tablice-sortiranje

slobfil-css

Alan Nasser i Kelly Norman: Mjehur studentskih dugova zbog kredita - Prokletstvo prve američke generacije zahvaćene mjerama štednje

Prošloga je ljeta objavljeno kako studentski kreditni dug od 830 milijardi američkih dolara premašuje totalni američki dug na kreditnim karticama koji se i sam umjetno podigao na 827 milijardi dolara, a studentski kreditni dug raste za 90 milijardi dolara godišnje. Daleko je manje studenata nego korisnika kreditnih kartica. Postoji li mogućnost mjehura studentskog duga u vrijeme kada je perspektiva diplomiranih studenata za zaposlenje i zaradu žalosna kao što nije bila od Velike depresije?

Podaci pokazuju da su današnji studenti natovareni bremenom sličnim onome kakav trenutno nose njihovi roditelji. Većina tih roditelja iskusila je desetljeća stagniranja plaća te od imovine ima samo neopterećeni dio nekretnina. Zbog sloma tržišta nekretnina, ta je aktiva ili nestala ili se pretvorila u štetno dužničko opterećenje. Mlađa je generacija također, čini se, založila svoja buduća primanja za studentske kredite.

Posljednja potpuna statistika pokriva 2008. godinu kada je bilo zaduženo 62 % studenata javnih sveučilišta, 72 % studenata privatnih neprofitnih učilišta i golemih 96 % iz profitnih učilišta.

Broj upisanih na profitna učilišta raste brže od broja upisanih na javna učilišta, a sve je veći broj studenata koji pohađaju profitna učilišta koji su vjerovnici i koji vjerojatno neće ispuniti svoje obveze. Kako bismo bolje razumjeli dinamiku rasta studentskog duga pomaže kratki prikaz povezanosti trenutne krize javnog obrazovanja i nedavnog ubrzanog porasta profitnih učilišta.


Kriza javnog ubrzala je rast privatnog obrazovanja

Kako je najuobičajeniji savjet nezaposlenima da „steknu visoko obrazovanje“, a školarine u javnim institucijama su barem dvostruko niže od cijena privatnih učilišta, javno visoko obrazovanje preplavljeno je nezaposlenim odraslim osobama. Rezultat toga je prenatrpanost mnogih državnih koledža*. Istovremeno, školarine rastu baš kad se prihodi domaćinstava, a time i priuštivost visokog obrazovanja smanjuju.

Ovako se razvija taj scenarij:

Uz nekoliko iznimaka, državno financirani koledži i sveučilišta postavljaju visine školarina na temelju politike i odluka o proračunu koje donose državna zakonodavna tijela. Visoka i rastuća nezaposlenost te nadnice koje se smanjuju rezultirale su padom u javnim prihodima. To dovodi do direktiva o proračunskim rezovima na javnim institucijama od strane zakonodavnih tijela, što je često popraćeno i davanjem ovlaštenja za povećavanje školarina.

Na primjer, 14 % proračunskog reza instituciji može biti „nadoknađeno“ davanjem ovlasti upravnom odboru učilišta da povisi školarine za maksimalno 7%. Neravnotežu koju uzrokuju rezovi u osnovnom proračunu i podizanje školarina često pogoršavaju i ograničenja kvota. Državna zakonodavna tijela mogu srezati proračun institucijama i dozvoliti im da povise školarine, ali ne osigurati porast dodijeljenih sredstava po studentu kako bi održali korak s ubrzanim rastom potražnje za upisnim mjestima.

To utječe na visinu školarina u profitnim institucijama. Više studenata koji bi inače pohađali državne institucije ili privatna neprofitna učilišta gube mjesta u kampusima s prekomjernim brojem upisanih. Više je studenata gurnuto u online i profitni sektor, a profitna učilišta to koriste i umjetno povećavaju svoje školarine.

Budući da online koledži nemaju
Prema tome, neoliberalni napad na javno obrazovanje ne teži samo tome da gurne više studenata u privatne institucije, nego također stvara pritisak na visinu školarina. Posljedica toga je rastući pritisak na one koji su upisani na profitna učilišta da dignu studentski kredit.
upisna ograničenja poput pravog kampusa, potpuno su sigurni da će ugrabiti ogroman dio rastućeg tržišta visokog obrazovanja time što započinju nastavu u netradicionalnim intervalima (Sveučilište u Phoenixu, primjerice, započinje svoju online nastavu na petotjednoj bazi) i bez brige zbog prostora, naplaćujući vječno rastuće cijene studentima koji nemaju drugog izbora.

Umjesto da čekaju odluku o tome jesu li primljeni ili paket financijske pomoći od tradicionalnog koledža, studenti se mogu izravno upisati preko interneta. Ta lakoća korištenja i pristupačnost svakom studentu, omogućila je profitnom sektoru da grabi sve veći dio tržišta visokog obrazovanja i rastući udio javnog novca namijenjenog obrazovanju. Broj upisanih na profitne koledže porastao je u posljednjih deset godina za 225 %, daleko nadmašujući poraste u javnim institucijama.

Prema tome, neoliberalni napad na javno obrazovanje ne teži samo tome da gurne više studenata u privatne institucije, nego također stvara pritisak na visinu školarina. Posljedica toga je rastući pritisak na one koji su upisani na profitna učilišta da dignu studentski kredit.


Koliko su studentski krediti dobri?

Izuzetan rast studentskog duga teče paralelno s rastom godina postojanja mjehura, od početka dot.com mjehura iz sredine 1990-ih do pucanja nekretninskog mjehura. Od 1994. do 2008. prosječna razina duga studenta na posljednjoj godini, prema podacima neprofitne organizacije The Student Loan Project, više se nego udvostručila - na $23,200, Preko 10 % onih koji završavaju prvostupničku razinu sad su opterećeni s više od $40,000 duga.

Jesu li studentski krediti jednako financijski problematični kao i visokorizične hipotekarne vrijednosnice kakve još drže najveće banke? To ovisi o tome kako su ti krediti bili rangirani i o sposobnosti dužnika da otplaćuje.

U nagomilavanju prije krize nekretnina, velike agencije za rangiranje kojima se ravnaju najveće banke visoko su rangirale hipotekarne vrijednosnice koje su zapravo bili toksične. Sličan je obrazac očit u studentskim kreditima.

Ukupno je oko 830 milijardi dolara nepodmirenog saveznog i privatnog studentskog kreditnog duga. Samo 40 % tog duga se aktivno otplaćuje. Ostatak se ne otplaćuje ili je plaćanje odgođeno (...)
Kvaliteta studentskih kredita službeno se ocjenjuje stopom grupne insolventnosti, navodno pouzdanim pretkazivačem mogućnosti da dužnici neće ispuniti ugovornu obvezu. Ali stopa grupne insolventnosti mjeri samo stopu insolventnosti tijekom prve dvije godine otplaćivanja. Prava na institucionalnu financijsku pomoć Ministarstva obrazovanja ne odnose se na neispunjavanja ugovornih obveza koja se dogode nakon dvije godine. Osim toga, ni državni krediti ne zahtijevaju provjere kreditne sposobnosti niti pokazuju druge tipove brige za to hoće li student biti u mogućnosti otplatiti kredite.

Ukupno je oko 830 milijardi dolara nepodmirenog saveznog i privatnog studentskog kreditnog duga. Samo 40 % tog duga se aktivno otplaćuje. Ostatak se ne otplaćuje ili je plaćanje odgođeno (ukoliko je student zatražio privremenu odgodu plaćanja zbog ekonomskih teškoća), što znači da su obroci plaćanja i kamate obustavljene ili im je pomaknut rok. Kamate na državni kredit zaustavljene su za vrijeme odgode plaćanja, dok se kod privatnih zajmova nastavljaju nakupljati.

Kako školarine rastu, tako rastu i iznosi kredita; kamatne stope privatnih kredita dosegnule su visine od 20 %. Dodamo li tome ekonomiju koja je u velikim problemima i žalosno tržište rada, dobit ćemo veliki mjehur u punom sjaju. Kao što već ide s današnjim mjehurima, kada se dugovi ne budu isplaćivali, porezni će obveznici biti prisiljeni platiti račun s obzirom da za gotovo sve kredite ugovorene prije srpnja 2010., jamči savezna vlada.

Dakako, uobičajeni osumnjičenici su pri vrhu privatnih zajmodavaca: Citigroup, Wells Fargo i JP Morgan-Chase.


Financijska pomoć i subprime davanje kredita

Studenti upisani na privatna profitna učilišta u većem su postotku dužnici zbog obrazovanja (96 %) od studenata na javnim koledžima i sveučilištima ili studenata koji pohađaju neprofitna učilišta.

Dvoje od pet studenata upisanih na profitna učilišta ne izvršavaju svoje ugovorne obveze 15 godina nakon što su podignuli kredit. Unatoč toj visokoj razini produžene insolventnosti, profitni koledži nisu u opasnosti da izgube pristup saveznoj financijskoj pomoći jer, kao što smo vidjeli, Ministarstvo obrazovanja ne bilježi neispunjavanja ugovornih obveza nakon prve dvije godine otplaćivanja.

Niti uznemirujuća otkrića nedavnih kongresnih rasprava
Izvještaj o kreditnoj sposobnosti nije nužan za pravo na savezni kredit. Ne traže se ni informacije o prihodima, imovinskom stanju ili zaposlenju. Pozajmljivanje se ipak potiče usprkos snažnim dokazima da postoje visoke šanse da se ugovorna obveza neće izvršiti.
o tehnikama pridobivanja studenata na profitne koledže nisu ugrozila njihov pristup saveznim sredstvima. Na raspravama je prikazana snimka s tajne istrage koja prikazuje prijemno osoblje u profitnim učilištima kako koristi tehnike vrbovanja koje Nacionalno udruženja savjetnika za prijem na koledže izričito zabranjuje. Zaposlenici na prijemu i upisima također su prikazani kako izvrću informacije o troškovima obrazovanja, stopama diplomiranja i zapošljavanja studenata te statusu akreditirane institucije.

Te obmane povisuju vjerojatnost da će diplomanti profitnih učilišta imati posebne poteškoće pri otplaćivanju svojih zajmova zbog toga što većina upisanih u takva učilišta ima niske prihode. (Forbes Magazine, 26. listopada 2010. „When For-Profits Target Low-Income Students“, Arnold L. Mitchem)

Izvještaj o kreditnoj sposobnosti nije nužan za pravo na savezni kredit. Ne traže se ni informacije o prihodima, imovinskom stanju ili zaposlenju. Pozajmljivanje se ipak potiče usprkos snažnim dokazima da postoje visoke šanse da se ugovorna obveza neće izvršiti.

Posuđivanje novca svakome bez osnovnih mogućnosti za otplatu javljalo se u obliku subprime pozajmljivanja za vrijeme rasta stambenog mjehura, kada su banke mamile inače nepodobne kandidate da kupuju kuće koje si nisi mogli priuštiti.

Ne bi li se olako posuđivanje bez adekvatne provjere kreditne sposobnosti, s nesigurnim kreditima, također trebalo smatrati subprime pozajmljivanjem?


Vladina naklonjenost privatnom obrazovanju

2009. godine, predsjednik Obama je u početku obećao 12 milijardi dolara u poticajima kako bi u ekonomskoj krizi pomogao javnim koledžima. Posljednjeg ožujka ta je suma srezana na 2 milijarde. To je jedan od mnogobrojnih primjera prekršenog Obamina obećanja.

Vidimo drastični rez u saveznim poticajima, mada se očekuje da će se državno financiranje visokog obrazovanja još više snižavati. U vrijeme kada su javni koledži diljem zemlje pretrpani studentima koji se vraćaju nastojeći steći nove vještine, te maturantima koji si ne mogu priuštiti vječno rastuće školarine na mnogim četverogodišnjim koledžima, većina poticaja za obrazovanje odlazi profitnim učilištima, a ne javnim koledžima. (Naša matična država Washington ilustrira opći smjer vladine „reforme“ visokog obrazovanja: prvi put u povijesti države, javna sredstva više ne pokrivaju većinu troškova visokog obrazovanja.)

Pored poticaja, ukupna državna pomoć studentima neproporcionalno je usmjerena prema polaznicima profitnih učilišta. Gotovo 25 % savezne financijske pomoći troši se na studente profitnih koledža, usprkos tome što ti koledži upisuju manje od 10 % ukupnog broja studenata u zemlji.

Profitna učilišta sada se oslanjaju na saveznu financijsku pomoć – PELL-ove stipendije i državne zajmove – kao primarni izvor prihoda.

Čak i najprofitabilnija profitna učilišta primaju veći dio svojih financija iz programa savezne financijske pomoći. Prema istraživanju koje je sponzorirao Senat SAD-a, Sveučilište u Phoenixu, najveće privatno sveučilište u Sjevernoj Americi, 90 % svojih financija prima od savezne vlade. Nije previše slučajno da su profitna učilišta među najvećim donatorima članova Odbora za obrazovanje.

(...) ono što profitna učilišta nemaju a javni koledži imaju, obveza je da, kao državna služba, isporuče svojim studentima obrazovanje visoke kvalitete. Umjesto toga, profitna učilišta imaju zakonsku obvezu zasnovanu na odgovornosti prema svojim dioničarima, kao bilo koje drugo profitno poduzeće.
Predlagatelji sustava brane ga ističući kako se javni koledži također oslanjaju na subvencije poreznih obveznika, što čini većinu njihovih prihoda. Ali to previđa ključnu razliku: ono što profitna učilišta nemaju a javni koledži imaju, obveza je da, kao državna služba, isporuče svojim studentima obrazovanje visoke kvalitete. Umjesto toga, profitna učilišta imaju zakonsku obvezu zasnovanu na odgovornosti prema svojim dioničarima, kao bilo koje drugo profitno poduzeće. Posljedično, prema istraživanju PBS-ova Frontlinea, taj sektor troši 20-25 % budžeta na marketing i samo 10-20 % na osoblje.


Rezultati profitnih koledža

Rezultati profitnih koledža ne opravdavaju njihov nerazmjeran udio u vladinoj velikodušnosti.

Stope ispisa više su nego u javnim ili neprofitnim privatnim učilištima, često i do 50 %. Bez obzira na to ispiše li se student, profitni koledži već su spremili u džep školarinu i pristojbe. Student ostaje opterećen značajnom kreditnom obvezom.

Što se stopa diplomiranja tiče, Nacionalni centar za obrazovne statistike (National Center for Education Statistics) u izvješću iz 2008. godine bilježi stopu diplomiranja studenata profitnih koledža koji su započeli studij 2002. godine od 22 %, što je pad za 11 % u usporedbi sa studentima upisanim 2000. godine. Ista skupina koja pohađa javne ili neprofitne privatne koledže diplomirala je u omjeru od okvirno 54, odnosno 64 %. Diplomirali ili ne, teret duga ostaje.

Što ako se student pokuša prebaciti na javni ili drugi neprofitni koledž, ili završi studij i uđe na tržište rada s diplomom s profitnog učilišta? Mnogi studenti pretpostavljaju da je zajmove moguće prebaciti na javne ili neprofitne koledže, ali nije, pa plate dva puta kako bi dobili diplomu. Učilište mami visoko plaćenim poslovima nakon diplomiranja, međutim, takvi poslovi ili ne postoje ili zahtijevaju obrazovanje ili iskustvo izvan toga što je učilište pružilo. Kongresna istraživanja pokazala su da je zarada diplomanata profitnih učilišta najniža od svih diplomanata. Prema Bloombergovu izvještaju iz 2009. godine o usporedbi plaća između nositelja tradicionalne i online diplome, prvostupnici s tradicionalnih koledža zarađuju srednju plaću od $55,200, dok prvostupnici sa Sveučilišta u Phoenixu zarađuju tek $50,500, a $43,100 oni s profitnog sveučilišta American Intercontinental.

Povrh ovakvih prihoda i nepovoljne perspektive za posao, diplomanti profitnih učilišta nose najveći teret akademskog duga. Odbor za obrazovanje izvijestio je kako je 43 % onih koji nisu izvršili ugovorne obveze za studentske zajmove pohađalo profitna učilišta, iako je samo 26 % dužnika iz takvih učilišta. Mnogi koji su pohađali
Stope ispisa više su nego u javnim ili neprofitnim privatnim učilištima, često i do 50 %. Bez obzira na to ispiše li se student, profitni koledži već su spremili u džep školarinu i pristojbe. Student ostaje opterećen značajnom kreditnom obvezom.
profitna učilišta ne zarađuju dovoljno da bi otplaćivali kredit. Nije rijetkost da student koji je ili platio iz džepa, ili podigao kredit za diplomu od $30,000, zaglavi u poslu od $22,000 godišnje. To samo pogoršava stvari: istraživanje Vladinog ureda za odgovornost (Government accountability office; GAO) iznosi kako je „studentu zainteresiranom za certifikat za terapijskog masera koji košta $14,000 na profitnom koledžu, rečeno da je taj program povoljan. Međutim, isti certifikat na lokalnom javnom koledžu košta $520.“ (GAO, "For-Profit Colleges: Undercover Testing Finds Colleges Encouraged Fraud and Engaged in Deceptive and Questionable Marketing Practices", 30. studenog 2010.)

Otplaćivanje studentskih zajmova od niskih prihoda i tijekom dugog vremenskog perioda može isključiti mogućnost drugog financijskog investiranja potrebnog za izumirući američki san, kao što je kupnja kuće, štednja za mirovinu ili za obrazovanje vlastite djece.

Sve u svemu, rezultati profitnih koledža su više nego obeshrabrujući. U previše slučajeva, studenti napuštaju profitno učilište u gorem financijskom stanju nego što su bili prije upisa. Problem nije ograničen na diplomante profitnih učilišta: ova generacija diplomanata na koledžima sada ima više duga nego mogućnosti.

Mogli biste pomisliti da će neugodne informacije o profitnim učilištama obuzdati vladinu velikodušnost. Naposlijetku, trenutna obrazovna politika Obamine uprave kaznila bi javno učilište i učitelje koji su „podbacili“. Ali te mjere usmjerene su isključivo prema javnom sektoru: cilj je potkopati sindikate nastavnika i ohrabriti privatizaciju jačanjem charter škola***. Potpuno je u skladu s washingtonskom agendom da žalosna učinkovitost profitnih učilišta ne ugrožava njihov budući pristup javnim fondovima financijske pomoći – sve dok student ne prestane izvršavati ugovornu obvezu unutar dvije godine od ispisivanja.

Udruga stručnih koledža (The Career College Association), lobistička ruka koledža kojima se javno trguje, smatra sve ovo irelevantnim. Ona se, za razliku od ostatka visokoobrazovnog sektora, pouzdaje u drugačiji tip indikatora za mjerenje uspjeha svojih profitnih koledža: cijene dionica. Izvanredno. Vidimo disproporcionalan procvat „učilišta“ čija primarna briga nema veze s obrazovanjem.


Privatni zajmodavci: sekuritizacija, kao i obično

Dva najveća zajmodavca studentskih kredita su SLM** i Student Loan Corp (STU), podružnica Citigroupa. SLM – Sallie Mae – je počeo kao korporacija za financijske usluge koju je osnovao američki Kongres 1972. godine. Ideja je bila pripremiti ga za eventualnu privatizaciju. 2002. godine Sallie Mae se odrekla svog statusa i postala podružnica ovlaštenog javnog holding društva iz Delawarea, SLM Holding Corporation. Konačno, 2004. godine kompanija je službeno prekinula veze sa saveznom vladom.

Kao najveći jedinstveni privatni studentski zajmodavac u SAD-u, SLM je do sada kreditirao više od 31 milijun studenata. 2009. godine pozajmio je $6.3 milijarde u privatnim kreditima te između 5.5 i 6 milijardi dolara u 2010. godini.

U 1990-ima, mnogo prije potpune privatizacije, SLM-ove aktivnosti sve su se više kretale ka financijalizaciji ekonomije. Potpuno se uključio u sekuritizaciju trpajući zajedno i prepakiravajući velik dio svojih kredita i prodajući ih kao obveznice investitorima. SLM je stvorio i na tržište plasirao vlastitu vrstu studentskih kredita pokrivenih imovinom (Student Loan Asset Backed Securities; SLABS). Kada je trgovanje derivatima prešlo granice, nakon ukidanja Glass-Steagalova zakona, sve različitije tranše SLM-ovih SLABS-a, ulaze na tržište. Poduzeće sad također kupuje i prodaje obveznice državnih i neprofitnih agencija za kredite u obrazovanju.

Studentski su krediti među istim onim vrijednosnicama za koje se smatra da su bile povod financijskoj krizi, a financijski proizvodi koji te iste studentske kredite sadržavaju, nastavljaju se prodavati. Kvaliteta ovih tranši i vrijednosnica je, kao što smo vidjeli, vrlo sumnjiva.

SLM-ov je rizik bio smanjen sve dok za njihove kredite jamčio Sustav saveznih rezervi (FED). Međutim, od donošenja zakona o zdravstvenoj skrbi prošloga ožujka, počevši od srpnja 2010., savezno subvencionirani studentski krediti više nisu bili dostupni privatnim zajmodavcima. Kakve veze imaju studentski krediti sa zdravstvenom skrbi? Kako je država uzela odobravanje saveznih kredita u svoje ruke, više ne mora plaćati velike naknade (djelujući kao jamac) privatnim bankama. Obamina uprava očekuje da će uštedjeti $68 milijardi do 2020. godine. Od toga će $19 milijardi biti iskorišteno za plaćanje $940 milijardi troškova zdravstvene reforme.

Dok za studente zajmoprimce to jest sitno olakšanje, privatne banke prilično dobro uspijevaju preživjeti prividno pogoršanje. SLM će poslovati posve dobro unatoč povlačenju državne potpore. Poduzeće je preduhitrilo promjenu u državnoj kreditnoj politici tako što je izvelo genijalan trik kao zajmodavac. Ranije prošle godine uključilo je svoju osiguravajuću podružnicu u Federal Home Loan Bank of Des Moines, koja je pristala posuđivati velikom zajmoprimcu SLM-u po izuzetnoj stopi od 0.23%. A u svakom slučaju, subvencionirani krediti gotovo su uvijek nedovoljni da pokriju sve troškove diplome s koledža. Student ima priliku neko vrijeme uživati u blagodatima državnog kredita. Kamatne stope su niže, a za vrijeme odgode plaćanja, kamate se ne gomilaju. Ali, konačno, mnogi studenti moraju uzeti i privatan kredit, obično u većim iznosima i s višim kamatnim stopama koje se nastavljaju penjati za vrijeme odgode plaćanja.


Najgori scenarij: bankrot

Moguće je osloboditi se duga na zajmovnim karticama, čak i kockarskog duga - bankrotom. Ali osloboditi se studentskog kredita praktički je nemoguće, posebno kada se uplete ured za ubiranje dugova. Iako zajmodavci mogu smanjiti rate, rijetko se može izuzeti dio od naknada ili glavnica.

Moguće je osloboditi se duga na zajmovnim karticama, čak i kockarskog duga - bankrotom. Ali osloboditi se studentskog kredita praktički je nemoguće, posebno kada se uplete ured za ubiranje dugova. Iako zajmodavci mogu smanjiti rate, rijetko se može izuzeti dio od naknada ili glavnica.
Wall Street Journal objavio je reportažu koja razotkriva razne situacije koje mogu voditi do financijske katastrofe za studenta zajmoprimca. ("The $550,000 Student Loan Burden: As Default Rates on Borrowing for Higher Education Rise, Some Borrowers See No Way Out", 13. veljače 2010.) Ovaj odlomak ilustrira štetu koju prisilno dugovanje može načiniti studentu zajmoprimcu:

„Kad je Michelle Bisutti, 41-godišnja liječnica obiteljske medicine u Columbusu u Ohiju završila medicinski koledž 2003. godine, njezin dug zbog studentskog kredita iznosio je otprilike $250,000. Otad se napuhao na $550,000.

Posljedica je to odgode plaćanja dok je dovršavala specijalistički staž, zatezne kamate i nemilosrdnih kamata na kamate. Među naplaćenim zateznim kamatama je jednokratna naknada od $53,870 kada je njezin kredit bio prebačen uredu za ubiranje dugova.

Iako je njezin kreditni teret neobičan, njezino iskustvo s problemima pri otplaćivanju nije. Majka Emmanuela Telleza je otpuštena tvornička radnica, a $120 od $300 njene naknade za nezaposlene namijenjeno je otplaćivanju saveznog studentskog kredita koji je podigla za svog sina.

Do trenutka kad je diplomirao 2008., Tellez je već imao $50,000 vlastitog duga zbog kredita koje je odobrio SLM... U prosincu je otpušten s posla u Bostonu za koji je bio plaćen $29,000 godišnje te je postao insolventan.

Heather Ehmke iz Oaklanda u Kaliforniji postigla je novi sporazum o uvjetima svog hipotekarnog subprime kredita nakon što je nad njenom kućom provedena ovrha. Ali čak ni nakon što je proglasila bankrot, kaže da nije uspjela postići da SLM, jedan od njenih zajmodavaca, prilagodi uvjete njenog studentskog kredita. Nakon 14 godina, s čestim odgodama i ovrhama, kredit je narastao s $28,000 na više od $90,000. Njezine su mjesečne rate skočile s $230 na $816. Prošlog mjeseca joj je odbačen zahtjev za priznavanjem pretjeranog opterećenja zbog zajma.“


Izgledi za zapošljavanje prve generacije zahvaćene mjerama štednje

Većina pogođenih slomom 2008. završila je svoje obrazovanje i bila ili već zaposlena ili pak umirovljena. Mjehur studentskih dugova najavljuje generaciju koja ulazi u svijet rada s neprekidnom zaduženošću i niskim plaćama.

Trenutna skupina zaduženih studenata suočit će se s daleko slabijim izgledima za zaradu od očekivanja nekadašnjih nezaposlenih u periodu najdužeg vala održivog ekonomskog rasta i najviših nadnica u povijesti SAD-a od 1949. do 1973. Sadašnja generacija iskusit će beskrajno širenje neoliberalinih mjera obilježenih niskim nadnicama provođenih od Reagana do Obame.

Prema Nacionalnom udruženju koledža i poslodavaca (National Association of Colleges and Employers), više od 50 % diplomanata koledža** u 2007. koji su se prijavili za posao, primili su ponudu do dana promocije. 2008. godine, taj je postotak pao na 26% te na manje od 20% u 2009. A obrazovanje na koledžu se sve manje isplati. Iako postoji sklonost povezivanja diplome s relativno visokim prihodima, tijekom posljednjih osam do deset godina prosječni prihodi visokoobrazovanih Amerikanaca se smanjuju.

Svake dvije godine, Ured za statistiku rada (Bureau of Labor Statistics, skraćeno BLS) objavljuje prognoze o tome koliko će se poslova dodati ključnim kategorijama zvanja u sljedećih deset godina. Prognoza budućih poslova nagovještava da turobna situacija nije tek privremeni odraz trenutnog neobično oštrog trenda opadanja. Ali to ćete propustiti ako vijesti pratite samo putem mainstream medija. Izvještaj New York Timesa o posljednjim prognozama BLS-a stvara neopravdano optimističnu sliku budućih mogućnosti zapošljavanja. (Catherine Rampell, "Where the Jobs Will Be", 15. prosinca 2009.) Evo kako se može napraviti obmanjujući izvještaj, a da se ne falsificiraju činjenice:

BLS objavljuje dvije prognoze o zapošljavanju, o najbrže rastućim zvanjima i o zvanjima s najvećim porastom radnih mjesta. The Times se fokusira na prvu; prema njoj dva najbrže rastuća zvanja su inženjeri biomedicine i analitičari za mrežne sustave i komunikaciju koji zahtijevaju prvostupanjsku diplomu. The Times ponavlja BLS-ov komentar kako će zvanja koja zahtijevaju tercijarno obrazovanje (preddiplomski ili viši stupanj) najbrže rasti. Ovo miriše na ideologiju „Nove ekonomije“: SAD se pretvara u društvo kognitivnih radnika i ljudi s višom stručnom spremom, a ključ za uspjeh u toj poboljšanoj ekonomiji je obrazovanje stečeno na koledžu.

Ali trebamo više informacija o potrebnim preduvjetima
Mjehur studentskih dugova najavljuje generaciju koja ulazi u svijet rada s neprekidnom zaduženošću i niskim plaćama. (...) Ne želimo zvučati kao pokvarena ploča, ali moramo dići guzice i početi ozbiljno shvaćati političko organiziranje izvan okvira glasačkog listića.
za sve kategorije poslova iznesene u obje prognoze, te o broju novih poslova u svakoj od njih za koje se očekuje da će se pojaviti. Među svim navedenim poslovima tek jedan od pet zahtijeva višu stručnu spremu. Daleko najbrže rastuća kategorija je biomedicinski inženjering, za koji se predviđa rast od 72.02 %; s 16,000 u 2008. na 27,600 u 2018. To je 11,600 novih poslova. Je li to puno? Pa u usporedbi s čime? Sâm postotak (72.02%) je visok, ali što je s brojem novih poslova? Usporedimo to najbrže rastuće zvanje s prodavačem u maloprodaji, zvanjem na petom mjestu liste najviše rastućih. Broj radnika u maloprodaji porast će za pukih 8.35%. Ali to iznosi gotovo 375,000 novih poslova; porast s 4,489,000 poslova u 2008. na 4,863,000 u 2018. Usporedite to s 11,600 novih poslova na vrhu liste najbrže rastućih. Primijenite jednostavnu računicu na sve kategorije na obje liste: velika većina novih poslova bit će slabo plaćena.

To je nacija kognitivnih radnika? Većina novih poslova nudi nadnicu kakvu bismo očekivali od gospodarstva u kojem ćemo, prema jednoj o Obaminih najčešće ponavljanih mantri, „trošiti manje, a izvoziti više“. BLS tvrdi isto i prognozira da će manje od 12 milijuna od 51 milijuna „novih radnih mjesta zbog rasta ili potrebe za zamjenom“ zahtijevati preddiplomski stupanj.

Naša prva generacija zahvaćena mjerama štednje bit će u dugu do grla i zarobljena na slabo plaćenom poslu. Zbog toga će zapasti u bijedu i morat će se još više zaduživati. Michael Hudson to naziva dužničkim ropstvom. Ne želimo zvučati kao pokvarena ploča, ali moramo dići guzice i početi ozbiljno shvaćati političko organiziranje izvan okvira glasačkog listića. Glasanje nije potpuno irelevantno. Možemo oponašati te bankare-aktiviste, upravitelje hedge fondova, izvršne direktore korporacija, koji nepokolebljivo odbijaju podržati, financijski ili glasačkim listićem, kandidate koji im neće dati što žele. Svjedoci smo da ti ljudi uvijek dobiju što žele. Liberali i preveliki broj ljevičara nisu naučili tu osnovnu političku lekciju.


S engleskog prevela Eva Fućak
Objavljeno u Counterpunchu u siječnju 2011.


Alan Nasser je profesor emeritus političke ekonomije na Evergreen State Collegeu u Olympiji u državi Washington. Dostupan je na atnassera@evergreen.edu.
Kelly Norman je nezavisni istraživač, postdiplomski student javne uprave te radi u uredu za upise studenata na Evergreenu.


Napomene prevoditeljice:

*U američkom sustavu visokog obrazovanja, college je naziv za dodiplomski studij, bila to zasebna institucija koja pruža samo dodiplomsko obrazovanje, poput visokih učilišta u Hrvatskoj, ili samo segment sveučilišta, a često se koristi i kao općenit naziv za visoko učilište.
** Korporacija koja se isključivo bavi svim aspektima studentskih zajmova.
*** Charter school su dio javnog obrazovnog sustava u SAD-u, financiraju se obično iz proračuna, no nisu podložne pravilima koja se odnose na "obične" javne škole. Iako su neprofitne, upliv korporacija, NGO-ova i sveučilišta nije onemogućen. Radi se o obrazovnim institucijama za osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje.

2 komentara

Joj, svi ti jadnici što su upisali liberal arts i slične beskorisne humanističke gluposti neće moći proći lišo poput svojih hrvatskih ekvivalenata na filozofskom, pa će morati zasukati rukave u Burger Kinga i otplatiti cijenu svog promašenog obrazovanja. Srce mi se cijepa od tuge...

Da, jer nitko ne bi trebao studirati beskorisne humanističke gluposti, ljudi ne bi trebali studirati ono što žele i ne bi trebali raditi ono što vole i ono što ih zanima. Jer bi rad trebao biti ropstvo, jer je život jebeno sranje i na kraju krajeva jednostavno nije pravedan.

Objavi komentar


Prostor za komentare služi omogućavanju plodne i konstruktivne rasprave o objavljenim člancima. Komentari se zbog toga moderiraju te će se brisati komentari nevezani uz raspravu (spam), namjerno poticanje rasprave samo da bi se raspravljalo, odnosno postanje komentara u svrhu disrupcije civilizirane debate (trolanje), te srozavanje rasprave na sitničava prepucavanja, ad hominem prozivanja sudionikâ ili bilo kojih drugih osoba i iznošenja prijetnji sudionicima rasprave ili bilo kojim drugim osobama.

Ukoliko komentirate kao neregistrirani korisnik, molimo vas da izaberete opciju "IME/URL" i upišete neko ime, polje URL može ostati prazno. Upute za registrirano komentiranje možete pročitati ovdje. Upute i smjernice vezane uz komentiranje i moderiranje komentara nalaze se ovdje. Stavovi izneseni u komentarima izjave su pojedinaca i ne odražavaju službene stavove uredništva stranice niti plenuma FFZG-a. U komentarima su dozvoljeni HTML tagovi <b>, <i> i <a>.

Zbog sustava automatske detekcije spama neki bi komentari mogli greškom završiti u spam folderu; u tom će slučaju urednici stranice ispraviti grešku čim budu u mogućnosti.