Occupy LSE – Free University of London: Zašto okupiramo

Studentsko zauzimanje glavne dvorane upravne zgrade Sveučilišta LSE započelo je 17. ožujka 2015. Zahtijevaju uspostavu Slobodnog sveučilišta Londona koje ne bi podlijegalo profitnom motivu, kojim bi upravljali studenti i svi radnici Sveučilišta (kako akademski tako i ne-akademski) i koje bi bilo oslobođen prostor kritičkog mišljenja. U ovoj kolektivnoj izjavi objašnjavaju razloge svoje borbe te navode zahtjeve i ciljeve. “Kada sveučilište postane biznis cijeli se studentski život transformira. Kada sveučilište više brige posvećuje svojem imidžu, svojoj utrživosti i “dodanoj vrijednosti“ diploma koje dodjeljuje, tada student/ica prestaje biti student/ica – pretvara se u robu, a obrazovanje postaje uslugom.”

Okupacijom dvorane za sastanke u zgradi uprave Sveučilišta London School of Economics studenti tog sveučilišta pridružili su se pokretu u nastajanju koji se protivi neoliberalnom sveučilištu.
Okupirali smo Vera Anstey Suite, središnju dvoranu za sastanke upravne zgrade LSE-a. Zahtijevamo promjenu postojećeg sveučilišnog sustava.

LSE epitomizira neoliberalno sveučilište. Sveučilišta u sve većoj mjeri uvode privatizirani, profitom pogonjeni, birokratski „poslovni model“ visokog obrazovanja, koji studente veže za velike dugove, pretvara sveučilište u tvornicu diploma a studente u konzumente.

LSE je postao uzor prema kojem se provodi transformacija drugih sveučilišnih sustava kako u Britaniji tako i drugim zemljama. Golema zaduženost sveučilištâ, mjerila efikasnosti koja postavlja tržište i podčinjavanje obrazovanja interesima korporacija dubinski su izopačili način razmišljanja o svrsi sveučilišta i obrazovanja.

Zahtijevamo obrazovanje koje oslobađa – ono na kojem ne stoji cijena. Želimo sveučilište kojim će upravljati studenti, predavači i ostali njegovi radnici.

Kada sveučilište postane biznis cijeli se studentski život transformira. Kada sveučilište više brige posvećuje svojem imidžu, svojoj utrživosti i „dodanoj vrijednosti“ diploma koje dodjeljuje, tada student/ica prestaje biti student/ica – pretvara se u robu, a obrazovanje postaje uslugom. Borba protiv institucionalnog seksizma i rasizma, kao i za bolje uvjete rada sveučilišnog osoblja i predavača, postaju distrakcije takvim institucijama usmjerenima na stjecanje profita.

U svojoj se borbi pridružujemo drugim borbama u Velikoj Britaniji, drugim zemljama Europe i svijeta. One imaju za cilj suprotstaviti se i odbaciti ovaj sustav koji nije promijenio tek obrazovanje već i društvo u cijelosti. Od okupacija sveučilišta u Sheffieldu, Warwicku, Birminghamu i Oxfordu do aktualnog kolektivnog preuzimanja Sveučilišta u Amsterdamu – studenti su jasno pokazali da se jednostavno ne može dopustiti nastavljanje postojećeg sustava.

U ovoj borbi nismo sami.

Zašto Occupy?

Cilj ove okupacije je da stvorimo otvoreni, kreativni i oslobođeni prostor u kojem svi mogu sudjelovati u izgradnji novog, direktno-demokratskog, nehijerarhijskog i svima dostupnog obrazovanja – da stvorimo Slobodno sveučilište Londona.

Taj će prostor biti organiziran oko pokretanja radionica, diskusija i sastanaka s ciljem slobodne razmjene ideja. Znanje nije roba već nešto samo po sebi dragocjeno i vrijedno. Želimo dokazati, pa makar u ovom ograničenom vremenu i prostoru, da obrazovanje može biti besplatno.

Ovaj oslobođeni prostor također treba biti prostor za otvorenu raspravu o smjeru u kojem se kreću ovo sveučilište i naš cjelokupni obrazovni sustav. Želimo naglasiti da ovaj proces nije otvoren samo za studente – potičemo na sudjelovanje svo osoblje LSE-a, kako akademske radnike tako i ne-akademske.

Naša borba temelji se na principima jednakosti, direktne demokracije, solidarnosti, uzajamne pomoći i podrške. Ovo su naši sadašnji zahtjevi – pozivamo sve da otvoreno o njima raspravljamo, debatiramo i nadopunjujemo ih.

1. Besplatno i svima dostupno obrazovanje koje nije usmjereno na profit

– Zahtijevamo da uprava LSE-a pritisne vladu da ukine školarine kako za domaće tako i za međunarodne studente.

2. Radnička prava

– U solidarnosti s radnicima LSE-a zahtijevamo stvarnu sigurnost zaposlenja, kraj ugovora s nestalnim radnim vremenom, poštene plaće za obavljen rad i drastično smanjivanje razlike između najviše i najslabije plaćenih zaposlenika.

3. Stvarna sveučilišna demokracija

– Zahtijevamo osnivanje vijeća sastavljenog od studenata i osoblja Sveučilišta koje bi izravno birali studenti, akademsko i neakademsko osoblje, a koje bi bilo odgovorno za donošenje svih odluka koje se tiču upravljanja Sveučilištem.

4. Deinvestiranje

– Zahtijevamo da LSE prekine svoje veze s izrabljivačkim i destruktivnim organizacijama, tj. onih koje su upletene u ratove, vojne okupacije i uništavanje planeta. To se odnosi (no nije na to ograničeno) na trenutno i neodgođeno deinvestiranje iz industrije fosilnih goriva i svih korporacija koje stječu profit u okupaciji Palestine od strane Izraela.

5) Oslobođenje

– Zahtijevamo da LSE promijeni svoju politiku koja se tiče uznemiravanja, te da provodi nultu toleranciju na uznemiravanje.

– Zahtijevamo da LSE ne provede tzv. Protuteroristički zakon, koji kriminalizira neslaganje i drugačije mišljenje te posebice cilja na muslimanske studente i osoblje.

– Zahtijevamo da se policiji zabrani pristup sveučilišnom kampusu.

– Zahtijevamo da se LSE pretvori u oslobođen prostor bez rasizma, seksizma, homofobije, diskriminacije osoba s invaliditetom, transfobije i vjerske diskriminacije.

– Zahtijevamo da LSE odmah vrati na snagu stari etički kodeks i učini ga pravno obvezujućim, u skladu s prijedlogom kojeg je nedavno izglasalo Studentski savez LSE-a (LSESU).

– Zahtijevamo da LSE zajamči sigurnost i jednakost međunarodnih studenata, osobito s obzirom na njihov neizvjesni status po pitanju trajanja viza, te da ih potpuno uključi u naš projekt slobodnog sveučilišta.
S engleskog preveo Damjan Rajačić

Fotografije preuzete sa stranice Occupy LSE.

Vezani članci

  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
  • 14. prosinca 2025. Nadrealizam, fašizam i antiratna slika: Marijan Detoni (Skica za povijest jedne umjetnosti, II. Dio) Nadrealističke grafike Marijana Detonija otvaraju prostor u kojem slika djeluje kao sredstvo političke spoznaje, a ne tek kao puka reprezentacija povijesnih događaja. Fašizam se u njima vizualizra kao režim koji se reproducira kroz spektakl, discipliniranje tijela i administriranje patnje. Autorica čita Detonijev nadrealizam kao antifašističku umjetnost otpora koja od gledatelja zahtijeva jasno pozicioniranje.
  • 13. prosinca 2025. Nagrada za Društveno-Kritički Angažman „Ivan Radenković‟ 2025 Nagrada za društveno-kritički angažman „Ivan Radenković“, ustanovljena 2021. kao čin kolektivnog sjećanja i političkog priznanja, ove godine nije dodijeljena pojedincima ili grupama, već organiziranim antikolonijalnim borbama protiv genocida u Palestini. Time se pažnja usmjerava na kontinuiranu okupaciju, podjarmljivanje i genocid nad palestinskim narodom. U tekstu koji prenosimo Gaza se analizira kao kapitalistički čvor u kojem se kondenziraju odnosi eksploatacije, represije i ekološkog uništenja, a propalestinske borbe prepoznaju se kao ključni izvor suvremene antikapitalističke i antiimperijalističke nade. Riječ je o kolektivnoj borbi koja nadilazi humanitarizam i moralno zgražanje, oslanjajući se na širok raspon taktika – od direktnih akcija do masovnih prosvjeda – u suprotstavljanju institucionalnoj šutnji, akademskoj suučesnosti i kolonijalnom poretku, uz podsjetnik na povijesni kontinuitet antikolonijalnih borbi, uključujući i iskustvo socijalističke Jugoslavije.
  • 10. prosinca 2025. Recentni razvoji u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici Polazeći od suvremenih rasprava u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici, autor ispituje napetosti između materijalističke analize, estetske autonomije i povijesne uvjetovanosti književne forme. Kroz čitanje Suthera, Browna i drugih autora, tekst otvara pitanje može li književna kritika istodobno izbjeći sociološki redukcionizam i očuvati ambiciju teorijskog zahvaćanja društvenih proturječja koja oblikuju umjetničku proizvodnju.
  • 8. prosinca 2025. Radikalnosti i tenzije prvog izdanja Frojdove „Tri rasprave o seksualnoj teoriji‟ Prvo izdanje Freudovih Tri rasprave o seksualnoj teoriji iz 1905. godine, koje ove godine navršava 120 godina, predstavlja ključni trenutak u razvoju teorija seksualnosti. Uvođenjem infantilne seksualnosti, destabilizacijom dihotomije normalno–patološko i odmakom od funkcionalističkih i darvinističkih objašnjenja, Freud otvara prostor za radikalno novo razumijevanje seksualnosti. Povratak ranom Freudu, kako autor teksta sugerira, omogućuje ne samo teorijski nego i politički produktivne uvide: umjesto dogmatiziranih interpretacija, otvara se prostor za praćenje unutarnjih napetosti, proturječja i procesualnosti same teorije. Njegova subverzivnost dovodi u pitanje viktorijanske predodžbe o seksualnosti koje u izmijenjenim oblicima i danas oblikuju naše razumijevanje seksualnog iskustva.
  • 6. prosinca 2025. Dvostruka konotacija i jahanje tigra Polazeći od usporedbe historijskih konteksta i dinamika jezičnog i političkog šovinizma, autor analizira suvremene mutacije fašizma u Hrvatskoj kroz paralelu između Martina Heideggera i Marka Perkovića Thompsona. U oba slučaja riječ je o svojevrsnom „jahanju tigra“: kontroliranom prizivanju ekstremno desnih imaginarija kroz jezik koji istodobno skriva i signalizira ideološku pripadnost. Dok je Heidegger, unatoč privrženosti nacizmu, zadržao intelektualnu legitimaciju, Thompson je estradnu prihvatljivost morao postupno osvajati. Ključnu ulogu ima jezik i tehnike „dvostruke konotacije“: dok je Heideggerova ezoterija skrivala ideološke kodove unutar cenzure, suvremeni hrvatski novogovor više ne skriva, nego otvoreno signalizira i normalizira post- i neofašističke sadržaje.