Izjava za medije 26. listopada 2011.

Na 154. plenumu studenti Filozofskog fakulteta odlučili su prekinuti blokadu referade i uprave. Prije gotovo mjesec dana uprava fakulteta odlučila je financijski manjak koji je uzrokovalo ministarstvo neizvršavanjem svojih obveza riješiti naplaćivanjem od vlastitih studenata. Studenti koji su prošle akademske godine upisali prvu godinu preddiplomskoga studija zbog studentskog pritiska bili su oslobođeni plaćanja školarina, a ministarstvo im je javno obećalo da će tako biti sve dok budu redoviti studenti. Ipak, sada velik broj studenata unatoč redovitom izvršavanju obveza mora platiti školarine.

Studenti Filozofskog fakulteta su na plenumu odlučili zaustaviti proces naplate blokadom studentske službe. Tijekom akcije je naglašeno da je igra prebacivanja odgovornosti između ministarstva i uprave fakulteta neprihvatljiva. Naša akcija je rezultirala pristankom uprave na ono što rijetko čini – da pristane na diskusiju o vlastitim odlukama na izvanrednoj sjednici Fakultetskog vijeća, tijela koje bi u demokratskoj praksi takve odluke i trebalo donositi.

Nakon sjednice uprava je javno obećala da će naplatu školarina odgoditi do izbora te zajedno sa studentima organizirati pritisak prema instanci koja je problem i uzrokovala – resornom ministarstvu. No, ubrzo se ispostavilo da je to obećanje bilo isprazno – samo dan nakon dekanovog javnog obećanja studenti su u referadi saznali da bez djelomičnog ili potpunog plaćanja školarine ne mogu upisati godinu ni ostvariti svoja socijalna prava. Studenti su na ovakvu obmanu uprave reagirali obnovom blokade, nakon koje je uslijedio fizički napad dekana na našu kolegicu. Plenum je odlučio podnijeti zahtjev za oštrim sankcijama spram dekana Borasa, koji je trenutno u proceduri.

Ovakvu akciju blokade uprave prekidamo jer na trenutačnu upravu Filozofskog fakulteta nema smisla trošiti resurse ni vršiti pritisak budući da je ona jasno pokazala da neće napraviti ništa u borbi za javno financirano obrazovanje. Kada s riječi, bezbrojnih dopisa i izjava podrške zahtjevu za javno financiranim obrazovanjem treba prijeći na djela, uprava demantira vlastite izjave i pribjegava fizičkom nasilju. Umjesto da ranije izrečenu podršku besplatnom obrazovanju prevede u pritisak prema ministarstvu, uprava se odlučila na ‘oportuniji’ potez okretanja protiv vlastitih studenata.

Prekid ove blokade nipošto ne znači odustajanje od borbe za besplatno obrazovanje. Borbu nastavljamo bez obzira na to što nas je uprava izigrala. Također, željeli bismo naglasiti da argument resornog ministarstva o nepostojanju sredstava u proračunu pobija i jučerašnja preraspodjela – novca ima, ali Vladi nije prioritet visoko obrazovanje dostupno svima, već je dio proračunskog novca prenamijenila u vojnu nabavu i MUP. Slijedi nam strateška procjena i planiranje skorih akcija, usmjerenih prema svim odgovornim i nadležnim instancama.

Plenum Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Vezani članci

  • 28. kolovoza 2026. Može li se klimatska kriza misliti? Klimatska kriza nije izvanjski poremećaj kapitalističkog načina proizvodnje, nego jedna od njegovih povijesno proizvedenih proturječnosti. Ona je kriza društvenog odnosa prema prirodi koji počiva na beskonačnoj akumulaciji, profitu i privatnom prisvajanju. Dok posljedice postaju sve teže izbjeći, vladajuće klase nude poricanje, individualizaciju odgovornosti i tehnološke iluzije. Pitanje stoga nije samo možemo li krizu misliti, nego kome koristi njezino nemišljenje.
  • 25. srpnja 2026. Afektivnost bez istorije: postkolonijalna estetika i depolitizacija sećanja Tajlandski film Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives (2010) redatelja Apichatponga Weerasethakula dominantno se analizira kroz afektivnu i postkolonijalnu teoriju. Takva čitanja proizlaze iz eksperimentalnih estetskih strategija filma, koje nastoje izbjeći kolonijalnu reprezentaciju, te njegove prigušene političke dimenzije. Autorica teksta kritički čita i film i njegove dominantne interpretacije, pokazujući kako one pridonose depolitizaciji povijesnih sukoba i državne moći te brisanju klasne perspektive.
  • 26. lipnja 2026. Iluzija autonomije: slobodna nauka u službi antikomunističke politike tokom Hladnog rata Kroz Gramscijeve koncepte pristanka i kulturne hegemonije razmatramo društveno-političku ulogu znanosti te formiranje institucija civilnog društva koje legitimiziraju mit o apolitičnoj znanosti nakon Drugog svjetskog rata. Hladnoratovska artikulacija znanosti i obavještajnih operacija vezuje se i za kontekst nastanka i funkcionisanja organizacija poput Kongresa za slobodu kulture (CCF), kao i CIA. Zapadnjačka znanstvena zajednica tako je, kroz antikomunističku ideologiju i iluzije o sopstvenoj objektivnosti i autonomiji, postala ključnim akterom američke kulturne hegemonije.
  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.