Plenum

Izjava za medije, 3. listopada 2011.

Početak nove akademske godine srušio je iluzije i nekolicini preostalih koji su uporno tvrdili da je besplatno obrazovanje već ostvareno te ga samo treba formalizirati u predloženim „Fuchsovim zakonima“.

I ovaj listopad donio je studentima našeg fakulteta račun od 6 tisuća kuna za tzv. besplatno obrazovanje. Radi se upravo o studentima tzv. besplatne generacije, upisane u prvu godinu studija 2010. godine. Blokadom studentske službe, mjesta na kojem će im taj račun biti ispostavljen, ukazujemo na financijski udar na studente koji se skriva iza spomenutih praznih fraza i medijskih kampanja koje su ih lansirale.

Uz MZOŠ-evo neizvršavanje svojih proračunskih obaveza prema fakultetima i cijelom akademskom pogonu – čega je izravna posljedica gore opisana situacija, ovakvu scenariju su pogodovali i predstavnici autonomnog nam sveučilišta i fakulteta koji već duži niz godina nebrigu države za ovaj segment javnog sektora kane vrlo jednostavno riješiti naplaćivanjem participacija od najslabijih unutar sveučilišne zajednice – studenata. Time su studenti postali puki “korisnici usluga” preko kojih će se nastaviti voditi politika “linije manjeg otpora” uprava naših visokoškolskih ustanova.

Zbog neodgovornog i kukavičkog ponašanja spomenutih aktera spremni smo, kao i proteklih godina, djelovati u okvirima Ustavom nam zagarantirane autonomije koja se tijekom zadnjih dana našla na udaru ministra Fuchsa i njegovih saveznika na sindikalnoj, medijskoj i gospodarskoj sceni. Ovim činom blokade studentske službe i sprečavanjem upisa i naplaćivanja participacija, želimo poručiti i upravi našeg fakulteta, a i rektoru i upravi Sveučilišta u Zagrebu, da naše savezništvo u rušenju Fuchsovih zakona nije bezuvjetno. Drugim riječima, ne kanimo sjediti skrštenih ruku dok nastavljate linijom inercije koja je nakratko prekinuta jedinstvenim otporom prijedlozima novih zakona. Nećemo vam dopustiti da vlastitu likvidnost održavate financijskim udarom na studente.

Pogotovo to ne možemo prihvatiti danas, kada su u trenutku krize najniži slojevi upravo najpogođeniji mjerama štednje – dokidanjem stečenih prava, masovnim otpuštanjima i fleksibilizacijom radnih mjesta, smanjenjem izdvajanja za javni sektor. Takve mjere nisu zaobišle ni studentsku populaciju, a svjesno ih provode sve razine vlasti: od Grada Zagreba kao lokalne uprave koja ukida besplatan javni prijevoz preko trgovačkog društva u vlasništvu Sveučilišta u Zagrebu – Studentskog centra koji izmišlja nove troškove pri smještanju u studentske domove, te MZOŠ-a i njihova tobože besplatnog obrazovanja koje na našem fakultetu košta šest tisuća kuna. Ovaj kontekst političkih odluka, kao i uvjeti iz koje proizlaze traže od nas nastavak pritiska i djelovanje koje će zaustaviti svaku nedogovornu socijalnu politiku bez obzira iz čijih parlamentarnih klupa dolazila.

Stoga, koristimo ovu akciju da upozorimo kako ćemo i dalje ostati zatvoreni prema svakom pokušaju upliva stranačke politike u naše autonomne odluke i djelovanje. Također, dajemo do znanja, budućoj vladi tko god ju sačinjavao , da ćemo jednako revno pratiti i njihovu obrazovnu, socijalnu i ekonomsku politiku i biti spremni pravovremeno reagirati ukoliko se nastave u smjeru komercijalizacije i privatizacije javnog sektora i resursa koji ukidaju njegovu dostupnost svim slojevima našeg društva.

Plenum Filozofskog fakulteta u Zagreb

3. listopada 2011.
Tagovi:
,

Vezani članci

  • 28. kolovoza 2026. Može li se klimatska kriza misliti? Klimatska kriza nije izvanjski poremećaj kapitalističkog načina proizvodnje, nego jedna od njegovih povijesno proizvedenih proturječnosti. Ona je kriza društvenog odnosa prema prirodi koji počiva na beskonačnoj akumulaciji, profitu i privatnom prisvajanju. Dok posljedice postaju sve teže izbjeći, vladajuće klase nude poricanje, individualizaciju odgovornosti i tehnološke iluzije. Pitanje stoga nije samo možemo li krizu misliti, nego kome koristi njezino nemišljenje.
  • 25. srpnja 2026. Afektivnost bez istorije: postkolonijalna estetika i depolitizacija sećanja Tajlandski film Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives (2010) redatelja Apichatponga Weerasethakula dominantno se analizira kroz afektivnu i postkolonijalnu teoriju. Takva čitanja proizlaze iz eksperimentalnih estetskih strategija filma, koje nastoje izbjeći kolonijalnu reprezentaciju, te njegove prigušene političke dimenzije. Autorica teksta kritički čita i film i njegove dominantne interpretacije, pokazujući kako one pridonose depolitizaciji povijesnih sukoba i državne moći te brisanju klasne perspektive.
  • 26. lipnja 2026. Iluzija autonomije: slobodna nauka u službi antikomunističke politike tokom Hladnog rata Kroz Gramscijeve koncepte pristanka i kulturne hegemonije razmatramo društveno-političku ulogu znanosti te formiranje institucija civilnog društva koje legitimiziraju mit o apolitičnoj znanosti nakon Drugog svjetskog rata. Hladnoratovska artikulacija znanosti i obavještajnih operacija vezuje se i za kontekst nastanka i funkcionisanja organizacija poput Kongresa za slobodu kulture (CCF), kao i CIA. Zapadnjačka znanstvena zajednica tako je, kroz antikomunističku ideologiju i iluzije o sopstvenoj objektivnosti i autonomiji, postala ključnim akterom američke kulturne hegemonije.
  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
Arhiva članaka