Ljetna škola - Mark Weisbrot: Ekvador i Bolivija

Online Ljetna škola Slobodnog Filozofskog donosi prijevod teksta Marka Weisbrota, originalno objavljenog u Guardianu 28. listopada 2009., pod naslovom "Ekvador i Bolivija pokazuju kako čak i male zemlje u razvoju mogu voditi nezavisnu ekonomsku politiku, boriti se za svoja prava i pobijediti".

Među uobičajene mudrosti koje svakodnevno čitamo u poslovnim tiskovinama spada i ona kako bi zemlje u razvoju trebale pasti ničice kako bi stvorile prijateljsku klimu za inozemne korporacije, slijedile ortodoksne (neoliberalne) savjete o makroekonomskoj politici i težile postizanju kreditnog rejtinga najvišeg stupnja kako bi privukle više stranog kapitala.

Pogodite za koju se zemlju očekuje postizanje najbržeg ekonomskog rasta ove godine u Amerikama? Bolivija. Prvi predsjednik starosjedilačkog porijekla, Evo Morales, izabran je 2005. i stupio je na dužnost u siječnju 2006. Bolivija, kao najsiromašnija zemlja Južne Amerike, tada funkcionira pod ugovorima MMF-a 20 godina u nizu, i njezin dohodak po glavi stanovnika bio je niži nego prije 27 godina.

Evo je raspustio MMF aranžman tri mjeseca nakon što je stupio na dužnost i onda krenuo s renacionalizacijom ugljikovodične industrije (uglavnom prirodni plin). Ne treba posebno naglašavati da ta odluka nije dobro »sjela« međunarodnim korporacijama. A još im je manje odgovarala odluka Bolivije, iz svibnja 2007., da se povuče iz međunarodnog arbitracijskog panela Svjetske banke koji ima tendenciju rješavanja sporova u korist međunarodnih korporacija, a protiv vlada.

No, bolivijska renacionalizacija i povećane takse na ugljikovodike priskrbile su vladi milijarde dolara dodatnih prihoda (bolivijski BDP u cjelini iznosi 16,6 mlrd. dolara, uz 10 milijuna stanovnika). Ti su prihodi bili korisni za vladu koja želi promovirati razvoj te posebno održavati rast za vrijeme recesije. Javne investicije porasle su sa 6,3% BDP-a u 2005. na 10,5% u 2009.

Bolivijski rast u vrijeme aktualne svjetske recesije još je više upečatljiv ukoliko uzmemo u obzir da je snažno bio uzdrman padom cijena njezinih najvažnijih izvoznih proizvoda – prirodnog plina i minerala – te gubitkom važnih izvoznih povlastica na sjevernoameričkom tržištu. Busheva administracija ukinula je trgovinske povlastice zajamčene Aktom o promociji andske trgovine i uništenju droge (Andean Trade Promotion and Drug Eradication Act), navodno kako bi kaznila Boliviju zbog nedovoljne suradnje u »ratu protiv droga«.

Stvarno je stanje bilo mnogo kompliciranije: Bolivija je protjerala američkog ambasadora zbog dokaza da je američka vlada podupirala opoziciju Moralesovoj vladi, te je odmah potom slijedilo opozivanje APATUD-a. U svakom slučaju, Obamina administracija nije još promijenila mjere Busheve administracije prema Boliviji. A Bolivija je pokazala da može sasvim dobro funkcionirati i bez suradnje s Washingtonom.

Ekvadorov ljevičarski predsjednik Rafael Correa ekonomist je koji je, znatno prije od svog izbora u prosincu 2006., shvaćao i pisao o ograničenjima neoliberalne ekonomske dogme. Stupio je na dužnost 2007. i uspostavio međunarodni tribunal za ispitivanje legitimiteta državnog duga. U studenom 2008. komisija je utvrdila da dio duga nije legalno ugovoren i u prosincu Correa je najavio da vlada neće ispuniti dio ugovorenih obaveza u vrijednosti oko 3,2 milijarde dolara međunarodnog duga.

Correa je ocrnjen u poslovnom tisku, ali to neispunjenje je bilo uspješno. Ekvador se tim otpisom, te ponovnom kupnjom duga po cijeni od 35 centa za dolar, riješio trećine svog vanjskog duga. Međunarodni kreditni rejting zemlje ostaje nizak, ali ne niži nego što je bio prije Correinog izbora, te je čak trunčicu i povišen nakon što je ponovna kupnja zgotovljena.

Correina si je vlada priskrbila i bijes stranih investitora reprogramiranjem ugovora sa stranim naftnim kompanijama kako bi si priskrbila veći postotak prihoda sukladno rastu cijena nafte. Correa je odolio snažnim pritiscima Chevrona te njegovih moćnih saveznika u Washingtonu kako bi uskratio potporu tužbi protiv kompanije zbog navodnog zagađenja podzemnih voda, što bi moglo prouzročiti štetu veću od 27 milijardi dolara.

Kako se Ekvador nosio s time? Rast se uprosječio na zdravih 4,5% za prve dvije godine Correine vladavine. I vlada je osigurala da se sredstva preliju (trickle down) i na niže razine: ulaganja u zdravstvenu skrb u obliku postotka BDP-a udvostručila su se, a ulaganja u u socijalni sektor općenito značajno su povećana za te dvije godine: od 5,4% na 8,3% BDP-a. To uključuje dvostruko povećanje programa transfera gotovine u siromašna domaćinstva, povećanje od 474 milijuna dolara u ulaganjima u kućanstva te ostale programe za obitelji s niskim prihodima.

Ekvador je snažno pogođen 77%-tnim padom cijena nafte koju je izvozio od lipnja 2008. do veljače 2009., kao i padom novčanih doznaka izvana. No oluja je uspješno preživljena. Druge neortodoksne mjere, uz otpis duga, pomogle su Ekvadoru da stimulira vlastito gospodarstvo bez iscrpljivanja svojih rezervi. Ekvadorova valuta je američki dolar što isključuje korištenje mjere regulacije deviznog tečaja te najviše mjera monetarne politike za protucikličke napore u recesiji, što je značajan hendikep. Umjesto toga, Ekvador je uspio isposlovati ugovor s Kinom o plaćanju nafte unaprijed u vrijednosti od milijardu dolara te još milijardu dolara zajma.

Vlada je počela i zahtijevati od ekvadorskih banaka da povrate sredstva iz rezervi pohranjenih u inozemstvu čime bi se vratilo dodatnih 1,2 milijarde dolara, te je pokrenula i repatrijaciju inozemnih rezervi centralne banke u vrijednosti od 2,5 milijarde dolara kako bi time financirala još jedan veliki poticajni paket. Rast Ekvadora će se vjerojatno kretati oko 1% ove godine što je poprilično dobro u usporedbi s većinom zemalja iz okruženja. Npr., za Meksiko se, na drugom kraju spektra, predviđa pad BDP-a od 7,5% u 2009.

Standardno izvještavanje te čak i kvazi-akademske analize Bolivije i Ekvadora kazuju kako su te zemlje žrtve populističkih, socijalističkih, »anti-američkih« vlada – koje su, dakako, povezane s Hugom Chavezom i Kubom – te su time na putu u propast. Sigurno možemo zaključiti kako obje zemlje imaju mnogo izazova pred sobom od kojih je najvažnija implementacija ekonomskih strategija koje mogu diverzificirati i razviti njihove ekonomije na duge staze. Zasad su napravile dobre početne korake izražavajući konvencionalnoj mudrosti ekonomskog i diplomatskog establišmenta – europskog i washingtonskog – upravo onoliko poštovanja koliko i zaslužuje.

Mark Weisbrot

s engleskoga preveo: Goran Pavlić