Podrška Regionalne adrese za nenasilno djelovanje, Centra za mirovne studije te Centra za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka

Pročitajte podršku Regionalne adrese za nenasilno djelovanje, Centra za mirovne studije te Centra za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka jučerašnjem nenasilnom prosvjedu nezavisne studentske inicijative u organizaciji studenata Fakulteta političkih znanosti ispred Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa.

Podrška Regionalne adrese za nenasilno djelovanje, Centra za mirovne studije te Centra za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka nenasilnom prosvjedu Nezavisne studentska inicijative ispred Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta

Mirno ili nenasilno?

Nakon jučerašnjih prosvjeda ispred Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta pitamo se jesu li se doista aktivnosti Nezavisne studentske inicijative od početnih mirnih demonstracija izrodili u nešto suprotno, sebi oprečno? Budući da su, kako izvještava novinarka HRT dnevnika bili „ na granici incidenta“.

Ova tvrdnja nas vodi do pitanja, je li mir samo onda kada nema incidenata, dok se držimo za rukice i zajedno pjevamo? Ili možda mir jest upravo „najmirniji“ ili „najmirotvorniji“ kada se za njega borimo kroz suprotstavljanje nepravdi, neredu koji se uporno želi predstaviti kao red?

Studenti/ce koje ponovno blokiraju više fakulteta u RH izabrali/e su nenasilan otpor za postizanje svoga cilja. Tko protestira, izabrao je biti dionikom sukoba. Izabrali su javno pokazati da nešto nije u redu, da postoji nepravda i da je žele učiniti VIDLJIVOM u javnosti. Dok hodaju držeći se za ruke, dok pjevaju, dok govore u mikrofon. Sve to služi jednoj poruci: nešto treba u-rediti jer nešto nije u redu, a naizgled je „mirno, bez incidenata“. Protest poručuje da, naprotiv, nešto treba promijeniti, jer nekima je dobro, a mnogima nije. Nešto treba popraviti, jer se čini da je sve ispravno, ali oni koji prosvjeduju pokazuju da nije.

Nenasilan otpor je legitiman i još više, on je za zajednicu blagodat. Mnogi na raznim razinama vide da nešto ne valja, nenasilnim protestom organiziraju se građani koji to isto javno kažu.

Nenasilje prepoznajemo u ponašanju prosvjednika koji u svojoj borbi napadaju problem, a ne vrijeđaju osobe. I predlažu alternativu. To možemo vidjeti na svakom video zapisu jučerašnjeg prosvjeda. Način na koji studenti međusobno komuniciraju, način na koji komuniciraju s drugima, kako se obraćaju policiji, to je nenasilan način.
Posebno je to očito u kontrastu prema načinu kako su komunicirali sa studentima blokirani službenici Ministarstva. Bili su iznervirani što ne nogu napustiti radno mjesto nakon isteka radnog vremena. Neki od njih su pljuvali, neki nogom šutirali, neki vrijeđali. Legitimno je njihovo osjećanje, ali njihov način kako izražavaju svoje nezadovoljstvo je nasilan.

I studenti/ce su nezadovoljni/e, njihovi zahtjevi nisu prihvaćeni (još), ministar se nije niti pojavio, a ipak do kraja protesta komuniciraju veselje, ne vrijeđaju. Drugačiji su.
Dajemo podršku NJIHOVOM NENASILNOM PONAŠANJU i želimo da u njemu ustraju. Ne bismo nikako, ali nikako, htjeli da se izrode u one koji pljuju, druge, udaraju nogama ili im govore uvredljive riječi.

Isto tako zadovoljni smo ŠTO SMETAJU, jer znamo da bez ometanja nema ni promjena. Slažemo se što remete prividni mir koji nije mir aktivnih građana nego pasivnost. Pasivnost je mnogo opasnija od „protesta na rubu incidenta“. Jer podržava nepravedno stanje, samo da se ništa ne događa. Jer se lako izrodi u udaranje i pljuvanje kada dođe trenutak nemoći i ljutnje.

Ovom podrškom PROTIVIMO SE ignoriranju i obezvređivanju zahtjeva studenata, protivimo se dezinformaciji kako se eto traži da lijenčine studiraju za badava. PODRŽAVAMO studente jer se slažemo da je znanje „besplatno“ kao duhovna vrijednost koja ne podliježe zakonima slobodnog tržišta. Podržavamo misao vodilju ZNANJE NIJE ROBA. Znamo da je i te kako moguće javno obrazovanje financirati iz proračuna koji pune porezni obveznici. Znamo da novaca ima, još samo treba volje da se on usmjeri za obrazovanje.

Znanje kakvo zagovara Nezavisna studentska inicijativa gradi mir koji ne izbjegava probleme i može doći do ruba incidenta, ali mir koji ne poznaje ignoriranje, pljuvanje, udaranje ljudi nogom, nikada, niti u situaciji ljutnje. Sukobi ukazuju na nepravdu i takvi su nam dobrodošli! Oni su šansa za promjenu na bolje. Ako ih možemo rješavati na način koji nam pokazuju studenti: uporno, nenasilno, nasmiješeno, kreativno. Na tom PRIMJERU i poticaju smo im duboko zahvalni.

2. prosinca 2009.

RAND – Regionalna adresa za nenasilno djelovanje Sesvete
Centar za mirovne studije Zagreb
Centar za mir nenasilje i ljudska prava Osijek

Miramida Centar iz Grožnjana potpisuje također današnju izjavu RAND-a, CMS-a i CZMOS-a. Nismo ju pisali ali nam ju je čast potpisati i podržati nenasilnu promjenu koju NSI zagovara rječju i djelom.

Goran Božičević
voditelj udruge
Miramida Centar

Vezani članci

  • 28. kolovoza 2026. Može li se klimatska kriza misliti? Klimatska kriza nije izvanjski poremećaj kapitalističkog načina proizvodnje, nego jedna od njegovih povijesno proizvedenih proturječnosti. Ona je kriza društvenog odnosa prema prirodi koji počiva na beskonačnoj akumulaciji, profitu i privatnom prisvajanju. Dok posljedice postaju sve teže izbjeći, vladajuće klase nude poricanje, individualizaciju odgovornosti i tehnološke iluzije. Pitanje stoga nije samo možemo li krizu misliti, nego kome koristi njezino nemišljenje.
  • 25. srpnja 2026. Afektivnost bez istorije: postkolonijalna estetika i depolitizacija sećanja Tajlandski film Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives (2010) redatelja Apichatponga Weerasethakula dominantno se analizira kroz afektivnu i postkolonijalnu teoriju. Takva čitanja proizlaze iz eksperimentalnih estetskih strategija filma, koje nastoje izbjeći kolonijalnu reprezentaciju, te njegove prigušene političke dimenzije. Autorica teksta kritički čita i film i njegove dominantne interpretacije, pokazujući kako one pridonose depolitizaciji povijesnih sukoba i državne moći te brisanju klasne perspektive.
  • 26. lipnja 2026. Iluzija autonomije: slobodna nauka u službi antikomunističke politike tokom Hladnog rata Kroz Gramscijeve koncepte pristanka i kulturne hegemonije razmatramo društveno-političku ulogu znanosti te formiranje institucija civilnog društva koje legitimiziraju mit o apolitičnoj znanosti nakon Drugog svjetskog rata. Hladnoratovska artikulacija znanosti i obavještajnih operacija vezuje se i za kontekst nastanka i funkcionisanja organizacija poput Kongresa za slobodu kulture (CCF), kao i CIA. Zapadnjačka znanstvena zajednica tako je, kroz antikomunističku ideologiju i iluzije o sopstvenoj objektivnosti i autonomiji, postala ključnim akterom američke kulturne hegemonije.
  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.