Charlie Hebdo i licemjerje pera

“Povijest odnosa Zapada s muslimanskim svijetom – povijest kolonizacije i imperijalizma, okupacije, potlačivanja i rata – više nego jasno pokazuje koliko je apsurdna tvrdnja da “zapadnjačke vrijednosti” za sobom povlače odbacivanje nasilja i terora kao alata za političko djelovanje.” Donosimo prijevod teksta s portala Red Flag u kojem Corey Oakley ukazuje na različite dimenzije hipokrizije zapadnjačkog zazivanja slobode govora.

Kap koja je za mene prelila čašu bio je crtež Marka Knighta, karikaturista Herald Suna.

Ruku na srce, odgovornost nije samo njegova. Da nije bilo sveg ludila koje mu je prethodilo, vjerojatno bih odmahnuo rukom na ovu karikaturu kao na samo još jednu odvratnost Herald Suna, više primjer bezumlja murdokovskih medija kojemu se treba rugati, nego povod za bijes. No kontekst je sve. A nakon višednevnoga licemjernog lupetanja o slobodi govora i prosvjetiteljskim vrijednostima zapadne civilizacije, upravo je njegova karikatura ratovanja perima bila ta koja je prevršila svaku mjeru.

Dotična karikatura prikazuje dvojicu muškaraca – maskiranih i naoružanih arapskih terorista (postoje li uopće kakvi drugačiji Arapi?) – na koje se slijeva oluja predmeta koji nalikuju na bombe. Ali te bombe nisu bombe. To su penkale, olovke i nalivpera. Kužite foru? U konfrontaciji sa srednjovjekovnom ideologijom koja poznaje isključivo jezik pušaka, Zapad – junački, prosvjetiteljski Zapad – odgovara reafirmacijom svoje predanosti da se barbarizmu opire oružjem ideja i slobode izražavanja.

Potresan je to narativ koji se ponavlja ad nauseam u novinama diljem planeta. Mediji su puni prikaza slomljenih olovaka, ponovno zašiljenih i spremnih na borbu za bolje sutra, odnosno komentara koji hrabro ustvrđuju da ćemo terorizam poraziti upravo nepristajanjem na to da se prestanemo rugati islamu.

Krajnje je vrijeme da konstatiramo kako su to gluposti. Knightova karikatura osobito to jasno pokazuje, no svaki crtež koji sugerira da se zapadna kultura može i hoće braniti od islamističkog ekstremizma ratujući idejama izraz je iste povijesne i političke amnezije.

Raskorak između stvarnosti i toga suludog narativa ne može biti veći.

Sjedinjene Američke Države, podržane u različitoj mjeri od vlada drugih zapadnih zemalja, u posljednje su desetljeće i pol zasule arapski i muslimanski svijet nasiljem i destrukcijom, i to žestinom kakvu moderna povijest ratovanja gotovo da ne pamti.

Nisu olovke i pera, a kamoli ideje, razorile Irak, Gazu i Afganistan i poubijale stotine tisuća ljudi. Ne dvanaestoro. Stotine tisuća. Sve sa svojim pričama, životima, obiteljima. Deseci milijuna ljudi izgubili su prijatelje, porodice, domove i bili su primorani svjedočiti uništavanju svojih zemalja.

Žrtvama vojne okupacije; stanovnicima kuća koje su stradale u shock and awe bombardiranju Iraka; onima čija je tijela unakazio bijeli fosfor i osiromašeni uranij; roditeljima djece koja su nestala u ćelijama za mučenje u Abu Ghraibu – kako svima njima tvrdnja da se zapadna “civilizacija” bori perom a ne mačem može biti išta osim okrutnog izrugivanja?

A to je tek zadnji krug zločina. Pritom i ne uzimamo u obzir stoljeće ili više zapadnih kolonijalnih politika koje su krvlju i čelikom osudile sve osim šačice stanovnika arapskog svijeta na siromaštvo i beznađe.

Da ne spominjemo brutalnu vladavinu francuskog kolonijalizma u Alžiru, njihovu spremnost da ubiju stotine tisuća Alžiraca, pa i stotine francuskih građana alžirskog porijekla, a sve kako bi sačuvali ostatke carstva. Pritom ostavljamo po strani i siromaštvo, getoizaciju i potlačenost koje i dalje uvelike određuju živote muslimanskog stanovništva Francuske, uglavnom alžirskog porijekla.

Povijest odnosa Zapada s muslimanskim svijetom – povijest kolonizacije i imperijalizma, okupacije, potlačivanja i rata – više nego jasno pokazuje koliko je apsurdna tvrdnja da “zapadnjačke vrijednosti” za sobom povlače odbacivanje nasilja i terora kao alata za političko djelovanje.

Naravno da su i pera odigrala svoju ulogu. Pera koja su potpisala bezbroj zakona poput Patriot Acta, protuterorističkih i sličnih propisa koji su ozakonili policijsko maltretiranje i ograničili građanska prava. Pera novinskih komentatora koja uvijek iznova pobuđuju histeriju, usađuju protumuslimanske predrasude i ljudima nameću osjećaj da su stranci u vlastitoj zemlji. No snaga pera novinskih urednika ne proizlazi iz njihova duha ili razuma, već iz činjenice da djeluju u službi moćnih i njihovih pušaka.

Razmatranje konteksta ne samo da razotkriva hipokriziju onih koji stvaraju narativ o prosvijećenom Zapadu koji brani slobodu govora, nego i pokazuje kako su stravični činovi terorizma predvidljiva i neizbježna reakcija. Naravno da nikad nećemo znati što je prolazilo kroz glave trojice muškaraca koji su počinili najnoviji zločin. No vrhunac je ahistorijskog bezumlja ignorirati kratkoročni i dugoročni kontekst u kojem je došlo do tih napada.

Pomisao da se bijes muslimana zbog zlonamjernih prikaza njihovih vjerskih ikona može promatrati odvojeno od progona muslimana na Zapadu, odnosno invazije i okupacije muslimanskih zemalja, produkt je potpune nemogućnosti suosjećanja s iskustvom kontinuirane i sustavne opresije.

Tek površan pregled novije povijesti sugerira nam da nije neobično što se ovaj užasan incident dogodio, već što se takve stvari ne događaju češće. Činjenica da tek sićušna manjina pribjegava takvim činovima, usprkos neprekidnim provokacijama, dokaz je ustrajnosti humanizma muslimanskog stanovništva svijeta.

U nadolazećim će danima sad već umoran i iscrpljujući teatar apsurda odigrati i ostatak svojih neizbježnih činova. Zapadnjački političari koji zatvaraju vlastite disidente i nadziru svaki pokret svojih građana nastavit će pjesnički zazivati slobodu razmišljanja. Muslimanski vođe svih boja nastavit će se ograđivati od terorizma s kojim nemaju nikakve veze, dok će ih drugi napadati da terorizam ne osuđuju dovoljno često i gorljivo. Desnica će prozivati ljevicu kao simpatizere islamističkog terorizma i inzistirati da unedogled ponavljamo truizam kako se novinare ne smije ubijati zato što izražavaju svoje mišljenje. Također će zahtijevati da prihvatimo kako su bijeli zapadnjaci, a ne muslimani, stvarne žrtve ove najnovije političke drame.

U međuvremenu, muslimani na Zapadu, ako se uopće usude izaći iz kuće, činit će to u strahu od neizbježnih odmazdi. A ono čega će se bojati nisu pera.

S engleskog prevela Veronika Bauer

Objavljeno na Red Flag 11. siječnja 2015.

Adaptirana slika preuzeta s Red Flag

Vezani članci

  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
  • 14. prosinca 2025. Nadrealizam, fašizam i antiratna slika: Marijan Detoni (Skica za povijest jedne umjetnosti, II. Dio) Nadrealističke grafike Marijana Detonija otvaraju prostor u kojem slika djeluje kao sredstvo političke spoznaje, a ne tek kao puka reprezentacija povijesnih događaja. Fašizam se u njima vizualizra kao režim koji se reproducira kroz spektakl, discipliniranje tijela i administriranje patnje. Autorica čita Detonijev nadrealizam kao antifašističku umjetnost otpora koja od gledatelja zahtijeva jasno pozicioniranje.
  • 13. prosinca 2025. Nagrada za Društveno-Kritički Angažman „Ivan Radenković‟ 2025 Nagrada za društveno-kritički angažman „Ivan Radenković“, ustanovljena 2021. kao čin kolektivnog sjećanja i političkog priznanja, ove godine nije dodijeljena pojedincima ili grupama, već organiziranim antikolonijalnim borbama protiv genocida u Palestini. Time se pažnja usmjerava na kontinuiranu okupaciju, podjarmljivanje i genocid nad palestinskim narodom. U tekstu koji prenosimo Gaza se analizira kao kapitalistički čvor u kojem se kondenziraju odnosi eksploatacije, represije i ekološkog uništenja, a propalestinske borbe prepoznaju se kao ključni izvor suvremene antikapitalističke i antiimperijalističke nade. Riječ je o kolektivnoj borbi koja nadilazi humanitarizam i moralno zgražanje, oslanjajući se na širok raspon taktika – od direktnih akcija do masovnih prosvjeda – u suprotstavljanju institucionalnoj šutnji, akademskoj suučesnosti i kolonijalnom poretku, uz podsjetnik na povijesni kontinuitet antikolonijalnih borbi, uključujući i iskustvo socijalističke Jugoslavije.
  • 10. prosinca 2025. Recentni razvoji u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici Polazeći od suvremenih rasprava u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici, autor ispituje napetosti između materijalističke analize, estetske autonomije i povijesne uvjetovanosti književne forme. Kroz čitanje Suthera, Browna i drugih autora, tekst otvara pitanje može li književna kritika istodobno izbjeći sociološki redukcionizam i očuvati ambiciju teorijskog zahvaćanja društvenih proturječja koja oblikuju umjetničku proizvodnju.
  • 8. prosinca 2025. Radikalnosti i tenzije prvog izdanja Frojdove „Tri rasprave o seksualnoj teoriji‟ Prvo izdanje Freudovih Tri rasprave o seksualnoj teoriji iz 1905. godine, koje ove godine navršava 120 godina, predstavlja ključni trenutak u razvoju teorija seksualnosti. Uvođenjem infantilne seksualnosti, destabilizacijom dihotomije normalno–patološko i odmakom od funkcionalističkih i darvinističkih objašnjenja, Freud otvara prostor za radikalno novo razumijevanje seksualnosti. Povratak ranom Freudu, kako autor teksta sugerira, omogućuje ne samo teorijski nego i politički produktivne uvide: umjesto dogmatiziranih interpretacija, otvara se prostor za praćenje unutarnjih napetosti, proturječja i procesualnosti same teorije. Njegova subverzivnost dovodi u pitanje viktorijanske predodžbe o seksualnosti koje u izmijenjenim oblicima i danas oblikuju naše razumijevanje seksualnog iskustva.
  • 6. prosinca 2025. Dvostruka konotacija i jahanje tigra Polazeći od usporedbe historijskih konteksta i dinamika jezičnog i političkog šovinizma, autor analizira suvremene mutacije fašizma u Hrvatskoj kroz paralelu između Martina Heideggera i Marka Perkovića Thompsona. U oba slučaja riječ je o svojevrsnom „jahanju tigra“: kontroliranom prizivanju ekstremno desnih imaginarija kroz jezik koji istodobno skriva i signalizira ideološku pripadnost. Dok je Heidegger, unatoč privrženosti nacizmu, zadržao intelektualnu legitimaciju, Thompson je estradnu prihvatljivost morao postupno osvajati. Ključnu ulogu ima jezik i tehnike „dvostruke konotacije“: dok je Heideggerova ezoterija skrivala ideološke kodove unutar cenzure, suvremeni hrvatski novogovor više ne skriva, nego otvoreno signalizira i normalizira post- i neofašističke sadržaje.
  • 4. prosinca 2025. Kako je holokaust postao Holokaust? U osvrtu na knjigu Normana Finkelsteina Industrija Holokausta autori analiziraju kako se sjećanje na nacistički genocid institucionalizira i pretvara u ideološki i materijalni resurs državne moći. Razlikujući holokaust kao povijesni događaj od Holokausta kao političkog konstrukta, razotkrivaju se mehanizmi kojima se trauma depolitizira i koristi za legitimaciju kolonijalnog nasilja, instrumentalizaciju sjećanja i normalizaciju genocida nad Palestincima.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve