Impresivni podaci, teorijski deficiti

Ljudi su prilično impresionirani Thomasom Pikettyjem, autorom knjige Kapital u 21. stoljeću – ako izuzmemo desničarske medijske komentatore i članove Kongresa koji su ga osudili za marksizam (osim prve riječi naslova, njegova knjiga, ustvari, nema ništa zajedničko s Marxovom). Od ocjene kolumnista New York Timesa Paula Krugmana, dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju (“majstorski”), do one Douga Henwooda, urednika Left Business Observera, koji je ovu knjigu recenzirao za Bookforum (“iznimno važna”), gotovo svi se slažu oko velikog značaja tog djela.

Lako je uvidjeti zašto: Pikettyjev Kapital je ozbiljna, promišljena knjiga prepuna faktografije, odlučno posvećena razumijevanju stvarnoga svijeta, a ne stvaranju domišljatih modela koji rekonstruiraju neki njegov fragmentarni dio, poput većine akademske ekonomske teorije. Iako bi se sa svojih 650 stranica mogla svrstati uz bok knjizi Stephena Hawkinga Kratka povijest vremena u kategoriju bestselera koje ljudi češće kupuju nego što ih zapravo pročitaju, Pikettyjeva je proza daleko od nepristupačne, a njegovo izbjegavanje razmetanja matematikom osvježavajuće. Piketty želi pridonijeti raspravi o tome kako ekonomija može biti pravednija: ideja vodilja knjige je “interes najmanje imućnih”.

Nadalje, tema knjige – nejednaka raspodjela bogatstva i prihoda – na koju ljevičarski znanstvenici odavno ukazuju, utisnula se u javnu svijest svojim vrtoglavim rastom u posljednjih nekoliko desetljeća, postižući besmrtan izraz kada je Occupy pokret stao u obranu interesa 99 naspram jedan posto. Čak su i republikanci morali osmisliti plan za smanjenje nejednakosti – dakako, u obliku plana preusmjeravanja novčanih sredstava od siromašnih prema “stvarateljima radnih mjesta”. Razmjere zabrinutosti na liberalnoj strani dobro predstavljaju eseji uključeni u knjigu Divided: The Perils of Our Growing Inequality urednika D. C. Johnstona, u kojoj su uvodne eseje napisali sam Barack Obama i Elizabeth Warren. Pikettyjeva knjiga rezultat je aktualnog trenutka: pridonosi raspravi služeći se resursima ekonomske znanosti, kombinira neoklasičnu teoriju koja je temelj akademske ekonomske teorije s ogromnim količinama podataka iz državnih statistika, prvenstveno onih SAD-a i europskih zemalja.

Nažalost, upravo je neoklasična ekonomska znanost ta koja Pikettyjevom impresivnom empirijskom radu onemogućuje da postigne puno. Ako uđemo u srž problema, proučavanje nejednakosti ovdje se fokusira, kao i u većini sličnih studija, na podjelu nacionalnog dohotka između rada i kapitala. No što su oni zapravo? Autor piše da kapital “uključuje sve oblike bogatstva koje pojedinci (ili grupe) mogu držati u vlasništvu i koji se mogu prenijeti ili trgovati putem tržišta”. Za Pikettya kapital dakle uključuje dionice i obveznice, tvornice, strojeve i sirovine, te zemljišta, kuće i namještaj u njima. Uključuje i poštanske urede, nacionalne parkove i autoceste. Takva je definicija toliko ahistorijska – unatoč Pikettyjevoj ambiciji da kombinira ekonomsku znanost s poviješću – da ne pravi razliku između feudalnog zemljoposjeda i vlasništva nad industrijskim poduzećem: za Pikettyja Francuska revolucija nije značila promjenu društvenog uređenja, već zamjenu zemlje industrijom i financijama kao glavnim oblicima kapitala. Unutar tog okvira – jer kapital, dakako, oduvijek postoji (i tako, po svoj prilici, mora i ostati) – u stanju je izračunati “povrat na kapital” od vremena antičkog Rima do danas: za njega se oblici društvenog života u kojima novac nije igrao gotovo nikakvu ulogu za veliku većinu ljudi ne razlikuju od našeg društva, u kojemu proizvodnja robe za prodaju s ciljem stjecanja profita oblikuje svakodnevni život gotovo svake žive osobe, kako onih koji obavljaju sam rad u proizvodnji tako i onih koji ubiru njezine plodove.

To historijski nespecifično poimanje kapitala glavni je problem knjige, jer je “povrat na kapital” ključan za Pikettyjevu središnju tezu da kapitalizam prirodno stvara nejednakost zbog činjenice da je stopa povrata na kapital viša od stope rasta nacionalnog dohotka u cjelini. “Povrat” je novac koji dobiva vlasnik kapitala. Pošto je Pikettyjeva definicija kapitala tako široko postavljena, ona uključuje toliko različite stvari kao što su kamate na obveznice, poslovni profiti, cijena poštanskih maraka i najamnina koju bi, ako ne posjedujemo kapital u obliku vlastitog stana, morali plaćati vlasniku. Naravno, Piketty ništa od toga nije izmislio – ti su kriteriji u skladu s onima po kojima državni statističari izračunavaju nacionalni dohodak. Problem leži upravo u spremnosti ekonomske teorije da plaćanje za javne usluge, financijske i druge poslovne profite, te nepostojeće, teorijski zamišljene dohotke, računa kao različite oblike iste stvari.

Odakle dolazi novac koji tvori povrat na kapital? Piketty daje samo vrlo grubu skicu odgovora: u osnovi, povrat na kapital je iznos novca koji vam korištenje vašeg kapitala omogućuje da generirate, a koji je veći od iznosa koji biste za neku stvar ili uslugu dobili bez njega. Primjer koji daje je dodatna količina hrane koju poljoprivrednik može proizvesti koristeći alat u usporedbi s količinom koju može proizvesti bez njega. Time mjeri “produktivnost” alata koju čini povrat na novac utrošen na njegovu kupovinu. Osim neobično animističkog koncepta da alat posjeduje urođenu produktivnost – kao da plug i farmer usporedo proizvode, pri čemu svaki pridonosi svoj zasebni dio – nejasno je kako proširiti ovu ideju na druge vrste “kapitala”, od novca u banci do kuća ili javnih parkova. Piketty bezbrižno nastavlja kao da je neupitno i samorazumljivo da su upravo te bizarne ideje one kojima se treba koristiti pri analizi našeg društvenog sustava. I daleko od toga da je u tome jedini: pažljiva analiza neoklasične ekonomske teorije, kao što je ona koju je proveo filozof Daniel Hausman, pokazuje da “ekonomisti ne posjeduju dobru teoriju kapitala ili kamata” (njegov izraz za povrat na kapital); ustvari “ekonomisti ne razumiju” ove pojave (vidi Hausmanovo fascinantno djelo Kapital, profiti i cijene iz 1981. godine) u bilo kojem uobičajenom značenju riječi “razumjeti”.

Drugi glavni izvor prihoda, “rad”, u Pikettyjevim rukama postaje jednako začudan (i opet, način na koji upotrebljava taj koncept samo je difoltno zadan u okviru neoklasične ekonomske znanosti). On zapravo nikada ne definira tu kategoriju, ali ona za njega uključuje toliko različite vrste aktivnosti kao što su rad u fast food restoranu, ulaganje na burzi i vođenje multinacionalne korporacije. Koliko je taj koncept doista čudan najbolje se ogleda u neobičnom problemu s kojim se Piketty susreće pri izračunavanju povrata na kapital: što je s “radom ili barem pažnjom koju treba posvetiti svatko tko se želi upustiti u ulaganje”? Za upravljanje portfeljem potrebno je vrijeme, a na općenitijoj razini Piketty misli da “poduzetnički rad” trebamo smatrati zarađivanjem novca u skladu s produktivnošću koju ostvaruje. Procjenjuje “naknadu” koja se tim “radom” mora zaraditi, oduzimajući je od profita kako bi izračunao “čisti povrat na kapital”. Prema ovoj definiciji, zasigurno bi se i potraga za poslom konobara morala smatrati podjednako produktivnom, pa bi i konobar za nju trebao primiti naknadu, isto kao što bi sveučilišni asistenti trebali primiti naknadu za umrežavanje. No Piketty ova pitanja ostavlja bez odgovora.

Kao što ovi ključni primjeri pokazuju, ekonomija je znanost koja unatoč svojoj matematičkoj sofisticiranosti ima tendenciju definirati svoje koncepte na način na koji se oni koriste u svakodnevici modernog društva – ona nikada ne dovodi u pitanje temeljnu strukturu ili same kategorije. Tako Piketty troši velik broj stranica na temu “nejednakosti prihoda”, pri čemu prije svega misli na činjenicu da ogroman udio prihoda od plaća odlazi direktorima, financijerima i drugim “radnicima” na visokim upravljačkim pozicijama. Korijene rasta “udjela rada” u visokim prihodima u odnosu na “udio kapitala” vidi u “menadžerskoj revoluciji” (koju je analizirao James Burnham u poznatoj istoimenoj knjizi iz 1940. godine), kada su tvrtke u obiteljskom vlasništvu kao dotad dominantan model mjesto ustupile megakorporacijama pod menadžerskim vodstvom. No Pikettyju pritom ne pada na pamet da je novac koji se sada naziva “plaćom” glavnih direktora tog novog oblika tvrtki isti novac koji se ranije, kada su tvrtke vodili njihovi osnivači, javljao u stavci “poslovni prihod”. Takve elementarne pogreške Pikettyju omogućuju zaključak da te najviše “plaće”, zajedno s “povratima na kapital”, doprinose snažnoj disproporciji u distribuciji ukupnih prihoda u korist jedan posto, zapravo u korist 0,1 posto.

Dakako, stvarnost se na koncu nameće i unatoč zamagljivanju koje je ugrađeno u ekonomske koncepte; postoje trenuci kada Pikettyjevi podaci razjašnjavaju stvari o kojima u pravilu razmišljamo u manje jasnim pojmovima. Tako njegova analiza raspodjele bogatstva u vodećim kapitalističkim zemljama tijekom prošlih stotinjak godina pokazuje da se za donjih 50 posto stanovništva tijekom tog vremena ništa nije promijenilo: danas, kao i u prošlosti, “najmanje imućna polovica stanovništva ne posjeduje gotovo ništa; najviše pozicionirana desetina stanovništva u ovoj hijerarhiji bogatstva posjeduje golemu većinu onoga što se uopće može posjedovati (obično više od 60 posto), dok ostatak stanovništva (prema podjeli, čini ga 40 posto stanovništva u sredini) posjeduje od pet do 35 posto cjelokupnog bogatstva”. Velika promjena koja se zbila tijekom dvadesetog stoljeća bio je uspon onoga što Piketty naziva “patrimonijalnom srednjom klasom”, što hoće reći da su bogatstvo i prihodi distribuirani prema dolje, iz najviše pozicionirane desetine stanovništva prema onima koji su se nalazili u 40 posto ispod njih, u obliku visokih plaća za tehnički i administrativni rad, što je potonjima omogućilo da kupuju kuće i skupi namještaj, pa čak i da nešto novca ulože u dionice i obveznice. (To je “profesionalno-menadžerska klasa” što su je u 1970-ima identificirali John i Barbara Ehrenreich, koji su u svojoj analizi slijedili C. Wrighta Millsa i druge.) Tu promjenu Piketty, ne bez razloga, objašnjava kao posljedicu triju faktora: prvo, rastućom ulogom znanstvene tehnologije u ekonomiji, što je zahtijevalo sve veću skupinu fakultetski obrazovanih radnika (u skladu s neoklasičnom teorijom, uzima zdravo za gotovo da je takav rad “produktivniji” i da se zbog toga njime “zarađuje” veća naknada); drugo, potrebom za čitavom vojskom niže rangiranih menadžera i administratora za upravljanje velikim i složenim modernim korporacijama; i treće, širenjem državne ekonomske aktivnosti izazvane dvama svjetskim ratovima i Velikom depresijom između njih, što je dovelo do stalnog širenja polja djelovanja državnih službenika i njihova broja. Potonje je zahtijevalo ogromnu ekspanziju poreznog opterećenja na kapitalnu dobit, što su vlade diljem svijeta, od onih “konzervativaca” poput Reagana i Thatcher do onih “socijalista” poput Mitterranda, na koncu uspjele korak po korak preokrenuti i smanjiti od 1980-ih naovamo, čime su obnovile raniji obrazac sveobuhvatne nejednakosti koja je za kapitalizam prirodna.

Piketty smatra da je vjerojatnost da će ova razlika i dalje rasti “zastrašujuća”, po svemu sudeći zato što prijeti “demokratskim društvima” i “vrijednostima socijalne pravde na kojima se temelje”. No nejasno je, blago rečeno, što zapravo ima značiti izjava da društva čije normalno funkcioniranje stvara ogromne razine nejednakosti u bogatstvu i prihodima – da i ne spominjemo razlike u moći svojstvene klasnim odnosima, o kojima neoklasična teorija nije konceptualno sposobna ni misliti – počivaju na socijalnoj pravdi. U svakom slučaju, Piketty zaključuje da je jedini način da se “povrati kontrola nad kapitalizmom” taj da se “uloži sve u demokraciju”. Iako priznaje da svaka vlada obuhvaćena njegovim istraživanjem odlučno ustraje u obuzdavanju svakog zadiranja države u “povrat na kapital”, namećući umjesto toga štednju za 99 posto, Piketty se ne uspijeva sjetiti nijednog drugog načina za postizanje socijalne pravde od “globalnog poreza na kapital”, koji bi te iste vlade trebale nametnuti. Ne objašnjava međutim kako uspostaviti količinu demokracije potrebnu da bi se to moglo ostvariti. Ako zanemarimo nedostatne pojmove uz pomoć kojih ih organizira, ogromna količina informacija koje je prikupio sadrži mnogo toga što je poticajno i poziva na daljnje promišljanje. No upravo zbog problematične prirode tih pojmova, Pikettyjevim brdima podataka unatoč, na koncu se rodio samo dobronamjerni miš.

S engleskog preveo Damjan Rajačić

* Paul Mattick predaje filozofiju na Sveučilištu Adelphi u New Yorku. Autor je knjige o globalnoj financijskoj i ekonomskoj krizi Business as Usual: The Economic Crisis and the Failure of Capitalism iz 2011. Članak je izvorno objavljen na web-stranici The Brooklyn Rail (www.brooklynrail.org) 5. lipnja 2014.

Prijevod teksta je objavljen u hrvatskom izdanju Le Monde Diplomatiquea za srpanj 2014. godine.