Mislav Žitko: Ruka ostaje ista

Mandarinski napad Petera Sloterdijka na državu blagostanja u Njemačkoj je izazvao buru kritičkih reakcija. U Hrvatskoj je Zarez preuzeo samo Sloterdijkovo konačno odbacivanje smokvinog lista ideološke sramežljivosti. Tekst Mislava Žitka ispravlja taj domaći recepcijski propust: strpljivim identificiranjem ključnih (neoliberalnih) ideologema i njihovim uvjerljivim demantiranjem.

Nakon čitanja Sloterdijkove rasprave ostaje neobičan dojam da ju je teško smjestiti u vremenu. Neke rečenice zvuče kao da su napisane tokom osamdesetih, za potrebe promocije Reaganovog ekonomskog programa. Mogli bismo primjerice zamisliti kako ih u trenucima inspiracije izgovara Arthur Laffer, Reaganov ekonomski savjetnik. Nemogućnost lociranja teksta u vremenu ne mora nužno biti problematična – recimo, ako u rukama držimo Metamorfoze metafizike čuvenog hrvatskog filozofa Marijana Cipre. No, stvari u ekonomskoj sferi nisu toliko suptilne, stoga govor o 'dužničkim politikama kejnzijanizmom zatrovanih država' nakon što je financijski sektor pojeo vlastitu glavu zvuči u najmanju ruku ekstravagantno. Naravno, sam Peter Sloterdijk ovdje nije toliko važan da bismo se upustili u analizu njegovog habitusa. Radije ćemo se osvrnuti na sam tekst i na niz zapažanja koja su tamo iznesena, a navodno vrijede za današnji kapitalizam.

Ruka koja uzima

Današnjica je, upozorava Sloterdijk, obilježena nadimanjem države i rastom državne ruke koja uzima. U tom pogledu, trebali bismo biti zahvalni "liberalnim promatračima tog čudovišta koji su upozorili na skrivene opasnosti, osobitno na mogućnost pretjerane regulacije koja poduzetničkom elanu postavlja preuske granice, te kroz pretjerano oporezivanje kažnjava uspjeh i potpomaže pretjerano zaduživanje zahvaljujući kojem je ozbiljno kućanstvo zamjenila spekulativna frivolnost." I tako dolazimo do problema datuma nastanka teksta. U prevoditeljskoj napomeni stoji da je objavljen 13. lipnja 2009. u Frankfurter Allgemeine Zeitungu. Godinu i tri mjeseca ranije, 14. ožujka 2008. američka središnja banka FED likvidirala je Bear Stearns. U ponedjeljak, 17. ožujka 2008 ostatke tog investicijskog diva preuzeo je JPMorgan Chase, za 2 dolara po dionici i 30 milijardi dolara jamstva FED-a. Bear Stearns je bio peta po veličini investicijska banka, čiji su fondovi bili duboko upetljani u poslove sa strukturiranim financijskim proizvodima, osobito s kolateriziranim dužničkim obvezama (CDO) vezanim uz razne hipotekarne obveznice, i prema tome, uz samo hipotekarno tržište. Tek nekoliko mjeseci ranije, 24. siječnja 2008. Američka udruga trgovaca nekretnina (National Association of Realtors) objavila je naveći pad prodaje u posljednjih 25 godina i prvi pad cijena nekretnina u nekoliko desetljeća. Kako su se obrisi raspada financijskog sistema sve jasnije nazirali tijek događaja bivao je sve rapidniji, bankroti su se smjenjivali s preuzimanjima, ali su se prodaja u panici, nevjerica i sveopća pomutnja pojavljivale istovremeno.

U strahu od sloma 7. srpnja 2008. američka vlada preuzima upravu nad hipotekarnim divom Fannie Mae i njezinim mlađim bratom Freddie Mac-om, za koje se procjenjuje da su u tom trenutku držali gotovo pola hipotekarnog tržišta u vrijednosti oko 5,5 bilijuna dolara. Tjedan dana poslije, 14. srpnja 2008. ugovorena je prodaja investicijske banke Merrill Lynch zbog straha da bi potonja mogla potonuti pod težinom kolateralnih dužničkih obveza u svom portfelju. Idući dan, 15. srpnja 2008. Lehman Brothers objavljuje bankrot. Ekonomski komentatori su u to vrijeme koristili sintagmu 'perfect storm' da bi opisali splet okolnosti koje djeluju u sinergiji stvarajući od loše situacije goru. Dva dana nakon pada Lehman Brothersa američka središnja banka opet je intervenirala s približno 85 milijardi dolara pomoći najvećoj osiguravajućoj kući AIG-u, povezanoj sa svim važnijim tvrtkama na Wall Streetu. Kao i ranije, porezni obveznici bili su široke ruke. Otprilike u isto vrijeme dvojac bez kormilara Paulson – Bernanke održao je krizni sastanak s vodećim ljudima republikanske administracije tražeći dodatni paket od 700 milijardi dolara poreznog novca za spas najvećih kuća u financijskom sektoru. Taj je prijedlog američki Kongres odobrio tek iz drugog pokušaja, ponajviše u strahu od revolta izazvanog masivnim prelijevanjem javnog novca u privatne džepove. S druge strane, upravljačkoj eliti postaje jasno kako stvari tendiraju ka ekspanziji državnog upliva u ekonomiju kakvo je zadnji put zabilježeno tridesetih godina XX. stoljeća u periodu nakon Velike depresije. No, pokazalo se da su ideološke rasprave kratkog daha i zanemarive težine u srazu s vremenskim ograničenjima strateških intervencija – ili kako je to kratko prokomentirao sam guverner Ben Bernanke: "If we don't do this we may not have an economy on Monday!"[1] Početni je period eskalacije krize jasno otkrio da nerazborita upotreba strukturiranih financijskih proizvoda, odnosno izraženo oslanjanje na financijsku polugu u kontekstu potpuno nereguliranog tržišta posljedično zahtjeva nepristojno velike količine novca poreznih obveznika kako bi se ubrizgavanjem dodatne likvidnosti financijski sustav održao na površini. Također, pokazala se neizbježnom potreba da se reformulira uloga središnje banke, koja nije više samo zajmodavac u nuždi, već postaje, preuzimajući rizičnu imovinu posrnulih banaka i tvrtki, neposredno ili putem jamstava, aktivni sudionik na tržištu. Ta nova funkcija svakako nije rezultat procesa demokratskog odlučivanja onih čiji je novac u igri. Naprotiv, radi se o kumulativnom učinku zelota financijskih tržišta koji su kroz financijsku polugu preuzimali rizik kojemu njihov kapacitet upravljanja rizikom nije bio dorastao. Početni iznos od 700 milijardi dolara u okviru TARP-a pretstavljao je samo dio netransparentnih pogodnosti kojima su se okoristili najveće banke, financijske kuće ali i nefinancijske korporacije, od Citigroupa i AIG-a preko American Expressa do Chryslera i General Motorsa.

Sloterdijk napominje kako podvala da je kapital samo pseudonim za nezasitnu pljačku živi sve od Brechtove budalaštine prema kojoj je pljačka banke ništa u usporedbi s osnivanjem nove. Njemački je filozof igrom slučaja u pravu. Ako uzmemo u obzir svjedočenje predsjednice Komisije za nadgledanje provođenja TARP-a Elizabeth Warren pred senatskim Odborom za bankarstvo , Brechtova bi izreka trebala biti preoblikovana u: 'Što je pljačka banke prema spašavanju investicijske banke?' Ovdje se nećemo baviti detaljnom kronologijom teške krize koja zemlje naprednog kapitalizma pritišće od početka 2008. godine. Dobro je poznato da se kriza u veoma kratkom roku prelila u Evropu dovodeći u težak položaj financijske kuće londonskog Cityja, kao i kontinentalne banke poput UBS-a, IKB Deutsche Industriebank ili bavarske državne banke BayernLB. Jednako tako su stradali različiti evropski fondovi (mirovinski i drugi) zavarani visokim kreditnim rejtingom vrijednosnih papira koje su predugo držali u svom portfelju. To se sve događalo netom prije nego su evropske države s niskom kapitalizacijom bankarskog sustava došle u opasnost, dakle prije nego što smo mogli pročitati naslove poput: "Iceland is not a country, it's a hedge fund."[3]

Očijukanje s općim mjestima

Ukratko, iako je članak objavljen, kako pokazuje jednostavna usporedba datuma, u trenutku kad su se učinci financijskih turbulencija već prelili u prerađivački sektor i financijsku svakodnevicu velikog dijela stanovništva, najveća kriza kapitalizma u posljednjih osamdeset godina se ni na koji način se ne ogleda u kritici koja pretendira razotkriti kejnzijanizam kao otrov ekonomske politike. Predvidljivo, očijukanje s 'općim mjestima' liberalne ekonomske doktrine i pozivanje na antifiskalni građanski rat nije moglo proći bez prigodnog bičevanja Karla Marxa. No, povezanost Rousseaovog mita i Marxove analize prvobitne akumulacije je u najmanju ruku upitna, kako to obično biva kada se spekulacije o nastanku građanskog društva pomiješaju s historiografskim prikazom eksproprijacije seljačkog stanovništva. Kao što svaki čitatelj odjeljka o prvobitnoj akumulaciji zna, glavni učinak kojega Marx pocrtava nije lukavstvo šačice prvobitnih vlasnika koji su jezikom prava uspjeli očarati lakovjerni puk, tako da ovi zaborave na krađu koja leži u temelju vlasništva. Ono što je bitno za marksističku analizu u pogledu daljnjeg funkcioniranja kapitalizma kad je riječ o spomenutoj historijskoj epizodi, svodi se na usku povezanost ekspropirijacije i stvaranja radne snage, te proširenja nadničkog rada.

Zadržavajući analizu na razini stanovništva, možemo se vratiti problematici koju otkriva Sloterdijk kada govori o čudovištu koje usisava novac. Problem državnog čudovišta koje usisava novac dijelom se ogleda i u novonastalom odnosu između produktivnih i neproduktivnih građana. Problem se za Sloterdijka, kao i za mnogobrojne liberale, sastoji u 'basnoslovnom proširivanju zone oporezivanja' i uvođenju progresivnog poreza na dohodak koji nije 'ništa manje od funkcionalnog ekvivalenta socijalističke eksproprijacije'. U takvim se uvjetima, tvrdi Sloterdijk, razvija gorespomenuto frivolno i spekulativno kućanstvo. Zanimljiva je disproporcija između straha da bi siromašni dijelovi stanovištva živjeli na račun bogatih i stvarnog stanja kućanstava u zemljama naprednog kapitalizma. Ako se na trenutak vratimo na tekuću krizu, možemo se sjetiti kako je njezin prvotni naziv bio subprime kriza ili kriza drugorazrednih kredita. Za razliku od prvorazrednih ili prime kredita na američkom hipotekarnom tržištu postoje i drugorazrednih krediti koji su namjenjeni pojedincima i obiteljima s niskim prihodima i/ili lošom kreditnom prošlošću. Riječ je o kreditima lošije kvalitete koji su banke odobravale klijentima koji nisu imali stalan dohodak ili nisu imali imovinu kojom bi mogli jamčiti otplatu ili su, pak, već imali jednu hipoteku prime kategorije te su iskoristili rast cijena nekretnina da bi refinancirali prvu hipoteku. To je bilo moguće jer je neto vrijednost kućanstava u SAD-u u velikoj mjeri određena vrijednošću nekretnina, koja su povratno omogućavala obiteljima nova kreditna zaduživanja budući da one same ulazile u hipotekarni ugovor kao jamstvo naplate. Drugim riječima, kako su rasla nova kreditna zaduživanja, rasle su u cijene nekretnina koje su svoj impetus crpile iz povećane potražnje, i na taj su način stvorene osonve za hipotekarne ugovore, koji su značili porast aktivnosti u građevinarskom sektoru. Kao akcelerator mjehura na tržištu nekretnina djelovale su izuzetno niske kamatne stope. One su, sa svoje strane, rezultat mjehura koji je 2000. prsnuo u sektoru informacijske tehnologije (tzv. dot.com bubble). Američki je FED u strahu od recesije rapidno snizio kamatne stope u nastojanju da se izbjegne recesija i potakne potrošnja.

Ono što je odmah bitno uočiti jest specifični moralistički diskurs kojim su saplete neke ekonomske kategorije poput dugovanja. Tragovi tog moralističkog diskursa primjetni su u Sloterdijkovom tekstu, ali nipošto nisu isključivo njegova posebnost. Pretpostavlja se, naime da uz ekonomiju dobara i novca, postoji i određena 'moralna' ekonomija kućanstva koja nalaže racionalno posuđivanje i urednu otplatu duga. Nadalje, pretpostavljena moralna ekonomija traži od ekonomskih subjekata da ne troše iznad svojih mogućnosti, te da ne budu suviše izbirljivi na tržištu rada kako bi prihodi prelomili rashode, uklanjajući tako potrebu 'života na dug' koji u javnom diskursu konotira prijezir spram neodgovornog vođenja financija od strane nekih kućanstava. No, unutar normalizacijskog diskursa o osobnim financijama nemaju sve vrste duga isti simbolički status. Dok je neodgovorna osobna potrošnja, iracionalno korištenje nenamjenskih kredita i prelazak limita na kreditnim karticama prijezira vrijedna rabota, zaduživanje putem hipotekarnih kredita je dosad bilo lišeno moralističkih konotacija, budući da je kućevlasištvo bila okosnica socijalne politike najprije konzervativne vlade Magaret Thatcher kroz right-to-buy diskurs i ideju 'vlasničke demokracije', a zatim i administracije Georgea W. Busha. Potonji je tokom izbora 2004. izašao s idejom vlasničkog društva (ownership society) u kojemu bi svaka američka obitelj imala nekretninu u vlasništvu i dionički portfelj kao dio imovine kućanstva.

Nakon raspada Bretton Woods režima

Posljedična financijalizacija kućanstva je proces koji se, samo naizgled, odvija u pozadini kapitalističkog načina proizvodnje. Taj je proces obilježio razvoj zemalja naprednog kapitalizma, načinivši od imovine i obveza kućanstava uloge na tržištu kapitala. Spomenuta nekretninsko-kreditna spirala sama po sebi ne bi bila dovoljna da uzdrma temelje američkog ekonomskog sustava. Tek sa financijalizacijom kućanstava stvoreni su uvjeti da loši krediti iz razmjerno ograničenog subprime sektora dovedu u pitanje stabilnost najvećih svjetskih ekonomija. Rast financijskog sektora kroz stvaranje strukturiranih financijskih proizvoda predstavlja novu dimenziju kapitalističkog tržišta, koja se postepeno otkrivala od početka sedamdesetih godina naovamo. Svakako da je rast obujma novih financijskih proizvoda, novih vrijednosnih papira i derivata jednim dijelom povezan s problemom volatilnosti cijena nakon raspada Bretton Woods režima. No, važniji aspekt ovdje sastoji se u tome što se putem novih financijskih proizvoda kapitalistički investitor susreće sa svojim glavnim protivnikom nakon što su sindikati mahom uspješno neutralizirali opasnost kolektivnog radničkog otpora. Neizvjestnost je fenomen koji muči svakoga tko je na bilo koji način uključen u tekuće tržišne poslove. Ona mora biti prevedena u kvantitativno opipljiviju formu rizika, i nominalna funkcija financijskih instrumenata kao što su derivati jest u tome da se apetit za rizik spoji s odgovarajućim sposobnostima upravljanja rizikom. Strukturirani financijski proizvodi predstavljaju mehanizam prijenosa rizika, a to u slučaju hipotekarnog kredita znači mehanizam prijenosa rizika neplaćanja s inicijatora kredita, to jest subjekta koji izvorno odobrava kredit na druge institucije u sustavu. Karakteristika je novih financijski sustava to da incijator ne zadržava hipotekarni kredit, nego ga plasira drugim institucijama poput investicijskih banaka ili bilo kojeg investitora koji je spreman sudjelovati na tržištu hipotekarnih vrijednosnica. Hipotekarne vrijednosnice, MBS (mortgage-backed securities), predstavljaju skup hipoteka složenih u redove ili tranše s obzirom na pretpostavljeni rizik. Senior tranša nominalno nosi najmanji rizik, dok se rizik povećava kao idemo od mezanin do junior tranše.

Ulagači u najrizičniji segment hipotekarnih vrijednosnica prvi će izgubiti uložena sredstva u slučaju da korisnici hipoteke ne budu u stanju uredno isplaćivati dospijele kreditne obroke. Nije ni potrebno reći kako ulagači na tržištu hipotekarnih vrijednosnica ili nositelji hipoteka ne moraju biti na istom kontinentu, kako efekt prelijevanja krize iz SAD-a u Europu jasno pokazuje. No, proces prenošenja rizika (i odgovarajućih prinosa) ne staje sa stvaranjem hipotekarnih vrijednosnica. One su se, povećanjem financijske poluge koristile za izdavanje novih vrijednosnih papira poput kolateriziranih dužničkih obveza (CDO). Financijska poluga ovdje označava mehanizam stvaranja nove likvidnosti na temelju jednog te istog jamstva. Kolaterizirane dužničke obveze također su podjeljene u tranše s obzirom na pretpostavljeni rizik/prinos. Nije bila rijetkost da postojeći CDO iskoristi za izdavanje novog CDO[2] itd.. Usput ćemo spomenuti da putem drugog derivata pod akronimom CDS (credit default swap) bilo moguće postići odvajanje prinosa i rizika. CDS je ugovor kojim inicijator u zamjenu za određenu premiju nudi mogućost preuzimanja rizika neplaćanja. Dakle, upotrebom tog derivata bilo je moguće razdvojiti likvidnost od rizika za druge vrijednosnice poput CDO-a.

Ekstenzivnost financijalizacije kućanstva

Ovdje ih spominjemo ne samo zbog uloge (krajem 2007. procijenjena ugovorena vrijednost CDS tržišta bila je 45 bilijuna dolara)[4], nego i zbog potrebe da se naglasi ekstenzivnost financijalizacije kućanstva. Masivno preklapanje financijskih tržišta sa imovnom i obvezama pojednih kućanstava nalaže da se o kategoriji duga razmišlja bez uobičajenih moralističkih primjesa kakve uobičajeno nalazimo kada 'humanistički intelektualci' poput Sloterdijka govore o kategoriji duga, te produktivnim i neproduktivnim članovima društva. Financijalizacija kućanstva se ne svodi samo na hipotekarni kredit i s njim povezano dugovanje, usprkos prominentnoj ulozi u financijskom potopu i dubokoj recesiji koja je kasnije uslijedila. Kućanstva su visoko zadužena u većini zemalja naprednog kapitalizma, i to ne samo kroz hipotekarne kredite, nego i kroz kartični dug, te druge financijske obveze vezane uz potrošnju. To nije pokazatelj 'frivolnosti kućanstava' nego rezultat stagnirajućih nadnica, nejednakosti dohotka i ekspanzije novih financijskih tržišta i institucija. Kada je riječ o primjerice još uvijek vodećoj ekonomiji, realne nadnice u SAD-u stagniraju još od konca šezdesetih godina. Reorganizacija komercijalnog bankarstva također je pogodovala daljnjem zaduživanju stanovništva. Naime, razvojem otvorenih financijskih tržišta i novih financijskih instrumenata banke su se okrenule od tradicinalne aktivnosti osiguravanja novčanog kapitala za pojednina poduzeća i korporacije, kao i od osiguravanja vlastite likvidnosti kroz prikupljanje depozita građana prema kreditiranju potrošnje stanovništva.

Ovo potonje je osobito karakteristično, s obzirom na notorno niske stope štednje, za SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo u posljednjih deset godina.[5] Reorijentacija bankarskog poslovanja vidljiva je ako pogledamo udio kreditiranja građana u ukupnom kreditnom portfelju vodećih banaka (Citigroup 77.7%, Bank of America 76.3 %, RBS 24%, HSBC 40.5%, Barclays 44%, Paribas 33%)[6]. U svakom slučaju sa stagniranjem nadnica, rastom nezapolsenosti i transformacijom financijskih tržišta dužnički odnosi dobili su svoje prominentno mjesto u naprednim kapitalističkim formacijama. Sloterdijk iznosi tezu da se odnos između rada i kapitala može odvojiti od odnosa između dužnika i vjerovnika, te da su i rad i kapital na istoj strani kad je riječ o skrbi kako vratiti kredit. Obje su tvrdnje, međutim, pogrešne. Rastuća zaduženost stanovništva posljedica je nedostatka novčanih sredstava za život. Nije samo riječ o opadanju prihoda, nego i o novim troškovima koji su proizvedeni procesom smanjivanja javnog sektora, prije svega rastućim računima za zdravstvo i obrazovanje. Također, raspored tereta duga je neravnomjerno raspoređen, tako da su kućanstva s najnižim dohotkom ujedno i najzaduženija, čemu svakako pridonosi rast upotrebe kreditnih kartica i kod najsiromašnijih kućanstava. Rast kartičnog duga kao posljedicu ima plaćanje kaznenih kamata koje izdavači kreditnih kartica arbitrano postavljaju, ubirući putem takvih plaćanja više od 80% ukupnih profita. Ukratko, kojem god se aspektu financijalizacije kućanstva okrenuli jasno je dužnički odnosi neposredno proizlaze iz klasnih odnosa, prvi su naprosto ekstenzija potonjih. Nije nepoznato da je privredni rast naprednih kapitalističkih zemalja tokom posljednjih desetljeća bio u značajnoj mjeri utemeljen na rastu osobne potrošnje stanovništva, iako treba spomenuti da je istovremeno došlo do porasta zaduženosti nefinancijskog korporativnog duga, i dakako duga financijskog sektora. I kućanstva su participirala u tom rastu ne samo rastućim dugom, nego i na strani imovine, prije svega vlastitim nekretninama kojima je rasla vrijednost dok je tržište bilo u uzlaznoj putanji. Postupak izvlačenja gotovine iz nekretnine, poznat kao mortgage equity withdrawal, stimulirao je potrošnju dajući kućanstvima pristup gotovom novcu pod uvjetom da se vrijednost njihove nekretnine povećala. Ovisnost o vrijednosti nekretnine proizvodi suprotne učinke u periodima pada cijena.

Učinci propadajuće ekonomije

Sintagma negative equity označava situaciju u kojemu je vrijednost jamstvene imovine manja od vrijednosti tekućih dugovanja. Kada su cijene nekretnina krenule nizbrdo mnoga su se kućanstva našla upravo u toj situaciji. Ona opominjući pokazuje da kućanstva za razliku od banaka i institucionalnih investitora nemaju ni infrastrukturu ni vještine ni insitucionalnu pozadinu potrebnu za sudjelovanje u financijskim igrama. Post festum govoreći, nije iznenađujuće što su obitelji s malom imovinom i niskim dohotkom, dakle obitelji iz subprime regije nastradale prve jer siromaštvo u tržišnoj igri nije ništa drugo nego ranjivost, gdje najmanje privilegirani dijelovi stanovništva, oni s najmanje sredstava i najviše dugova prvi osjete učinke propadajuće ekonomije. Stoga nije sasvim jasno gdje je Sloterdijk pronašao ''faustovski nemir neprestance živog poduzetnika koji nije ništa drugo do refleks zbog kamatnog stresa''. Takva se vrsta stresa teško može naći u krugovima financijske elite koja se osigurala od učinaka recesije s višemilijunskim otpremninama, ili u tekućem poslovanju AIG-a, čija se uprava odbija riješiti spornih financijskih derivata iako je upravo to dio dogovora kojega je spomenuta osiguravajuća kuća prihvatila u zamjenu za spasonosnu injekciju poreznog novca[7]. Ono što je lako pronaći jesu društvene traume vezane uz rastuću stopu nezaposlenosti u mnogim zemljama OECD-a nakon puknuća mjehura na tržištu nekretnina, ili pak traume vezane uz ovrhe, rast dužničkih kamata, traume izazvane nemogućnošću pristupa zdravstvenoj njezi ili obrazovnom sustavu zbog nedostatnih novčanih sredstva.

Temeljna poteškoća Sloterdijkovog teksta, koji je važan samo kao reprezentant konfuzije na ljevici, nije toliko u pokušaju da se rekonstruira povezanost Marxove kritika vlasničkih odnosa u kapitalizmu s kejnzijanskim otrovom koji danas navodno izjeda društveno tkivo. Prije svega, problematičan je onaj moment u kojemu anegdotalna spekulacija o prošlosti postaje instrument krivolova u sadašnjosti. ''Da bismo na pravi način shvatili koliko su danas dobrostojeće klase tolerantne prema porezima možda bismo se trebali prisjetiti da je kraljica Viktorija, kada je prvi put porez na dohodak u Engleskoj podigla na pet posto, razmišljala nije li time prijeđena granica drskosti.'' piše Sloterdijk. Iako je teško odgonetnuti što se razumije pod sintagmom 'tolerancija dobrostojećih klasa', nije tajna da posljednjih dvadesetak godina predstavlja period u kojima su se one uspjele osloboditi porezne presije. Statističkih podataka o tome ne nedostaje, osobito za anglo-saksonske zemlje. Primjerice, u SAD-u nabogatijih 1% stanovništva, čiji je prosječni godišnji dohodak za 2006. bio 1,3 milijuna dolara, dao je 22,7 % svoga dohotka državnom budžetu kroz savezni porez na dohodak. Dvadeset godina ranije vrha američkog društva, gornjih 1% stanovništva plaćao je porez na dohodak od 33,1% dok je istovremeno prosječni dohodak prilagođen za inflaciju iznosio 507,520 dolara. Opadanje porezne presije za najbogatije praćeno je iznimnim rastom nejednakosti u dohotku. Prema istraživanima koje su proveli Saez i Piketty[8] gornjih 10% stanovištva uzima gotovo 50% ukupnog tržišnog dohotka, što je razina zadnji put zabilježena 1927. godine. Također, njihova je procjena da se ukupni porezni teret za gornjih 1% smanjio u značajnoj mjeri, sa 44,4% 1980. na 30,4% 2004. Kao i za gornjih 10% povećao se udio u ukupnom tržišnom dohotku i za gornjih 1%. Autori u ukupni tržišni dohodak uračunavaju uz dohodak od kapitala i kapitalnu dobit, što dijelom objašnjava dramatični rast nejednakosti dohotka budući da su nadnice i plaće redovito najoporezovaniji oblik dohotka.

Uzlet monopolističkog kapitala

Minimalni uvid u kapitalističku dinamiku daje odgovor na pitanje zašto dobrostojeće produktivne klase vjerovatno ne razmisljaju o rješenju koje, kao najplauzibilniju rekaciju, nudi Sloterdijk – naime, anifiskalnom građanskom ratu. Osim što su vjerovatno svjesne da njihova dobrostojeća klasna pozicija, za razliku od Spinozine supstancije, nije nešto što u sebi jest i sobom se shvaća, one također mogu izraziti samo zadovoljstvo stopama poreza i rasporedom poreznog opterećenja (pogotovo u komparaciji s predhodnim razobljem kejnzijanskog kompromisa). Danas kada ideje da ''šačica uspješnih gospodarstvenika puni više od polovicu nacionalnog budžeta'' ne pojavljuju samo u visokotriažnim dnevnim novinama ili poslovnim magazinima, nego i nominalno lijevim kulturnim časopisima, valja dati potrebnu pažnju ne samo razmjerno lako provjerljivim činjenicama o rastu ekonomske nejednakosti, nego i fenomenima tržišnog sustava koji ranije nisu bili u fokusu. O tome da financije nisu parazitska sfera društvenog života u kapitalizmu koja izjeda zdravu 'realnu' proizvodnju dosta je puta ponovljeno iz najrazličitijih pravaca unutar lijevog diskursa. Financijalizacija nije tu samo da bi opovrgnula tvrdnju kako uska poslovna elita nosi na leđima ostatak stanovništva.

Pojam financijalizacije ušao je u teorijski optjecaj krajem sedamdesetih kao objašnjenje fukcionalnog karaktera financija koje pružaju utočište višku kojeg prerađivačka industrija nije u stanju apsorbirati. Kod Sweezyja, Barana i Magdoffa proces financijalizacije je vezan s uzletnom monopolističkog kapitala. Neizravna, ali produktivna posljedica tog pojma je naglašavanje neizostavne funkcije novca, kredita i novih financijskih instrumenata u kruženju kapitala. Te su funkcije često ostajale po strani u beskrajnim raspravama o bazi i nadgradnji. Razbuktavanje ekonomske krize nakon 2007. bacilo je svjetlo na putanju financijalizacije koja se spušta odozgo iz sfere visokih financija do razine kućanstava i svakodnevnog života. Kriza je pokazala neposrednu osjetljivost kućanstava koja proizlazi iz uske povezanosti jedne stavke budžeta kućanstva, hipotekarnog kredita i kretanja na financijskim tržištima. No, hipoteka nije iznimka. I druge su stavke iz budžeta kućanstva povezane s procesom financijalizacije. Mirovine kroz rast mirovinskih fondova, obrazovanje kroz preuzimanje studentskih kredita, stanovanje kroz stambenu štednju, potrošnja kroz kartični i revolving kredit itd. Za marksističku teoriju važno je da kategorije nadnice i plaće sve manje odgovaraju novačnom ekvivalentu historijski zadanih potreba. One su prije, prema svojim kretanjima, temeljni (ali nipošto dostatni) oblik likvidnosti na raspolaganju kućanstvima koja su u pogledu svoje imovine i obveza sve više uključena u tržišne kalkulacije. Tako se društveni antagonizam pomiče iz sfere proizvodnje prema sferi cirkulacije. Pritom je Slotedijkova zabrinutost da će "dužnik opljačkati svoga povjerenika" neosnovana. "Ruka koja uzima" potrudit će se, kako povijest pokazuje, da povjerenik bude zbrinut.

Mislav Žitko

objavljeno u Zarezu br. 280, 1. travnja 2010.

[1] Joe Nocera (2008) As credit spiraled, alarm led to action, Joe Nocera, The New York Times; October 1 http://www.nytimes.com/2008/10/02/business/02crisis.html?_r=1&pagewanted=all
[2] cop.senate.gov/documents/testimony-033109-warren.pdf
[3] Peter Gumble (2008) Iceland: the country that became a hedge fund, Fortune Magazine, http://money.cnn.com/2008/12/01/magazines/fortune/iceland_gumbel.fortune/
[4] Nelson D. Schwartz and Julie Creswell (2008) What created this monster? The New York Times, March 23
http://www.nytimes.com/2008/03/23/business/23how.html
[5] Ipak, slični se obrasci mogu naći i u slabim ekonomijama poput Hrvatske gdje banke mahom kreditiraju potrošnju stanovništva zbog rizičnosti kreditiranja privatnog sektora.
[6] v. Paolo Dos Satnos (2009) On the content of banking in contemporary capitalism, RMF discussion paper No.3
http://www.researchonmoneyandfinance.org/media/papers/RMF-03-Dos-Santos.pdf
Fiona Tregenna (2009) The fat years: the structure and profitability of the US banking sector in the pre-crisis period. Cambridge Journal of Economics, Vol.33, No.4
[7]Why is the administration tolerating AIG feather-bennding and intrasigence, Yves Smith, http://www.nakedcapitalism.com/2010/02/why-is-the-administration-tolerating-aig-feather-bedding-and-intransigence.html
[8] Emmanuel Saez et al. (2010) Top incomes in the long run of history, forthcoming Journal of Economic Literature
Emmanuel Saez, Thomas Piketty (2006) Has inequality increased in the US? A response to Alan Reynolds, http://elsa.berkeley.edu/~saez/answer-WSJreynolds.pdf
Gerard Dumenil and Dominique Levy (2004) Neoliberal income trends. Wealth, class and ownership in the USA, New Left Review, Vol.30