom.” – Događaj se cijepa na dvoje; to je cijepanje znak ambivalencije u vlastitom srcu. “Slažemo se s ciljem” znači: cilj je pravedan, i mi nismo ljubitelji neoliberalizma i posvudašnjega tržišta. S druge strane, ono kaj ta deca delaju, to ipak nije red, kaj ne? Kad smo bili njihovih godina, nama to ni na pamet nije smjelo pasti! Cijepanje nam omogućava da zadržimo dobro mišljenje o sebi, i da, istovremeno, ne uđemo u konflikt sa svojim nadređenima. A opet, elegantno po perforaciji odvajajući cilj od metode, zaboravljamo dihotomije kojima se svaki dan bavimo, o kojima čitamo i predajemo, poučavajući možda da je takvo odvajanje “staromodno” ili “prevladano”: dihotomiju forme i sadržaja, označitelja i označenoga, činjenica i tumačenja, vremena i prostora, valova i čestica. Može li se cilj odvojiti od metode? Bi li bilo “cilja” – inicijative za potpuno javno financirano obrazovanje za sve na svim razinama – bez “metode” blokiranja nastave? Bi li bez “skandala blokade” bilo mobiliziranja i angažiranja studenata, sveučilišnih građana, svih nas?

Plenum je nešto živo. Na beskrajnim sjednicama vijeća fakulteta o njemu se opet i opet govorilo kao o živom biću. “Taj plenum.” “Plenum to neće dozvoliti.” “Plenum jaše na nezadovoljstvu studenata.” Plenum je aždaja stoglava koja je sjela na naše blago, tj. na naša “sredstva za proizvodnju”. On je nametnik koji se uselio u naš fini, pitomi organizam – i sad organizam ne može normalno raditi, nego je na bolovanju (a možda čak i nije otvorio bolovanje, niti je počeo terapiju). Plenum je gripa. Gripa je bolest sezonska, i neizbježna.

Plenum je živo biće dijelom i zato što “nema vođe”: ima predstavnike i moderatore, ali oni nemaju imena. Ovo jako plaši. Teorije zavjere bujaju: naravno da postoje “privilegirani”, lutkari koji iza kulisa – u dosluhu s “većim igračima” – upravljaju plenumom, odlučuju kada će stvar početi, kada će završiti. Međutim, što oni hoće? Zna se da “veliki igrači” igraju igru kako bi sebi osigurali korist; kada će i kako onaj tko manipulira plenumom doći pokupiti svoj honorar? I od koga će ga pokupiti? Anonimnost plenuma plaši iz još jednog razloga. Anonimnost je nepristajanje na pravila igre. Ona je krajnja opreka obrascu “javne ličnosti” kako su ga u posljednjih dvadeset godina brižljivo izgradili mediji – bile te javne ličnosti političari, intelektualci, starletice ili post-tinejdžeri. Napokon, anonimnost plenuma je uznemiravajući atavizam. Sjećamo se, naime, da su anonimni bili ilegalci u filmovima koje moramo – da bismo ih se uopće usudili zamisliti na javnoj televiziji – nazivati “antifašističkima”, mada su za sve nas, kad smo ih prvi put gledali, bili “partizanski”. Toliko smo energije utrošili u zaboravljanje da smo “u komunizmu” uopće postojali – a naša djeca tu sramotu, umjesto da od nje zaziru, obnavljaju.

Može se činiti da su u ovoj partiji vječnog dvoboja “starih” i “mladih” karte podijeljene unekoliko neočekivano. U ovome sukobu zapravo “stari” gledaju unaprijed: oni vide i znaju što nas čeka, i oni su spremni sve učiniti kako bi se, kako bismo se tome što nas čeka prilagodili. Oni predviđaju svijet u kojoj se sve mjeri novcem, u kojem nema besplatnog ručka, u kojem ono što se ne plaća ništa i ne vrijedi ništa. Za njih “kompetitivnost, pa i elitizam, nisu samo moralne vrline: oni su i preduvjet boljitka ekonomije i društva”; sve su ostalo floskule i laži. “Mladi”, s druge strane, krajnje natražnjački, iznose kramu iz ormara: pričaju i djeluju u duhu solidarnosti, u duhu brige za javno i opće dobro, voljni su zanemariti vlastiti neposredan probitak (tj. što brže stjecanje utrživih znanja) radi nekog apstraktnog dobra zajednice. Obliti privatorum publica curate? Pa mi znamo da je a) to zapisano na mrtvom jeziku i b) da su i oni koji su to zapisali “delali” sasvim drugačije. Razmislimo li malo, moglo bi se učiniti i da su retrogradni “mladi” mladi jer se stara krama koju iz ormara iznose sastoji od ideala, a da su progresivni “stari” cinični pragmatičari, ili pragmatični cinici; oni su procijenili koliko “svi mi zajedno” kao društvo imamo šanse u globalnoj igračnici – prema Kinezima, Evropskoj Uniji, Bugarskoj – pa su odlučili odabrati jedini realan put: every man for himself. (Nekako se “mladi” uvijek bune nepogrešivo napipavajući ono što će iznervirati “starije”. S tog su stanovišta cajke al pari s komunizmom.)

I tako nas put dovodi do autoriteta. On je, barem na fakultetu na kojem radim, u ovoj zimskoj rundi imao ulogu glavnog protublokadnog oružja. Glasovi profesora protiv blokade – potkrijepljeni svom težinom osobnih reputacija – bili su mnogo čujniji od glasova profesora za blokadu. Dio stavova “starih” kako sam ih naznačio u prethodnom odlomku potječe iz možda najzapaženije javne intervencije protiv studentskog bunta, iz otvorenog pisma mojega kolege, iznimno cijenjenog stručnjaka, uvaženog člana niza znanstvenih institucija. Na internoj listi elektronske pošte fakulteta, gdje je pismo prvo objavljeno (kasnije će izići u Jutarnjem listu), njegov je istup dočekan izrazima potpore i olakšanja: napokon im je netko rekao, i to netko kome se ništa ne može prigovoriti – eto, rekao vam je vaš profesor! Kad je potom vijeće fakulteta s dvije sjednice uputilo pobunjenim studentima poziv da prestanu s blokadom, konačno (uvijeno) prijeteći da “produžavanje blokade nastave ozbiljno ugrožava mogućnost regularnog završetka semestra i polaganja ispita”, mislio sam da je taj poziv mlak i nemoćan, da će mu se ljudi smijati. Bio sam u krivu. Poziv su studenti itekako čuli, i itekako ga uzeli k srcu. Profesori jesu autoritet, barem vlastitim studentima; osjećaj da te taj autoritet ne podržava itekako će te uzrujati.

Zato je, sa svoje strane, profesore našeg fakulteta i njihov autoritet silno pogodila i zaboljela jedna simbolična, na prvi pogled nebitna gesta: blokiranje parkinga. Tijekom blokade, pola parkirališta bilo je ispražnjeno i ograđeno barikadama. Ova je činjenica gotovo dovela do fizičkog sukoba jednog iznerviranog profesora i studenata. Kako je to moguće? Učionice su prostor koji studenti i profesori po prirodi stvari dijele. Profesorski su uredi na fakultetu pak prostor privatnosti; taj su prostor i u ovoj blokadi studenti bespogovorno odlučili poštovati – nastavnici (i ja među njima) i studenti koji su radili u profesorskim uredima nisu ni na koji način bili ometani. Slično je vrijedilo i za fakultetsku knjižnicu: i ona je bila izuzeta iz “industrijskih akcija”. Fakultetski parking, međutim, našao se u limbu različitih tumačenja. Za studente, to je prostor vrlo jasnoga znaka: zjapeća praznina parkirališta pokazuje da se događa nešto posebno, pokazuje da studenti kontroliraju fakultet. Kao prostor znaka i poruke, prostor je parkirališta javan. No za profesore parkiralište je neupitan prostor privatnosti, i prostor privilegija: mjesto gdje ostavljaju privatna vozila oni koji to smiju (parkirati se smiju samo zaposlenici fakulteta). Mimo simbolike, blokada parkinga bila je ugroza profesorskoj sitnoj, općeljudskoj komociji. Takva ugroza neočekivano jako boli (isto se pokazalo i pri kratkotrajnom blokiranju Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, kada studenti nisu dali zaposlenicima ministarstva da izvezu svoje aute iz garaže, te su lanac oko zgrade ministarstva promptno uklonili pripadnici specijalne policije). Istovremeno, komocija povlaštenog parkiranja upravo je jedna od onih sitnih, u biti jeftinih pogodnosti kakvima nas postojeći poredak korumpira – kakvima nas veže uz sebe i osigurava svoje daljnje neometano postojanje.

Blokada je, očito, morala biti na razne načine neugodna; bez frke vas nitko neće shvatiti ozbiljno. Ali u njoj ima više od treniranja neugodnosti. Koliko god bili uvrijeđeni i iznervirani, ne smijemo prečuti poziv koji pobunjeni studenti upućuju svim članovima akademske zajednice. To je poziv da razmislimo što se događa i kamo nas naši administratori vode. To je poziv na solidarnost i angažman. Zato su, uostalom, pred konac ove blokade studenti toliko isticali važnost Zakona o sveučilištima, koji potiho priprema Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta. Naglasak se može činiti prilično neočekivanim: u tom se zakonu, naime, plaćanje školarina nikako ne spominje, te bi on studentima trebao biti ili irelevantan, ili manje bitan od Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (u kojem je famozna klauzula iz koje se rodio sustav studija uz plaćanje: “Trošak redovitog studija dijelom ili u cijelosti, sukladno općem aktu sveučilišta, veleučilišta ili visoke škole, subvencionira se iz državnog proračuna”). Studenti misle drugačije. Zato što ih pokreću solidarnost i briga za opće dobro. Te dvije staromodne, ne-industrijske vrline.