Mate Kapović: Mediji kao organ tranzicije

Jesu li mediji doista neutralni prenositelji informacija, marni tragaoci za istinom, kritičari sustava i demokratski korektiv kakvim se obično predstavljaju? To pitanje problematizira Mate Kapović u tekstu izvorno objavljenom u Zarezu koji prenosimo povodom današnjeg otvorenja izložbe "Jutarnji ponovno napada".

U najboljem od svih svjetova, u kojem žive nositelji i recipijenti vladajuće ideologije, mediji imaju bitnu ulogu. Oni su objektivni prenositelji informacijâ, marni tragaoci za istinom, "demokratski korektiv", samoprijegorni zaštitnici malih ljudi te revni i neovisni kritičari sustava. No ima i odstupanjâ i nesretnih aberacija, pogotovo na nesretnom Balkanu, koji nikako da dosegne mitske demokratske uzuse magičnoga Zapada.

U hrvatskoj se kaljuži problemima sa slobodom medijâ doskače na razne načine - na načelnoj razini tako što se čeka sanjani ulazak u europske integracije da nas Europa riješi tih sitnih nedostataka koje sami ne možemo riješiti, a na nešto prozaičnijoj razini recimo studijskim godinama u SAD-u (na takve stipendije obično idu mlade nade HRT-a), kolijevci demokracije i slobodnih medija.

S navedenim uvodom ima više problemâ. Počev od općenite tvrdnje o medijima kao o objektivnim prenositeljima informacijâ, što oni nisu, do autoneokolonijalnih paušalnih ocjena da su hrvatski mediji neslobodniji, zbog određenih demokratskih deficita i kraće tradicije demokracije, od primjerice američkih medija. Zapravo se može ustvrditi upravo obrnuto. Zbog našeg su kraćeg povijesnog iskustva s blagodatima liberalne demokracije hrvatski mainstream mediji čak i nešto slobodniji od američkih (manji, subvencionirani, marginalni, internetski mediji mogu biti posve slobodni i neovisni što se tiče autorâ i uređivačke politike, no njihov je utjecaj na opću javnost uglavnom zanemariv). Tu "slobodu" treba shvatiti uvjetno - riječ je jednostavno o manjku uvježbanosti u autocenzuri, o ne toliko dobro istreniranu umijeću "proizvodnje pristanka" i o nešto labavijim okvirima dopuštenoga. Tolerancija na ekscese u srednjostrujaškim medijima u našem je medijskom prostoru ipak nešto veća nego u američkima, te su tako naši mediji u tom ograničenom segmentu, posve slučajno, čak i nešto slobodniji od američkih.

Primjeri mogu biti posve banalni ‒ u Hrvatskoj, primjerice, nije neobično da se, s vremena na vrijeme (iako ne prečesto), u mainstream medijima pojave i radikalni kritičari sustava, bilo strani (poput Noama Chomskoga, koji u SAD-u ili nekim drugim zemljama ne može doći u srednjostrujaške medije), bilo domaći. No iako tako dolazi do situacijâ kakve u SAD-u nisu uobičajene, ili su svakako puno rjeđe, u konačnici se ništa bitno time ne mijenja. Jednako kako se pokazalo da je izravan i vidljiv nadzor nad medijima, kakav je postojao npr. u realsocijalističkim državama, zapravo bio nepotreban, pokazuje se da nema prave potrebe čak ni za tolikom autocenzurom i okvirima "onoga o čemu se smije govoriti" kakvi postoje u američkim srednjostrujaškim medijima. Može se dopustiti i više ekscesâ nego što je ondje običaj i sustav će svejedno ostati siguran. Stoga ne treba nužno pretpostavljati ni da će se hrvatski mediji, što se tiče autocenzure i "prešutnog dogovora o tome što je medijski prihvatljivo", kretati u američkom smjeru s obzirom na to da za tim nema prave potrebe.

Kako su odstupanja od idealna načina na koji bi mediji trebali funkcionirati ipak razmjerno očita, i kako je svakom sustavu, pogotovo nominalno demokratskom, za održavanje privida slobode potrebna kritika, o određenim se problemima s medijima mora govoriti. Osim posve prozaičnih problema, kao što su fizički napadi na novinare, tu se problematika uglavnom svodi na dvoje: kritiku državnoga aparata koji utječe na medije (to je najčešće u vezi s utjecajem državnih struktura na HRT) i, puno rjeđe, kritiku utjecaja gospodarske elite na medije.

U oba se slučaja to radi kroz duboku ideološku prizmu. U prvom je slučaju to uglavnom dio uobičajenih neoliberalnih napada na državu koja se prikazuje kao korumpirana i izvor svih zala, što izravno ili neizravno služi kao opravdanje daljnjih privatizacija svega i svačega, pri čemu bi blagotvorni utjecaj kapitala i tržišta tobože donio i toliko željenu slobodu i neovisnost. Utjecaj državnih struktura na medije nesumnjivo postoji. Kao primjere možemo navesti sastanak premijera Sanadera i predsjednika Mesića s vodstvom HRT-a sredinom 2008. kako bi mu naložili da malo pozitivnije izvještava o NATO-u i hrvatskom ulasku u nj, sastanak premijera Sanadera u jesen 2008. s uredništvima svih većih medija kako bi im "objasnio" zašto je bitno pisati pozitivno o novoj neoliberalnoj reformi zdravstva ili ulijetanje ministra Primorca u redakciju Jutarnjeg lista u proljeće 2009. kako bi novinarima prekrojio članak o studentskoj blokadi.

No takav se utjecaj vlasti na medije upotrebljava kao opravdanje za ideološko udaranje po onim segmentima društva koji još koliko-toliko potpadaju pod određenu demokratsku kontrolu. Osim toga, kritika se takva utjecaja politike na medije uglavnom svodi na sitna međustranačka politikantska prepucavanja. Nerijetko i sami mediji priznaju takvih utjecaja ima, ne nalaze u tome ništa posebno sporno, a javna reakcija u potpunosti izostaje. Tako je jedan novinar tjednika Globus u jesen 2009. otvoreno priznao u svom članku da je premijer Sanader zahtijevao da vidi i izmijeni članak dotičnog novinara koji govori o njemu - tu nije vidio ništa pretjerano čudno, osim što mu je to bio dokaz svojevrsne ekscentričnosti i sebeljubivosti bivšega predsjednika vlade. Poznato je također da se ne smije pisati negativno o velikim kapitalistima kao što su Todorić ili Kerum - to je, recimo, javno na HRT-u u jesen 2009. priznao kolumnist Jutarnjeg lista Miljenko Jergović - jer oni nakon toga povlače svoje reklame iz dotičnoga medija. Ne može se negativno pisati ni o kapitalistima kao što je Pavić, čiji EPH posjeduje većinu medijskoga prostora u Hrvatskoj.

Ako se utjecaji ekonomske elite na medije ipak spominju, oni se uvijek smatraju ekscesom i posljedicom individualnih psiholoških profila pojedinih tajkuna, a ne posljedicom samoga sustava. Ako je posrijedi utjecaj vlasnika medijske kuće na svoje novinare, kuka se o nedostatku demokratske ili socijalne svijesti pojedinog vlasnika, dok sustavni problemi same koncepcije privatnog vlasništva nad medijima ostaju u potpunosti zanemareni. No to nije nikakva hrvatska posebnost, klasičan su primjer "slobodnih" i "neovisnih" privatnih medija mediji Ruperta Murdocha koji su 2003. svi, njih više od stotinu, podupirali američku okupacija Iraka. U Hrvatskoj je hegemonija kapitala nad medijima očita ne samo u vidu privatnoga vlasništva nad medijima ili u vidu utjecaja vlastî, a preko njih i kapitala, na državne medije, nego i u sveprisutnosti kapitala u medijima na sasvim banalnoj razini - predstavnici Hrvatske udruge poslodavaca (točnije: Hrvatske udruge parazitâ) su nezaobilazni gosti i komentatori u svim medijima. Indikativno je da je tadašnji predsjednik HUP-a, Đuro Popijač (a sadašnji ministar gospodarstva), u jesen 2009. bio postao i predsjednikom Programskog vijeća HRT-a.

Kako je rečeno, mediji sami sebe smatraju neovisnim i slobodnim kritičarima sustava. No kritika je, kada se u medijima javlja, u načelu uvijek u okvirima sustava. To je ponajprije zato što novinari u pravilu nemaju kategorijalnoga aparata koji bi im omogućio doista sistemsku kritiku, kao i zato što u medijima takva kritika jednostavno ne bi bila "primjerena". Često se, primjerice, kritizira privatizacija. Način na koji se privatizacija odvila je toliko očit da se sintagma "privatizacijska pljačka" rabi gotovo kao sinonim riječi "privatizacija". Kako posljedice takva procesa ne mogu zanijekati, mora se o tome pisati negativno (ali unutar sistema). Tako dolazi do apsurdnih situacija da negativno (unutar sustava) o tome piše novinari u medijima kompanije EPH (koja je, među ostalim, upravo takvim procesom nastala) ili da o potrebi "revizije pretvorbe i privatizacije" govore čak i oni politički akteri koji su u nju bili aktivno umiješani. Takav je javni govor o "pljačkaškoj privatizaciji" jalov i bezopasan te ima ulogu ispušnoga ventila i ne predstavlja nikakvu prijetnju statusu quo. Tako se privatizacija uglavnom kritizira zbog toga što se u određenom broju slučajeva nije poštovao zakon iako je posve jasna činjenica da su privatizacijom profitirali upravo oni koji su te zakone donosili tako da nije jasno kako su onda ti zakoni relevantni.

Istodobno, sâm se koncept privatizacije nikako ne podvrgava kritici. Samo bi kritika privatizacije kao takve i shvaćanje činjenice da se privatizacija nikako nije mogla "poštenije" odviti značila doista sistemsku kritiku. Privatizacija se morala odviti na više ili manje jednak način kako se odvila. Eventualno se mogla napraviti prividno "poštenije", npr. češkim modelom, dijeljenjem dionicâ radnicima u većem broju slučajeva, ali u konačnici je rezultat opet isti: ono što je nekoć bilo u zajedničkom, društvenom (ili državnom), vlasništvu završava u rukama uskoga sloja privatnih vlasnika (domaćih ili stranih).

Jednako tako, u medijima se može naići isključivo na kritike našeg domaćeg "divljeg" kapitalizma, koji tobože predstavlja nekakvu iznimku, koji je nije "pravi" (valjda onda i "pošten") kapitalizam, i koji navodno stoji u opreci prema "civiliziranom", "pravom" kapitalizmu kakav postoji na mitskom Zapadu (u takvim je okvirima ostajao i ugasli Feral Tribune koji se inače smatra "radikalnim"). No "naš" kapitalizam nije ništa posebno drugačiji od kapitalizama u drugim zemljama. On se razlikuje po nekim osobinama od kapitalizama u drugim zemljama (postoje različiti tipovi kapitalizama, a sustav u svakoj državi ima određene posebnosti), ali to ne znači da je to išta manje "pravi" kapitalizam. Doći na razinu sistemske kritike tu nije pretjerano teško, značilo bi to tek jednostavno prihvaćanje činjenice da tu nije riječ o manama nekakve naše verzije "divljega" kapitalizma, nego da su tu posrijedi nedostaci i karakteristike kapitalističkoga sustava općenito. No takvo što bi izišlo iz medijskih granica dopuštenoga te se stoga takve kritike ni ne javljaju (osim vrlo iznimno, a ni tada ne od strane samih novinara).

Unutarsistemske se kritike najčešće svode na korupciju, koja je tobože obilježje našega "balkanskog blata" za razliku od "uređenog Zapada" - kao da ondje nema korupcije i sukobâ interesâ (dovoljno je promotriti afere koje se događaju na Zapadu, činjenicu da bivši premijeri Blair i Schröder sada i doslovno rade za velike multinacionalne kompanije čije su interese prije štitili kao političari ili to da se u SAD-u redovno događaju prijelazi ljudî s najviših pozicija u velikim kompanijama u strukture vlasti i obrnuto). Druga je takva unutarsistemska kritika kukanje o mitskoj "pravnoj države", što je valjda krajnji domet kritičnosti medijâ. "Pravna država" je jedan od temeljnih mitskih medijskih narativa (uz mit o domaćem "divljem kapitalizmu" i euroatlantskim integracijama).

To je moderna hrvatska liberalna utopija ‒ san o društvu u kojem će se svi zakoni poštovati te će sve biti u redu, pri čem se zaboravlja jednostavna činjenica da zakone pišu upravo oni koji na društvu parazitiraju. Nasjedanje na mit o "pravnoj državi" je znak potpuna nedostatka kategorijalnog aparata za realnu analizu sustava i indikator je potpune političke nepismenosti. To je, dakako, tipično za većinu hrvatskih tzv. "lijevih" (zapravo liberalnih) intelektualaca. Da navedemo još jedan primjer, to što neki kapitalist (npr. Kerum) sustavno krši radnička prava, ne dopušta sindikalno udruživanje radnikâ, ne plaća prekovremeno, drži plaće na minimalcu ili na ugovoru na određeno, nikada se ne kritizira na sistemski način, tako da se zapita koja je uopće logika u tome da se uskom sloju ljudî dopustilo da se obogate tijekom faze prvobitne akumulacije kapitala u '90-ima na račun čitavog društva, što onda samim time prisiljava većinu da prodaje svoj rad za nadnicu, pri čemu često nemaju čak ni osnovna radna prava (koja su katkada čak i osigurana zakonom).

Takva se sistemska pitanja uvijek svedu na pitanje individualnih psiholoških profila pojedinih tajkuna, na retoričke lamentacije o tome da bi država trebala nešto poduzeti da bi se bar osnovna, nominalno zakonski zajamčena, prava zaštitila (što onda služi kao opravdanje konačnom cilju hrvatskoga skrašavanja u neoliberalnoj Nedođiji EU), ili, u najboljem slučaju, na slijeganje ramenima uz "argument" da više "nismo u socijalizmu". U medijima se u svrhu konačnoga cilja, euroatlantskih integracija, kooptira doslovno sve. Tako je politolog i bivši veleposlanik u SAD-u Ivan Grdešić u proljeće 2008. u TV-prijenosu pohvalio prosvjede protiv Georgea Busha zato što su takvi prosvjedi uobičajeni na Zapadu pa nas i to njemu približava, svodeći tako prosvjede na spektakl i zanemarujući političku poruku prosvjedâ. Sličan je i primjer završetka članka u Novom listu u jesen 2009. o jednoj hrvatskoj ekstremnolijevoj organizaciji ‒ članak završava konstatacijom da su takve organizacije uobičajene u Europi pa nas, eto, i to približava Europskoj uniji.

U medijima se tek gdjegdje može naići i na pravu sistemsku kritiku, obično od strane pojedinih domaćih ili stranih intelektualaca, ali takvi se ekscesi, koji su tu zapravo samo da bi stvorili privid demokratičnosti te zato što su zapravo posve bezopasni, vrlo lako utope u općem medijskom diskursu koji neprestano dokazuje upravo suprotno. Osim toga, ne treba posebno ni napominjati da je prava sistemska kritika nemoguća u vrlo ograničenu prostoru koji se u medijima može dobiti, odnosno ‒ takva se kritika nužno u većini slučajeva mora svesti na jednostavno iznošenje iskazâ koji nisu u skladu s ustaljenim mišljenjem, ali koje se zapravo ne stigne na pravi način argumentirati (kako kaže Noam Chomsky, nemoguće je dati argumentiranu heterodoksnu kritiku u nekoliko minutâ između reklamâ).

Sistemska kritika se tolerira u manjim dozama, sve dok predstavlja eksces i dok na neki način sudjeluje u legitimaciji samoga sustava, dajući mu privid demokratičnosti ‒ da dođe do stani-pani, jasno je da bi se i najmanja mogućnost takve ozbiljne kritike uklonila (što ne znači da treba unaprijed odustati od pokušajâ sistemske kritike u medijima).

Jasno je zadržavanje medijâ na unutarsistemskim nazovikritičkim pozicijama znači i prešutnu legitimizaciju sistemskih problema i prešutno opravdavanje statusa quo. No to upravo i jest uloga medijâ. Same su kritike u medijima, bile one klasične ‒ unutarsistemske, ili iznimne ‒ sistemske, za sustav u načelu posve bezopasne. Zbog svojevrsne se blaziranosti sustava može preko medijâ uputiti i najveća kritika, no to ne znači da će se zbog toga išta dogoditi. Tek tu i tamo padne pokoja žrtva (npr. u jesen 2009. ministar Polančec), koja onda služi kao opravdanje zadržavanju statusa quo.

Govoreći o mogućnostima kritike, tu je funkcioniranje medijâ dosta složeno. Sloboda kritike ovisi o dosta okolnostî. Ovisi o pojedinim novinarima (etabliraniji novinari su puno slobodniji od neetabliranih, a kolumnisti su slobodniji od običnih novinara), urednicima, segmentu programa (primjerice, Vijesti su na HRT-u obično slobodnije, tj. manje kontrolirane, od središnjega Dnevnika, što se vidi kod izvještavanja o raznim prosvjedima i sl.), no ni otvorena cenzura nije rijetka (npr. na HRT-u gdje je za to sasvim otvoreno u više navratâ prozivana Hloverka Novak Srzić, primjerice u vezi s izvještavanjem o NATO-u 2008. itd.). U privatnim medijima kolumnisti, pa i drugi novinari, mogu imati razmjerno dosta slobode, sve dok ne djeluju izravno protiv privatnih interesa svojih vlasnika. Tako npr. onda nije nemoguće da se u mediju koji je u vlasništvu jednog tajkuna piše protiv drugih tajkuna ‒ naravno, zato što se piše o tajkunima kao pojedincima, a ne o konceptu privatnoga vlasništva nad sredstvima za proizvodnju općenito. Već je rečeno da je sistemska kritika u mainstream medijima nepostojeća jer svi novinari razmišljaju u postojećim okvirima.

Za razliku od javno proklamirane uloge medijâ kao objektivnih prenositelja informacija i kritičarâ sustava, ona je u stvarnosti nešto drugačija. Mediji služe kao širitelji vladajuće ideologije, bilo da to rade skriveno i između redaka ili posve otvoreno. Primjer je posljednjega prilog u Dnevniku HTV-a, tobože informativnoj emisiji, u jesen 2009. u kojem se doslovno govorilo o tome da su hrvatski radnici lijeni, da je to zato što psihološki uvijek krive druge (čitaj: državu) za svoje probleme, da Dalmatinci previše čitaju novine što znači da premalo rade itd.

Mediji također stvaraju privid kritike dajući tako sustavu legitimaciju, a dopuštajući u minimalnim količinama i sistemsku kritiku stvaraju "utjehu u otporu" koja opet ima smisao učvršćivanja statusa quo. Oni djeluju i kao "proroci" državnih struktura, najavljujući nove poteze vlasti ("reforme", privatizacije itd.), čime se ispipava puls javnost te ju se priprema za buduće poteze. Mediji su i jedan od kanalâ kroz koji gospodarske elite vrše pritisak na vlast da bi se izvršili nužni "bolni potezi" koji bi išli njima u korist. Važna je medijska funkcija i proizvodnja stvarnosti, kao, primjerice, kada se građane uvjerava da žive bolje nego što misle, da im je sada bolje nego što je bilo u bivšoj državi i sl. (to se uvijek potkrjepljuje iskrivljenim statistikama i mišljenjima "stručnjakâ" - primjer za to je velika medijska kampanja "Moja Hrvatska" Jutarnjega lista u jesen 2009). To se također radi i skriveno, zamjenjujući prave vijesti i analize "žutilom" te stvaranjem zamjenskih afera da bi se prikrili pravi problemi. Klasični primjeri stvaranja zamjenskih afera su nacionalistička huškanja u vezi s graničnim sukobima sa Slovenijom, vječne rasprave o partizanima i ustašama i sl. Takve afere pomažu u skrivanju pravih problema kao što su ekonomska kriza, povećanje nezaposlenosti, neoliberalne "reforme" Zakona o radu, zdravstva, visokog obrazovanja i sl. "Žutilo" se obično opravdava (ako se uopće opravdava) time da ljudi to traže. No tâ se potražnja u velikoj mjeri i smišljeno proizvodi. Također, nije točno da ljude ne zanimaju "ozbiljne" vijesti ‒ to pokazuje primjer HTV-ova Dnevnika koji je uvijek najgledanija emisija (na stranu kvaliteta dotičnoga).
Važnu ideološku ulogu ima prikazivanje života bogatih i slavnih u medijima. Osim što na praktičnoj razini može služiti u vrlo profane svrhe kao što je popravljanje imidža pojedinih kapitalista, ima i bitniju opću ulogu ‒ stvaranja iluzije da svi mogu uspjeti samo ako se dovoljno potrude. Medijska je prezentacija jet-seta moderni kapitalistički opijum za mase.

Posebno se treba osvrnuti na veliku svjetsku ekonomsku krizu 2008/9. koja je donekle promijenila situaciju u medijima. S obzirom na očito zakazivanje dosadašnje vladajuće paradigme neoliberalnog kapitalizma, tolerancija se na ekscese u srednjostrujaškim medijima, i kod nas i u svijetu, nužno morala povećati. U SAD-u je tu najbolji primjer, donedavno posve nezamislivo, otvoreno antisistemsko kritiziranje kapitalizma kao sustava Michaela Moorea u mainstream medijima (vezano uz njegovo posljednji film iste tematike). No to je poseban slučaj jer je tu riječ o specifičnim okolnostima ‒ etabliranu redatelju koji je dugo gradio karijeru kritičkim dokumentarcima da bi na kraju došao u poziciju, i zbog svog minulog rada i statusa, ali i zbog objektivnih okolnosti (krize), eksplicitno napadati sâm sustav.

No robustnost sustava trpi i takvu kritiku bez prevelikih problema. Na svjetskoj se razini taj fenomen pak najbolje očituje u povratku popularnosti Karla Marxa o kojem se sad piše i u mainstream medijima iako pojednostavljeno i s namjerom otvorene kooptacije, što samo još jednom pokazuje poznatu kooptativnu fleksibilnost kapitalizma. Tako se Marxovo učenje, paradoksalno, koristi za očuvanje kapitalizma. Priznaje mu se da su mu neka zapažanja i teorije bile točne, iako se to obično svodi na moralističke i netočne interpretacije o pretjeranoj pohlepi i sl., ali se to upotrebljava kao polazište za potrebu stvaranja novoga kapitalizma "s ljudskim licem" ili se Marxa svodi na nekoga tko nam možda može koristiti tako što će se od njega uzeti kakvi konkretni savjeti koji bi nam mogli koristiti u trenutnoj krizi, odbacujući kao pretjerane njegove ideje o revoluciji i sl.

Osnovne pretpostavke za postojanje slobodnih medija ne mogu postojati sve dok su mediji u privatnom vlasništvu, dok ovise o svojim vlasnicima kapitalistima i velikim kompanijama koje imaju svoje materijalne interese, dok ovise o reklamama drugih kompanija i dok im je jedina funkcija stvaranje profita, a ne prijenos informacijâ, kritički odnos prema sustavu i djelovanje u općem interesu. U okvirima je privatnoga vlasništva nad većinom medijâ "sloboda" moguća samo vrlo ograničeno, u dozama koje daju samo privid demokratičnosti. Koncept privatnoga vlasništva nad medijima je potpuno nespojiv sa slobodom i neutralnošću medijâ. Mediji su, u trenutnoj situaciji, pas čuvar sustava čak i kad su prividno kritični. Mediji su u ovakvom sustavu samo sluškinja kapitala ili kapitalu podvrgnute države. Veliki mediji osnovne pretpostavke da budu doista slobodni i neovisni mogu imati samo ako su u javnom (društvenom) vlasništvu i kontrolirani iznutra, od samih novinara, umjesto od strane državnih struktura, te ako prihodima nisu ovisni o kapitalistima i velikim kompanijama.

Mate Kapović