Izbjeglička kriza: Merkeličina dvostruka igra

Iako prvotne reakcije njemačke vlade na izbjegličku krizu pozitivno odskaču u usporedbi s drugim svjetskim državama, aktivnosti neonacističkih skupina ukazuju na to da prijem u društvu nije posve srdačan. Nadalje, nedovoljna sredstva koja su alocirana kako bi se adresiralo potrebe smještaja masovnog broja ljudi, kao i fiskalni stisak koji ne omogućava gradskim vlastima da adekvatno povećaju proračunska sredstva u svrhu osnaživanja sustava socijalne zaštite, potencijalno mogu dovesti do jačanja tenzija. Povrh toga, statistički pregled njemačkog gospodarstva ukazuje na manjak radne snage, a time i na postojanje racionalne ekonomske računice u pozadini toplog prijema. U drugim vijestima, čelnik trgovačke komore već je iznio prijedlog spuštanja minimalne nadnice ispod 8,5 eura.

Mediji izvještavaju o dobrodošlici koja je dočekala izbjeglice u Njemačkoj, a u usporedbi s Cameronovom neadekvatnom reakcijom na izbjegličku krizu čak i Angela Merkel ispada pozitivka. Međutim, kao što Mark Bergfeld piše iz Njemačke, ondašnja vlada ima i vlastite motive – a topao prijem na koji izbjeglice nailaze proteklih dana, mogao bi se ohladiti vrlo brzo.
Stranice ovdašnjih medija pune su fotografija, video snimaka i članaka o tome kako je narod u Njemačkoj iskazao dobrodošlicu sirijskim izbjeglicama u Münchenu, Frankfurtu i Dortmundu. Bilo je nadahnjujuće vidjeti kako ljudi pokazuju suosjećanje i solidarnost prema sirijskim i iračkim izbjeglicama u bijegu iz svojih ratom razorenih zemalja. No to nije cijela priča. Domovi izbjeglica i tražitelja azila gotovo su svakodnevna meta paleža. U nedjelju je ozlijeđeno petero osoba u centru za smještaj izbjeglica u Rottenburgu, u jugozapadnoj Njemačkoj. Zgrade koje su predviđene za korištenje kao skloništa za izbjeglice u Ebelebenu, u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, zapaljene su isti dan.

Prošli je tjedan Spiegel izvijestio da su „dužnosnici zabrinuti zbog potencijalnog širenja mreža neonacista diljem zemlje“, dok Guardian u nedjelju izvještava kako su se tijekom vikenda nacisti okupili na dortmunškom kolodvoru ne bi li „dočekali“ vlak pun izbjeglica. I sâm sam vidio iscrtane svastike oko željezničkog kolodvora u gradu Horremu, u blizini Kölna, gdje slični prizori nisu uobičajena pojava.

Također, bit će ozbiljan problem održati duh dobrodošlice u narednim mjesecima. Do sada su sredstva koja su utrošena da se izbjeglicama pruži dobrodošlica prikupili obični ljudi. Merkel je danas najavila kako će 6 milijardi eura biti alocirano za osiguravanje domova i radnih mjesta – međutim, s obzirom da Njemačka prima 800,000 izbjeglica, to znači da će po osobi biti osigurano 7,500 eura, što niti izbliza nije dovoljno da bi se osigurao smještaj i druge usluge za toliki broj ljudi.

Merkeličina „Dobrodošli u Njemačku“ linija daleko je bolja od pozicija koje su zauzele Velika Britanija, Francuska i druge zemlje. Njome se za ljevicu u cjelini otvara prostor u kojem bi mogla izgraditi pro-izbjeglički pokret. No, ispod površine, Merkeličin odgovor predstavlja čisti oportunizam. Trenutno u Njemačkoj postoji manjak ljudi za popunjavanje 280,000 radnih mjesta. Procjenjuje se kako će do 2020. godine ta brojka narasti na 1 milijun. Njemački poglavari u izbjegličkoj krizi vide priliku, međutim, o tome se nigdje ne govori.

Ovdje leži problem za ljevicu. Ukoliko država podbaci u osiguravanju potrebnih sredstava, oni koji ovise o socijalnoj državi – koji čekaju u redovima zavoda za zapošljavanje ili obiteljskog biroa – osjetit će pritisak u idućih nekoliko tjedana, kako će pružanje usluga postajati sve podkapacitiranije. U tom bi trenutku situacija mogla postati eksplozivna.

Zato ljevica mora pokrenuti kampanje u kojima će naglasiti sljedeće argumente:

  • Merkeličina bi vlada trebala ukinuti restrikcije na zaduživanja gradova ne bi li se u njima (nanovo) mogli izgraditi domovi za izbjeglice te prikladno i dostojanstveno podržati obitelji i pojedince.
  • Njemačka i dalje izvlači korist od sporazumâ Dublin II, koji u osnovi vrše pritisak na Grčku i Italiju, te koriste istočne države EU kao vanjske granice njemačke države.
  • Uloga Njemačke u ratu na Balkanu iz 1999. godine, ratu u Afganistanu iz 2001. godine, kao i nastavak njezina članstva u NATO paktu, dio je uzroka izbjegličke krize.
  • Ljudi ne dolaze u Njemačku da bi iskorištavali njezin sustav socijalne zaštite, već zbog puno boljih uvjeta za pronalaženje zaposlenja, daleko većih razina nadnica i više prilika za mirnim i stabilnim životom nego li u drugim dijelovima Europe.
  • Sve izbjeglice su dobrodošle, bilo da su iz Iraka, Sirije, Palestine, Makedonije ili iz afričkih država.

Njemačka vlada igra dvostruku igru zbog koje bi se trenutni topao prijem izbjeglica mogao ohladiti vrlo brzo. Njemački socijalisti morat će se boriti kako bi osigurali da do toga ne dođe.
S engleskog prevela Karolina Hrga

Fotografija sirijskih izbjeglica preuzeta je sa stranice benewsberlin.com i prilagođena formi ikone.

Vezani članci

  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
  • 14. prosinca 2025. Nadrealizam, fašizam i antiratna slika: Marijan Detoni (Skica za povijest jedne umjetnosti, II. Dio) Nadrealističke grafike Marijana Detonija otvaraju prostor u kojem slika djeluje kao sredstvo političke spoznaje, a ne tek kao puka reprezentacija povijesnih događaja. Fašizam se u njima vizualizra kao režim koji se reproducira kroz spektakl, discipliniranje tijela i administriranje patnje. Autorica čita Detonijev nadrealizam kao antifašističku umjetnost otpora koja od gledatelja zahtijeva jasno pozicioniranje.
  • 13. prosinca 2025. Nagrada za Društveno-Kritički Angažman „Ivan Radenković‟ 2025 Nagrada za društveno-kritički angažman „Ivan Radenković“, ustanovljena 2021. kao čin kolektivnog sjećanja i političkog priznanja, ove godine nije dodijeljena pojedincima ili grupama, već organiziranim antikolonijalnim borbama protiv genocida u Palestini. Time se pažnja usmjerava na kontinuiranu okupaciju, podjarmljivanje i genocid nad palestinskim narodom. U tekstu koji prenosimo Gaza se analizira kao kapitalistički čvor u kojem se kondenziraju odnosi eksploatacije, represije i ekološkog uništenja, a propalestinske borbe prepoznaju se kao ključni izvor suvremene antikapitalističke i antiimperijalističke nade. Riječ je o kolektivnoj borbi koja nadilazi humanitarizam i moralno zgražanje, oslanjajući se na širok raspon taktika – od direktnih akcija do masovnih prosvjeda – u suprotstavljanju institucionalnoj šutnji, akademskoj suučesnosti i kolonijalnom poretku, uz podsjetnik na povijesni kontinuitet antikolonijalnih borbi, uključujući i iskustvo socijalističke Jugoslavije.
  • 10. prosinca 2025. Recentni razvoji u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici Polazeći od suvremenih rasprava u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici, autor ispituje napetosti između materijalističke analize, estetske autonomije i povijesne uvjetovanosti književne forme. Kroz čitanje Suthera, Browna i drugih autora, tekst otvara pitanje može li književna kritika istodobno izbjeći sociološki redukcionizam i očuvati ambiciju teorijskog zahvaćanja društvenih proturječja koja oblikuju umjetničku proizvodnju.
  • 8. prosinca 2025. Radikalnosti i tenzije prvog izdanja Frojdove „Tri rasprave o seksualnoj teoriji‟ Prvo izdanje Freudovih Tri rasprave o seksualnoj teoriji iz 1905. godine, koje ove godine navršava 120 godina, predstavlja ključni trenutak u razvoju teorija seksualnosti. Uvođenjem infantilne seksualnosti, destabilizacijom dihotomije normalno–patološko i odmakom od funkcionalističkih i darvinističkih objašnjenja, Freud otvara prostor za radikalno novo razumijevanje seksualnosti. Povratak ranom Freudu, kako autor teksta sugerira, omogućuje ne samo teorijski nego i politički produktivne uvide: umjesto dogmatiziranih interpretacija, otvara se prostor za praćenje unutarnjih napetosti, proturječja i procesualnosti same teorije. Njegova subverzivnost dovodi u pitanje viktorijanske predodžbe o seksualnosti koje u izmijenjenim oblicima i danas oblikuju naše razumijevanje seksualnog iskustva.
  • 6. prosinca 2025. Dvostruka konotacija i jahanje tigra Polazeći od usporedbe historijskih konteksta i dinamika jezičnog i političkog šovinizma, autor analizira suvremene mutacije fašizma u Hrvatskoj kroz paralelu između Martina Heideggera i Marka Perkovića Thompsona. U oba slučaja riječ je o svojevrsnom „jahanju tigra“: kontroliranom prizivanju ekstremno desnih imaginarija kroz jezik koji istodobno skriva i signalizira ideološku pripadnost. Dok je Heidegger, unatoč privrženosti nacizmu, zadržao intelektualnu legitimaciju, Thompson je estradnu prihvatljivost morao postupno osvajati. Ključnu ulogu ima jezik i tehnike „dvostruke konotacije“: dok je Heideggerova ezoterija skrivala ideološke kodove unutar cenzure, suvremeni hrvatski novogovor više ne skriva, nego otvoreno signalizira i normalizira post- i neofašističke sadržaje.