tablice-sortiranje

slobfil-css

Demokratska inicijativa protiv Europske unije: Često postavljana pitanja

Demokratska inicijativa protiv Europske unije, koja je objavila dva temata S onu stranu Schengena u Zarezu koje smo objavili i na Slobodnom Filozofskom, donosi odgovore na često postavljana pitanja o Europskoj uniji te se nada da će tako doprinijeti širenju točnih informacija o pitanju odnosa Europske unije i Hrvatske.


Neće li EU uništiti korupciju u Hrvatskoj?



1) EU jest protiv korupcije u Hrvatskoj i drugim zemljama pristupnicama, ali ne zbog svojih "civilizacijskih dosega", "načelne netolerancije korupcije" i sličnih floskula, nego iz vrlo pragmatičnih i prizemnih razloga. Zemljama EU ne odgovara korupcija u Hrvatskoj jer to znači da se na taj način njima otima dio tržišnog kolača otežavajući im ili potpuno sprječavajući "ulaganja", tj. ulazak na lokalno tržište i izvlačenje profita iz zemlje. Ako npr. korporacije iz EU ne mogu ući u Hrvatsku zbog političkih veza domaćih kapitalista, to je za njih gubitak potencijalnog profita. Ili – ako trebaju potplaćivati lokalne vlasti za svaki korak, tu je riječ o dodatnim i nepotrebnim troškovima na koje su strane korporacije spremne ako drugačije ne ide (npr. finska Patria u Sloveniji i Hrvatskoj), i ako je profit unatoč tome zajamčen, no koje je bolje unaprijed eliminirati ako se to može. Dakle, pitanje je iskorjenjivanja korupcije za EU ponajprije pitanje vlastite koristi. Nije sporno da od toga i Hrvatska može imati određene koristi, no u konačnici je nebitno stječe li manjina (bilo da je riječ o domaćim ili stranim igračima) privatni profit na grbači većine u skladu s trenutnim zakonima ili kršeći ih.

2) U samom se argumentu da nam je za rješavanje vlastitih problema nužno potrebna EU može iščitati samoprijezir koji se u Hrvatskoj često javlja, pri čemu se sve što dolazi iz našeg "balkanskog blata" nužno smatra manje vrijednim od onoga što dolazi s "razvijenog Zapada". Riječ je o zapravo autorasističkim idejama da smo mi (valjda genetski?) nesposobni sami sobom upravljati te nam tu treba pomoć "civiliziranog Zapada".

3) Korupcija je u mnogim sferama gospodarstva i politike jednako prisutna i u EU kao i kod nas, samo što se ondje događa na drugačije načine i sa specifičnim lokalnim posebitostima. Dovoljno je primjerice istaći financiranje nekih mafijaških poduzeća preko fondova EU u Italiji ili recimo ponašanje austrijske Hypo banke u Hrvatskoj (afera Sanader), kao i činjenicu da je korupcija daleko od iskorijenjene u novijim članicama EU kao što su Bugarska ili Rumunjska.

4) Sistemski gledano, korupcija de facto postoji u samom neoliberalnom kapitalističkom sustavu koji EU promiče, a kojemu su u osnovi interesi kapitala na štetu većine društva. Čak i kada bi se sve provodilo po zakonima te kada nezakonite, izravne, korupcije ne bi bilo, to ne znači da istinska korupcija, korupcija samog sistema, tu i dalje ne bi bila prisutna.


Nećemo li, ako uđemo u EU, biti u društvu s velikima i moćnima?



Teško je povjerovati u retoriku da će male zemlje bolje proći ako budu u "društvu s velikima". Hrvatska će, ušla u EU ili ne, nužno biti u podređenom položaju kao ekonomsko-politička periferija EU. No ne treba se zavaravati da će se to ulaskom promijeniti. Dapače, načini dominacije najmoćnijih zemalja EU i eurobirokracije će samo postati još eksplicitniji i lakši, dok će se mogućnost utjecaja običnih građana na vlasti još više smanjiti – koga će primjerice u Bruxellesu biti briga što netko u dalekoj Hrvatskoj prosvjeduje, štrajka ili vodi lokalnu javnu kampanju oko nečega?
Hrvatska, kao ni druge male zemlje, neće u EU imati gotovo pa nikakvu pravu snagu, isto kao što je nemaju ni u drugim takvim organizacijama, npr. NATO-u. I gospodarski i politički, Hrvatska će, s ostalim zemljama istočne (i u manjoj mjeri južne) Europe, i dalje biti periferija u odnosu na moćnije zapadne zemlje prema kojima stoji u neokolonijalnom odnosu. Hrvatska je i kao obična zemlja pristupnica imala takav odnos prema EU – za sve se traži dopuštenje Bruxellesa, a direktive iz EU se bespogovorno izvršavaju čak i kad vrlo očito nisu u našem interesu (npr. zabrana proglašavanja gospodarskog pojasa ili zakona o zabrani prodaje INA-e).


Hoćemo li imati više demokracije u EU?



Europska unija je na određen način još manje demokratična od Hrvatske. Jedino tijelo EU-a koje građani izravno biraju na izborima je Europski parlament, a on nema velike realne ovlasti. Naime, u Europskoj uniji sve bitne odluke donosi Europska komisija koja se sastoji od 27 povjerenika koji se uopće ne biraju izravno niti su podložni volji naroda – članove Europske komisije po svom slobodnom nahođenju biraju nacionalne vlade, ali oni nakon toga više njima izravno ne odgovaraju. U dosadašnjoj praksi Europska komisija donosila je odluke koje su isključivo u interesu krupnog kapitala, primjerice postupno forsirajući sveopću privatizaciju javnog sektora i smanjenje radničkih i socijalnih prava. Ovlasti Europske komisije su krajem 2011. dodatno povećane kroz novi paket zakona zvan six-pack, kojim se europskim tijelima, među ostalim, dopušta kontroliranje nacionalnih proračuna prije njihova podnošenja nacionalnim parlamentima, čime se preko demokratski nenadzirane Europske komisije pokušava utjecati na to da proračuni budu dovoljno neoliberalni i da u njima budu dovoljno zastupljene "mjere štednje". Osim toga, na taj će način europske strukture moći izravno utjecati i na ono što prije nije bilo moguće – na ekonomsku, socijalnu, poreznu politiku, na smanjivanje radničkih plaća, izdataka za obrazovanje i znanost, na ukidanje kolektivnih ugovora itd. Kroz six-pack se bilo kakva potencijalna ne-neoliberalna ekonomska politika u EU praktički stavlja izvan zakona.

Ako uđemo u EU, velik će dio pritiska odozdo (npr. javne kampanje, prosvjedi, štrajkovi i sl.) i zahtjeva građana umjesto na hrvatsku vladu morati biti usmjeren na Bruxelles, tj. na nedemokratski postavljene i praktički nesmjenjive eurobirokrate, čime će na vlasti biti još teže izvršiti pritisak nego što je to sada. Isto tako treba reći da Europska unija ima iznimno velike ovlasti i zakonsko pravo odlučivanja o gotovo svim bitnim ekonomskim i socijalnim pitanjima (poljoprivreda, ribarstvo, opskrba električnom energijom, transport itd.) pa nije ni čudno da nas Europska komisija danas prisiljava na privatizaciju škverova ili da europske direktive zahtijevaju barem djelomičnu privatizaciju energetskog sektora (HEP-a).


Nećemo li imati koristi od EU fondova?



EU nije Caritas i ne dijeli novce siromašnima i nerazvijenima iz dobrote. EU je organizacija koja djeluje u interesu kapitala, ponajprije onoga iz razvijene zapadne jezgre EU (Njemačka, Francuska, Velika Britanija, Nizozemska...). Osim toga, EU fondovi nisu "dijeljenje novaca" bez ikakvih uvjeta kako se to često predstavlja u javnosti. Novac iz fondova se može trošiti samo ciljano, u skladu s pravilima koja postavlja EU i uz njenu dozvolu, na aktivnosti koje EU procijeni da idu u korist zajedničkog tržišta, a ne građana zemlje kojoj su navodno namijenjeni. Zbog toga, kao i često zastrašujuće birokracije koja prati svaki euro iz fondova, reklamirane svote se nikad ne iskoriste u potpunosti. Pregovarački jake i dobro organizirane države uspijevaju dobiveni novac upotrijebiti kao nadopunu već planiranim aktivnostima. Pregovarački slabe i birokratski neorganizirane države kao što je Hrvatska iz starta ostanu bez velikog dijela za njih predviđenog novca, jer ne uspijevaju napisati dovoljan broj projekata, a i dio koji dobiju zapravo se često rasipa na toj državi nepotrebne aktivnosti, što znači i trošenje novca – jer većina projekata zapravo služi provođenju zakona EU, jer se svaki projekt sufinancira, jer oduzimaju dragocjeno vrijeme državnih zaposlenika koji bi se mogli baviti i drugim, prečim stvarima, i jer velik dio na koncu ode nazad u zapadne države EU preko javnih nabava i konzultantskih ugovora. Neka istraživanja tako pokazuju da novac iz fondova u konačnici ima negativan učinak na ekonomski boljitak država poput Grčke ili Bugarske.

Neke činjenice o EU-fondovima:

1) EU nikada ne daje novce u cijelosti, nego financira 50-90% projekta, dok ostatak mora namaći primatelj novaca iz fonda (npr. država). Ako dotična država nema novaca, kao npr. Hrvatska, i ako je riječ o većim ulaganjima, novci za dio koji država sama mora platiti se često mogu namaći samo uzimanjem kredita od banaka. Banke su pak, i u slučaju Hrvatske i cijele istočnoeuropske periferije, najvećim dijelom u vlasništvu stranih zapadnoeuropskih banaka. Tako banke iz jezgre EU profitiraju od EU fondova čak i kad novci iz fondova idu siromašnijim državama. U fondovima za države članice EU uopće ne daje novce unaprijed nego ih (dijelom) uplaćuje tek nakon završetka projekta (tzv. predfinanciranje), što znači da zaduženje i kamate moraju biti još veće.

2) Novci iz EU fondova nisu poklonjeni novci. Hrvatska će, kao članica (a u nekim slučajevima i kao pristupnica), morati uplaćivati u te fondove iz kojih će se onda dijeliti sredstva. Prema ovogodišnjim procjenama, u prvoj godini članstva ćemo u proračun EU morati uplatiti između 400 i 600 milijuna eura, a za dobar dio toga iznosa ćemo se morati i zadužiti da bismo ga mogli platiti. Većina sredstava od EU dobivat će se projektnim financiranjem u kojem nije vjerojatno da ćemo biti uspješni. Spomenimo tu primjer Bugarske koja kao siromašna zemlja teoretski ima pravo na sve postojeće oblike pomoći pa je ipak od ulaska u EU svake godine više dala EU nego što je od nje dobila.

3) Velik dio sredstava dodijeljenih siromašnim zemljama preko EU fondova zapravo ide za nerazvijene regije bogatih, a i ono što se načelno da siromašnima se vrlo brzo vraća u zapadnoeuropske zemlje i tako što se uvjetuje da se tim novcima moraju npr. kupovati proizvodi i usluge njihovih državno protežiranih tvrtki koje uspijevaju ponuditi najmanje cijene na javnim nabavama i sl. Tako ta sredstva za "pomoć" manjim zemljama zapravo služe i kao subvencije gospodarstvima razvijenih EU zemalja.
4) Iz EU fondova se teoretski može povući jako puno sredstava, no to se u praksi u najvećem broju sluačjeva ne događa.

5) EU preko fondova manjim zemljama diktira čime se mogu baviti, a čime ne, u što i kako trebaju ulagati te na taj način provodi svoj nadzor nad dijelovima privrede i društva koja nisu regulirana zakonima EU i koji se drugačije ne mogu kontrolirati. Takav se nadzor u konačnici provodi uvijek u interesu ekonomskih elita najmoćnijih zapadnoeuropskih država, a ne u interesu društva, tj. većine stanovnika manjih zemalja.

6) Postoji velik pritisak da se novci iz fondova iskoriste, i od strane EU i u pojedinim zemljama, što nerijetko vodi do pro forma korištenja sredstava iz fondova, što u konačnici pojedinim zemljama može čak i štetiti zbog loših, nepotrebnih ili na brzinu sklepanih projekata i dodatnih troškova koje to iziskuje od pojedinih zemalja.


Čak i ako država ne može dobro iskoristiti novce, neće li to uspjeti građanima preko udruga, tvrtki i različitih neovisnih projekata?



Novac će moći dobiti samo udruge i tvrtke koje su već etablirane u onom što rade i imaju iskustva s birokracijom oko projekata, pri čemu im se aktivnosti procjenjuju isplativima po kriterijima EU (tj. za interes pretežno zapadnoeuropskog kapitala), a ne po dugoročnoj isplativosti za dobrobit građana ili tvrtaka i udruga. Projekti će se morati sufinancirati (dakle, potrebno je dati 10 do 50% vlastitih sredstava), moći će financirati samo one aktivnosti koje su predviđene pravilima EU (sve nepredviđene i s ovim neusklađene troškove morat će sami snositi), i novac će dobiti tek po završetku projekta – dakle, svejedno će biti prisiljeni posezati za komercijalnim kreditima. Naravno, sredstva iz EU fondova se katkada mogu iskoristiti i u razmjerno dobre svrhe, npr. u financiranje određenih javnih projekata, rada pojedinih udruga, znanstvenih projekata i sl., no često je i to samo posljedica stvaranja "imidža EU" i pridobivanja određenih slojeva društva za euroideologiju.


Što će biti s radničkim pravima u EU?



EU politika dosljedno zagovara smanjenje radničkih prava, nepovećavanje radničkih plaća, fleksibilizaciju rada, tj. lakše otpuštanje radnika, ukidanje ili slabljenje kolektivnih ugovora, neizvjesni (prekarni) rad – tj. nestalan, zakonom često nereguliran, nezaštićen i slabo plaćen rad itd. Dosta neoliberalnih mjera u području radničkih prava je već uvedeno kroz različita neoliberalna ekonomska prilagođavanja tokom "pregovora" o ulasku Hrvatske u EU. Moto službene europske politike zapošljavanja je fleksigurnost. Pojam je nastao spajanjem pojmova sigurnost i fleksibilnost, odnosno navodne želje za fleksibilnim poslovima i sigurnim prijelazom između poslova. Sigurnost bi se trebala odnositi na socijalne beneficije za one koji izgube posao, uz koje je ide i "cjeloživotno učenje", tj. mogućnost prekvalificiranja. Nominalni cilj EU nije zadržati radnika na poslu već na tržištu, omogućujući mu da glatko mijenja karijere i napreduje u njima. No potrebno je napraviti razliku između propagande i stvarnosti. Fleksigurnost u teoriji jako dobro zvuči, no u praksi je riječ o pogodovanju poslodavcima na štetu radnika. Kao prvo, fleksigurnost često služi tek kao zamjena za drugi termin – fleksibilizaciju – pri čemu se olakšava otpuštanje radnika, ali se naknada za nezaposlenost i pomoć u prekvalificiranju zapravo ne povećava. Fleksibilnost se, tj. sposobnost prilagodbe u radu, uvijek odnosi na radnika a ne na kapitalista. Radnik je, naime, taj koji se mora prilagođavati poslodavcu (npr. fleksibilnim radnim vremenom, selidbom, pristajanjem na manje povlastice i lakše otpuštanje itd.) a ne obrnuto. Stalnim mijenjanjem poslova se osim toga slabe sindikati i mogućnost kolektivnog pregovaranja (nezaposleni nisu u sindikatima), kao i sam položaj radnika jer na novom poslu imaju niže početne (pripravničke) plaće i sl.


Što će biti sa seljacima u EU?



Poljoprivreda nigdje u svijetu ne funkcionira uspješno bez državnih poticaja. Toga su itekako svjesne razvijene i velike zapadne zemlje koje odvajaju goleme poticaje za svoj poljoprivredni sektor (što je suprotno proklamiranoj neoliberalnoj praksi navodnog neinterveniranja države u drugim područjima). Istodobno se pak od manjih zemalja, kao što je Hrvatska, traži smanjenje ili ukidanje takvih poticaja putem pritisaka međunarodnih institucija kao što su Europska unija ili Svjetska trgovinska organizacija (WTO). Te iste međunarodne institucije također zahtijevaju i ukidanje ili smanjivanje carinskih zaštita, što onda omogućava prodor poljoprivrednih proizvoda iz bogatijih i većih zemalja u siromašnije i manje zemlje, što izravno uništava domaću poljoprivredu manjih zemalja. U Hrvatskoj je situacija za domaće poljoprivrednike, osim smanjenjem carina, tj. otvaranjem vanjskom tržištu, dodatno otežana i time što se poticaji ne isplaćuju ili kasne čak i kada su zajamčeni, a na loš položaj domaćih poljoprivrednika utječe i to što njihove proizvode otkupljuju mahom privatne kompanije nastale lopovskom privatizacijom. Jedini je interes tih privatnika njihov vlastiti profit i da bi do njega došli neće se libiti smanjivanja otkupne cijene poljoprivrednih proizvoda do razine neodrživosti proizvodnje pa ni potpunoga uništavanja domaće poljoprivrede - poljoprivredni se proizvodi, naime, uvijek mogu i uvoziti, bez obzira na to što će domaći seljaci zbog toga trpjeti strašne posljedice i što to nema nimalo smisla u zemlji s takvim poljoprivrednim potencijalom kao što je Hrvatska. Loše stanje hrvatske poljoprivrede i činjenica da uvozimo goleme količine hrane iz inozemstva (primjerice čak i iz Austrije) su izravna posljedica politike koja se sustavno vodi zadnjih 20 godina, a koja je usmjerena samo prema profitu domaćeg i stranog krupnog kapitala, a ne u korist hrvatskih seljaka i cijeloga društva. Ulaskom u EU, takvi bi se negativni procesi samo nastavili, jer će naša poljoprivreda biti izložena na milost i nemilost poljoprivredama velikih zapadnoeuropskih zemalja, uz dodatne prepreke koje stvaraju europski propisi, koji bi našim poljoprivrednicima određivali što se smije, a što ne smije raditi i u kolikoj mjeri (primjerice, koliko se maslina može saditi, na koji način, na kakvim poljima i sl.). Hrvatski će poljoprivrednici biti doslovno progutani pri izlasku na europsko jedinstveno tržište. To se vidi po situaciji u Mađarskoj, čije su tržište hrane preplavili proizvođači i proizvodi iz zapadne Europe, dok mađarski proizvođači ne da nemaju ravnopravnu tržišnu utakmicu na jedinstvenom europskom tržištu, nego je nemaju čak ni u Mađarskoj.


Zašto Hrvatska ne smije zatvoriti brodogradnju?



Jedno od rješenja za "restrukturiranje" naše brodogradnje koje nam nudi EU je zatvaranje brodogradilišta. No to bi bilo pogubno iz čitavog niza razloga. Brodogradnja je naša zadnja tehnološki složena proizvodna grana koja zapošljava skoro 40 000 radnika, posredno osigurava egzistenciju za 150 000 stanovnika, predstavlja skoro 15% izvoza te godišnje uprihodi oko milijardu eura. Hrvatska je trenutno 3. europska i 14. svjetska brodograđevna sila te dobitnica više od 10 svjetskih nagrada za brod godine. Pogrešno je prikazivati brodogradnju kao teret koji parazitira na državnom proračunu. Brodogradnja je u periodu od 1992. do danas na uloženih 25,5 milijardi kn zaradila preko 40 milijardi, i to sve uz činjenicu da je brodogradnja godinama namjerno upropaštavana kroz lošu, od politike nametnutu, upravu te da su iz nje kroz različita koruptivna djelovanja isisavana golema sredstva. Pozitivna bilanca plaćenog poreza u odnosu na ono što je uloženo u obliku državnih subvencija i jamstava dodatno potvrđuje njezinu samoodrživost i društvenu korisnost.

Brodogradnja može biti jezgra industrijskog razvoja svake zemlje u kojoj je ona moguća jer ima snažan multiplikativni efekt na privredu što znači da jedan radnik u brodogradnji posredno zapošljava 3-5 radnika u drugim sektorima. Tri vodeće svjetske brodograđevne sile Japan, Kina i Južna Koreja su svoj razvoj strateški temeljile upravo na brodogradnji i velikim državnim ulaganjima u nju bez kojih brodogradnja ne može opstati ni uspješno funkcionirati.


Zašto Hrvatska ne smije privatizirati brodogradnju kako traži EU?



Druga mogućnost "restrukturiranja" brodogradnje u Hrvatskoj koju nudi EU je njihova privatizacija. No pretpostavka o potencijalnim investitorima koji će uložiti u tehnološku modernizaciju je pogrešna jer brodogradnja nije visoko profitabilna, nego radno intenzivna djelatnost što znači da radi na korist cijelog društva, ali nije pretjerano prikladna za stjecanje privatnog profita, što je jedan od razloga zašto se EU tako prema brodogradilištima odnosi. U takvoj situaciji potencijalni investitori nemaju interesa za zadržavanje temeljne proizvodnje nego za zemljišno-građevinske špekulacije. Primjer koji bi valjalo slijediti jest pulski Uljanik, državno brodogradilište, sanirano skupa s ostatkom brodograđevnog sektora 2002, koje danas uspješno posluje bez ikakvih gubitaka. Primjer koji ne valja slijediti jest poljska brodogradnja čiji se model "restrukturiranja", pod pritiskom EU regulativa, sastojao u privatizaciji, otpuštanjima, outsourcingu te smanjenju opsega proizvodnje. U samo 6 godina članstva u EU, Poljska je od druge europske brodograđevne sile potonula izvan prvih 10, zatvorila 17 brodogradilišta (od 3 najveća preživio je jedino Gdańsk i to s 20% kapaciteta), otpustila više od polovice radnika, smanjila opseg proizvodnje za 40%, a udio na svjetskom tržištu sa 3% na ispod 1%.


Što je to neoliberalizam?



EU je nositelj i institucionalni okvir provođenja neoliberalne ekonomske politike u Europi. Neoliberalizam je ekonomsko-politička doktrina koja zagovara podvrgavanje svih aspekata društva tržištu i logici privatnog profita i koja djeluje u korist kapitala a na štetu većine društva. Rezultati neoliberalnih reformi na globalnoj razini u zadnjih 30 godina su povećanje nejednakosti u društvu i gomilanje bogatstva u rukama kapitalističke elite. Tako su u mnogim zapadnim zemljama (SAD-u i zapadnoj Europi) realne radničke plaće od 1970-ih naovamo uglavnom stagnirale ili čak padale, dok su profiti gospodarskih elita neobuzdano rasli. Neoliberalizam se na globalnoj razini provodi, među ostalim, kroz institucije kao što su Međunarodni monetarni fond (MMF), Svjetska banka i Svjetska trgovinska organizacija (WTO), dok se u Europi takva suštinski protunarodna politika širi najviše kroz institucije EU i produbljavanje europske integracije.


Kakva je razlika između neoliberalizma u teoriji i praksi?



Treba razlikovati neoliberalizam kao apstraktnu doktrinu i realno postojeći neoliberalizam kakav se provodi u stvarnosti, a koji se prilagođava lokalnim okolnostima. Provođenje neoliberalnih mjera se razlikuje od zemlje do zemlje, ovisno o njezinim karakteristikama, tradiciji, povijesti i sl., kao i o tome koliki je otpor ljudi prema njihovu uvođenju. To što primjerice u Francuskoj ili u Švedskoj još uvijek postoji sustav besplatnog javnog zdravstvenog osiguranja (što je u suprotnosti s neoliberalnom teorijom prema kojoj bi zdravstvo, kao i sve ostalo, trebalo biti privatizirano i dostupno ovisno o financijskoj moći pojedinca) ne znači da zato politika EU i politika francuskih i švedskih vlada nije neoliberalna. To samo znači da ta neoliberalna politika (još) nije uspjela, zbog otpora naroda i realnih političkih prepreka, razmontirati postignuća socijalne države, kao što je javno zdravstvo, do kojih je došlo prije neoliberalne ere.

Isto tako, neoliberalna se politika provodi kada odgovara interesima elita, a ne iz puke ideološke zanesenosti i teorijske dosljednosti. Stoga je i moguće da se desetljećima govorilo o tome da država nipošto ne smije intervenirati u ekonomiju da bi se, nakon izbijanja svjetske ekonomske krize 2007.-8., i u EU i drugdje, javnim sredstvima sanirale brojne privatne banke, istodobno prebacujući troškove i teret krize na obične ljude koji je nisu skrivili. S obzirom na to da je državna pomoć odgovarala brojnim bankama i korporacijama kojima je inače prijetila propast, neoliberalna je teorija o tome da se država ne smije miješati u ekonomiju brzo zaboravljena. Tu se jasno vidi princip socijalizma za bogate, kapitalizma za siromašne – dobici i prihodi se privatiziraju (idu u džepove malobrojnog i najbogatijeg sloja društva), dok se troškovi socijaliziraju (plaća ih cijelo društvo). Upravo takvu politiku danas provodi EU, inzistirajući na tzv. "mjerama štednje", čime se kriza pokušava prelomiti preko leđa običnih ljudi kroz smanjivanje izdataka za obrazovanje, zdravstvo, socijalna prava itd.


Zašto je EU neoliberalna?



EU je neoliberalna jer provodi neoliberalnu politiku, tj. politiku koja radi u korist sitne gospodarsko-političke elite i korporacija a na štetu većine građana. Neoliberalna se politika kroz institucije EU provodi na različite načine, različitim kanalima i mjerama – katkad formalno i službeno, katkad neslužbeno – ali obuhvaća sve sektore ekonomije i društva. Osim toga, nije ograničena samo na države članice EU, nego i na državepristupnice, kojima se neoliberalna politika, u još strožem obliku nego u starijim državama-članicama, nameće kao uvjet ulaska u EU. Neoliberalizam ne postoji samo u EU, takva politika prevladava u čitavom svijetu, no ona se kroz institucije EU još više promiče i uvlači u sve pore ekonomije i društva.

Osnovne mjere neoliberalne politike su deregulacija, liberalizacija i privatizacija:

Deregulacija označava općenito smanjenje poslovnih propisa radi postizanja bolje "poduzetničke klime" (što je ljepše upakirano "pogodovanje kapitalistima"), ukidanja propisa i ograničenja, lakšeg protoka kapitala itd. Deregulacija uvelike olakšava tržišne manipulacije i špekuliranje što može dovesti do ekonomskih kriza poput trenutne, a također se koristi kao sredstvo smanjivanja radničkih prava i potpomaganje korporacijama i poslovnoj eliti u ostvarivanju profita na račun ostatka društva. Promicanje takvih mjera stoji u osnovi EU.

Liberalizacija označava politiku otvaranja granica, ukidanja carina i drugih ograničenja kao što su državni monopol u ključnim područjima i sl. Ukidanje carina i drugih zaštitnih mjera (kojih unutar EU nema), ostavlja privredu pojedine zemlje na milost i nemilost konkurenciji u drugim zemljama. To je pogotovo nepogodno za male zemlje kao što je Hrvatska za koje se ne može očekivati da će se na slobodnom tržištu ravnopravno natjecati s većim i bogatijim zemljama. Liberalizacija se u EU koristi za ostvarivanje gospodarskih interesa jačih zapadnih zemalja, tj. preciznije govoreći njihovih korporacija, a na štetu gospodarstava slabijih zemalja. Liberalizacija pak nekih sektora u kojima je država prije imala monopol (kao što su željeznica, pošta, telekomunikacije, energetski sustav i sl.), omogućava ulazak privatnog sektora (i onda privatni profit) i onamo gdje prije nije imao pristupa, a u praksi često znači pogoršavanje i poskupljenje usluga (npr. katastrofalna iskustva u Velikoj Britaniji s privatizacijom željeznice). EU takve liberalizacije potiče još od 1990. u nizu svojih direktiva.

Privatizacija označava pretvaranja državnog/javnog vlasništva u privatno – tobože radi toga što je privatno vlasništvo uvijek bolje od državnoga, a zapravo kao sredstvo bogaćenja pojedinaca na račun čitavog društva. Tako je recimo 80% banaka u novim istočnoeuropskim članicama EU, kao i u Hrvatskoj, u vlasništvu stranih zapadnoeuropskih privatnih banaka koje na taj način iz tih zemalja izvlače goleme profite.

Osim toga, neoliberalizam se EU ogleda i u stalnim dokumentima i mjerama koje pozivaju na nepovećavanje radničkih plaća i smanjenje radničkih prava (poput lakšeg otpuštanja radnika, povećanja rada na određeno i sl.), što se naziva eufemizmom fleksibilizacija rada. Neoliberalna se politika vidi i u komercijalizaciji prisutnoj u svim sektorima društva u Europi, npr. u zdravstvu i školstvu, gdje se primjerice uvode i sve više povećavaju participacije i školarine, što pristup zdravstvenoj skrbi i fakultetskom obrazovanju čini sve manje pristupačnim običnim ljudima. Konačni cilj toga je potpuna privatizacija zdravstva i školstva i dostupnost i jednoga i drugoga samo onima koji si to mogu priuštiti.

Neoliberalna je u EU i monetarna politika koju provodi Europska središnja banka, koja se ponajprije bavi stabilnošću cijena odnosno sprječavanjem inflacije, koje se najviše boje oni koji imaju najviše novca pa onda čitavu monetarnu politiku svode na sprječavanje mogućnosti da se to dogodi.


Nije li ipak EU jedina zaštitnica ljudskih prava u svijetu? Nije li ona jamstvo da kod nas više neće biti diskriminacije i ratova?



Kod nas se često smatra kako je EU primjer visokih standarda zaštite manjinskih prava. Nažalost, stvarnost je nešto drugačija. Trenutna formalna (a u određenim primjerima i realna – npr. što se tiče školovanja na manjinskim jezicima i sl.) razina manjinskih prava u RH je nešto o čemu manjine u EU u većini zemalja mogu samo sanjati – recimo Francuska ne priznaje niti nacionalne manjine niti jezike, čak ni kad je riječ o starosjediocima poput Baska ili Bretonaca. Rijetke zemlje uopće priznaju nacionalne manjine, ali niti jedna zemlja zapravo ne prihvaća nacionalne posebnosti najbrojnije manjine, imigranata, koji u nekim zemljama čine i do 20% stanovništva. Upravo suprotno, posebno najveće zemlje otvoreno provode politiku asimilacije ili protjerivanja. Svi relevantni dokumenti EU (kao što su tzv. kopenhaški kriteriji ili Okvirna konvencija o pravima nacionalnih manjina) sustavno izbjegavaju regulirati prava nacionalnih manjina, pogotovo u velikim zemljama. Umjesto prema zajedničkoj budućnosti bez nacionalnih sukoba, politička scena EU sve više se kreće prema jačanju ksenofobnih pokreta (npr. u Mađarskoj, Nizozemskoj ili Švedskoj) čiju retoriku sve više preuzimaju i najveće političke stranke. Osim toga EU, suprotno službenoj politici "meke sile", ni na koji način ne potiče svoje članice na poštivanje međunarodnog prava u vanjskoj politici što je došlo do izražaja prilikom napada na Irak. Iako EU službeno zagovara "etično poslovanje" u svijetu, ona ne želi razvijati korištenje mehanizama kažnjavanja europskih tvrtki koje koriste robovski i dječji rad. Suprotno ideji o višenacionalnoj Europi "ujedinjenih u različitosti", EU ima upravo porazne rezultate u poštivanju ljudskih prava izvaneuropskih manjina, bilo u njihovim zemljama, bilo imigranata u samoj EU.

3 komentara

zao mi je sto si Slobodni Filozofski i Zarez dopustaju objavljivanje ovakvih clanaka punih neprovjerenih i krivih cinjenica, odnosno, cistu anti propagandu umjesto razumne diskusije.

Na primjer, nije tocno da Europski parlament "nema velike realne ovlasti" jer ima status jednak Vijeću Europske unije s kojim dijeli odgovornost i vlast donošenja bilokakvih zakona i promjena.

Isto tako, nije točno da EU "traži smanjenje ili ukidanje" poticaja za poljoprivredu kao što to traži WTO. Svaka članica EU ima poticaje za poljoprivredu, dapače postoje poticaji od same EU.

mislim da bi demokratska inicijativa protiv EU te Slobodni Filozofski i Zarez trebali podrzavati iskrenu diskusiju koja vodi citatelje da steknu dovoljno znanja da sami odluce zele li u EU ili ne. propagande je dovoljno na obje strane, bilo bi dobro da barem organizacije koje se vezu uz ustanove visokog obrazovanja stanu na stranu informiranosti umjesto propagande...

bum rush da sho 11/1/12 17:57  

"propagande je dovoljno na obje strane"

Nije. Dovoljno je ima samo na jednoj: onoj za ulazak.
Što se druge strane tiče, taman da forsira antiEU poruke 24 sati na dan, opet ne bi bilo dovoljno, zato jer, kao i uvijek, na ovaj će referendum izaći samo oni koji podržavaju ulazak.

S druge strane, potpuno je svejedno, ionako ćemo ući jer će rezultati biti lažirani.

Zaista, sad je i službeno potvrđeno: ovaj narod zavređuje svaku lošu stvar koju mu je itko ikad poželio.

Objavi komentar


Prostor za komentare služi omogućavanju plodne i konstruktivne rasprave o objavljenim člancima. Komentari se zbog toga moderiraju te će se brisati komentari nevezani uz raspravu (spam), namjerno poticanje rasprave samo da bi se raspravljalo, odnosno postanje komentara u svrhu disrupcije civilizirane debate (trolanje), te srozavanje rasprave na sitničava prepucavanja, ad hominem prozivanja sudionikâ ili bilo kojih drugih osoba i iznošenja prijetnji sudionicima rasprave ili bilo kojim drugim osobama.

Ukoliko komentirate kao neregistrirani korisnik, molimo vas da izaberete opciju "IME/URL" i upišete neko ime, polje URL može ostati prazno. Upute za registrirano komentiranje možete pročitati ovdje. Upute i smjernice vezane uz komentiranje i moderiranje komentara nalaze se ovdje. Stavovi izneseni u komentarima izjave su pojedinaca i ne odražavaju službene stavove uredništva stranice niti plenuma FFZG-a. U komentarima su dozvoljeni HTML tagovi <b>, <i> i <a>.

Zbog sustava automatske detekcije spama neki bi komentari mogli greškom završiti u spam folderu; u tom će slučaju urednici stranice ispraviti grešku čim budu u mogućnosti.