Fakulteti u Hrvatskoj pod kontrolom studenata

Donosimo prijevod članak Tonija Pruga “Student Control in Croatia”, objavljen u zadnjem broju britanskog časopisa Radical Philosophy. Autor iznosi kronologiju studentskih buna u Hrvatskoj, ali i tranzicijskog političkog i ekonomskog neoliberalnog nasilja iz kojeg i zbog kojeg je došlo do reakcije studenata blokadama prošle, i daljnim akcijama ove, godine.

Povijest financijskog nasilja i direktnodemokratski odgovor

U dvadeset godina otkad su nacionalisti preuzeli vlast u Hrvatskoj, ideja kolektivnog dobra, iznad svoje obvezne i uske identifikacije s nacijom, ne postoji u javnoj svijesti. U tim rijetkim trenucima kad se pojavi na marginama javnog života, prizivajući ekonomske aspekte kolektiva, država i mediji u pravilu su vrlo uspješni u njenom suzbijanju, sužavajući je, preobličavajući ideološki i sprječavajući njeno širenje u neželjenom obliku. [1]. Tijekom prethodnih 45 godina, hrvatski su građani uživali blagodati besplatnog obrazovanja i zdravstvene skrbi. Čak i najefikasniji ideološki stroj, onaj liberalnog parlamentarnog kapitalizma, nije to mogao izbrisati preko noći. Kako u ruševinama industrije sve manje i manje toga preostaje za rasturanje i krađu od naroda (u jugoslavenskom socijalizmu vlasništvo je formalno bilo narodno, a ne državno, vidi Branko Horvat), kapitalistički lešinari okrenuli su se jednom od još uvijek stojećih stupova četrdesetpetogodišnjeg socijalističkog projekta: besplatnom obrazovanju i zdravstvu. No ovaj put imaju problem, naišli su na dostojnog protivnika.

Privatizacija obrazovanja uvođena je postepeno – vjerojatno u nadi da nitko neće primijetiti. Ali ne ovaj put!

Dvije velike studentske blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, jedna u proljeće 2009. (u trajanju od 35 dana) te druga u jesen iste godine (s trajanjem od 14 dana) bile su provedene kroz niz strateških poteza. Preuzimanje kontrole nad fakultetima proširilo se u nekoliko gradova, a mreža studenata proizašlih iz tih akcija još uvijek se aktivno razvija. Počevši od jednog vrlo jednostavnog, ali zato i vrlo snažnog zahtjeva: „besplatno svima dostupno javno financirano obrazovanje na svim razinama“; preko strateške otvorenosti i discipline u organiziranju; odbijanja pregovora; različitih anonimnih studenata koji su čitali izjave za medije, bez glasnogovornika i vođa (time onemogućivši lansiranje osobnih napada od strane medija i države); neprestanog rada na teoriji, prijevodima i izdavaštvu; grupâ za proučavanje teorije, povezivanja i podrške pobunjenim radnicima i seljacima; neprestanog dokumentiranja posla koji su obavljali; sve do stvaranja Blokadne kuharice na 70 stranica[2] i Radničko-seljačkog FAQ-a (često postavljanih pitanja) distribuiranog u blokiranim tvornicama. Svim time studenti su zaprepastili državno-kapitalističku mašineriju i prisilili je na uzmak. Na kraju je time morala braniti, a u mnogim slučajevima i javno diskutirati ono što je do sada bio dobro uhodan proces hrvatskog političko-ekonomskog života: nekritičku implementaciju najgorih aspekata neoliberalne doktrine[3]. To niti u kojem smislu nije bila uobičajena „mi ne želimo neoliberalnu obrazovnu reformu“ mantra ljevice zamijenjena studentskim aktivizmom, već neprestano teoretiziran i razvijan koordinirani napad na ideološke temelje kapitalizma u Hrvatskoj i njegovu parlamentarnu nedemokratsku formu kroz koju je enormna količina društvenog bogatstva u Hrvatskoj proizvedenog za vrijeme socijalizma prvo bila uništena, a zatim pokradena pod izlikom nefunkcionalnosti.

Zanimljivo je primijetiti da su samo redovna predavanja bila blokirana; administracija fakulteta, knjižnica, knjižara i druge fakultetske službe i dalje su mogle neometano raditi. Radikalno otvoreni plenumi „na kojima su donošene sve odluke oko funkcioniranja blokiranog fakulteta“ bili su za sudjelovanje i glasanje otvoreni svima koji su se na njima pojavili, a ne samo studentima. Pravila ponašanja su detaljno razrađivala pristojno ophođenje, ulogu studentskih redara, brigu za imovinu, pasivan otpor u slučaju policijske intervencije i mnoge druge detalje [4]. Najvažniji je njihov direktnodemokratski aspekt:

Plenum ne može ni u kojem trenutku izabrati predstavnika koji smije samostalno donositi odluke i pristajati na određene uvjete. Plenum jedino može izabrati delegate koji će iznositi odluke i volju plenuma te prenositi plenumu ponude i pitanja o kojima se treba očitovati. Ova metoda izbora delegata, koja je jedini istinski demokratski put, isključuje mogućnost manipulacije individualnim predstavnicima.

Viktor Ivančić, suosnivač Ferala, dugotrajnog i najboljeg kritičkog političkog glasila u Hrvatskoj u zadnjih 20 godina i najoštriji politički komentator, jezgrovito objašnjava:

Depersonalizacijom svojih pojava u javnosti, dnevno organizirajući studentske plenume (otvorene svim građanima), odbijajući izbor delegata ili karizmatičnih vođa, odbijajući natezanje i trgovinu tijekom pregovora, dečki i cure s Filozofskog fakulteta su razotkrili laž tzv. predstavničke demokracije koja se prolaskom kroz stranačke i međustranačke mehanizme manifestira kao autoritativan model.[5]

Ivančićevo razmišljanje prodire do srži: ne samo da su studenti demonstrirali, i to skoro godinu dana, mogućnost novog modela sudjelovanja, uključive direktne demokracije u praksi, nego i nastavljaju pokazivati prave razmjere korumpiranosti kapitalističkog parlamentarnog modela, njegove nedemokratičnosti i usmjerenosti ka zanemarivanju interesa svih osim male skupine odabranih. Glavni argument koji studenti iznose, a koji poništava temeljnu misao vodilju – financijska neovisnost utemeljena u upravljanju vlastitim resursima – nacionalističkog državnog projekta u velikoj mjeri, je taj da se ulaskom u EU nacionalna država odriče velikog dijela pravâ i pogodnosti koje je velika većina stanovnika imala u izobilju tijekom (međunarodnog) jugoslavenskog socijalizma.

Financijsko nasilje

Ružičasta slika koju su neoliberalni revolucionari slikali zadnjih trideset godina, a koja je izravno odredila sudbinu i Jugoslavije i Hrvatske, nestala je s financijskom krizom 2008. godine. Logika je skoro pa bolno jednostavna: da država nije intervenirala u tržišta ubacujući u njih ogromne količine novca, efektivno nacionalizirajući velik dio financijskog sektora, on bi propao. U jednom razgovoru za medije, u ljeto 2009., Alistair Darling, britanski ministar financija priznaje: tijekom najkritičnijeg vikenda 2008. Velika Britanija je bila samo nekoliko sati udaljena od toga da dvije od četiri najveće banke zatvore svoje blagajne u ponedjeljak ujutro.[6][7] Ni jednom nisam vidio tu izjavu dovedenu u kontekst njenih mogućih posljedica. Kada bi dvije od četiri najveće banke prestale izdavati novce, sumnjam da bi nadolazeći događaji protekli mirno.

To je scenarij koji predstavlja vrlo važan faktor u procesu raspada Jugoslavije te u raspadu socijalnog sustava i ratovima u drugim državama podvrgnutim neoliberalnom nasilju: financijsko nasilje prethodilo je fizičkom nasilju. Uvjeti nametnuti Jugoslaviji od strane Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) početkom 80-ih prošlog stoljeća s ciljem otplate duga, potaknuli su uzlet nacionalističkih grupa i naposlijetku im pomogli da uzmu svoj udio u moći, transformirajući njihov oportunističko-nacionalistički projekt u antisocijalistički. Jugoslavenska država nije mogla preživjeti financijsko nasilje: raspala se u ratu predvođenom nacionalistima koji su iskoristili kriznu situaciju, dugačak period u kojem su građani morali u redovima čekati na osnovne životne namirnice poput kruha i mlijeka, a sve kao rezultat neuspjeha jugoslavenskog vodstva da odoli pritisku MMF-a. Početkom 2000-ih, nakon desetljeća sistematskog uništavanja i potkradanja državne ekonomije od strane hrvatske vlade i njenih kriminalnih suučesnika, Hrvatska prodaje svoj cjelokupni bankarski sustav, zasluživši time pohvale EU za privatizaciju, tj. za ‘liberalizaciju’ preko 94% financijskog sektora [9]. Hrvatski vanjski dug bio je na razini od oko 10 milijardi eura 2000. godine, dok je krajem 2009. već dosegao 42 milijarde eura, skoro 100% hrvatskog godišnjeg BDP-a. Kao ilustraciju jeftine prodaje banaka najbolje je navesti primjer Splitske banke. Splitska banka, treća najveća banka u Hrvatskoj bila je procijenjena na 150 milijuna eura pri prvoj prodaji privatnim vlasnicima 2000. Kada je banka 2006. prodana sadašnjim vlasnicima za milijardu eura, njena imovina je vrijedila oko 3,2 milijarde eura[10]. Između 1993. i 2002. oko 75% stranih ulaganja je ‘bilo vezano uz projekte privatizacije, uglavnom u bankarskom, telekomunikacijskom i farmaceutskom sektoru’[8]. Drugim riječima, to nisu bile investicije već rasprodaja debelo podcijenjene imovine stvarane u vrijeme socijalizma. Kako bi stvari bile još gore, banke su prije prodaje očišćene od lošeg duga, ‘restrukturirane i konsolidirane’ po ‘visokoj cijeni’ od 5,6 milijardi eura (oko 15 milijardi sudeći po raspravama u hrvatskom Saboru), koja daleko nadmašuje cijenu po kojoj su banke prodane. ‘Privatizacija’ je zapravo bila niz kriminalnih poteza državnih vođa.

Povijest financijskog nasilja nametnutog izvana, no prihvaćenog i provedenog iznutra, zapravo je priča ponavljanja grešaka – 1980-ih u Jugoslaviji, a 2000-ih u Hrvatskoj – bez ikakve naznake da su vladajuće političke elite iz toga izvukle pouku. Ispravan način da bi se iskreno pristupilo studentskim blokadama u Hrvatskoj jest dizanje glasa protiv nasilja, neoliberalizma, imperijalizma i kapitalizma, a za nove egalitarne političke projekte koji više neće biti utemeljeni na militaristički hijerarhijskim i predstavničkim modelima XX. stoljeća (političke stranke, parlament, sindikati), već na direktnodemokratskim modelima političkog organiziranja s ishodištem na radnim mjestima.

Malo narodâ ima više toga za reći o ovoj temi, osobno svjedočivši njenoj propasti i naučivši nešto iz nje, od ljudi s područja bivše Jugoslavije. Jugoslavensko samoupravljanje bio je hrabar ali neuspješan pokušaj čija je teoretska reevaluacija zakasnila. Tehnologije samoupravljanja i direktne demokracije u to doba nisu postojale pa nisu mogle taj model uključenosti prikazati učinkovitim, otvorenim, transparentnim ili odgovornim prema njegovim ravnopravnim političkim subjektima i društvu u cjelini. Akcije hrvatskih studenata pokazuju da sredstva komunikacije i organizacije (baš kao i sredstva stvaranja diskursâ i organizacijâ) koje danas imamo na raspolaganju omogućavaju korištenje novih, direktno demokratskih organizacijskih struktura i procesa – blogova, mailing lista, plenuma, radnih grupa – i sve to bez stvaranja predstavničkih tijela. Međutim, da bi njihova upotreba postigla željeni učinak, mnoge strateške političke odluke moraju biti donesene primjenom teorije na konkretnu situaciju u kojoj se intervencija događa i, što je još važnije, te odluke moraju biti provedene s primjerenom disciplinom.

Jedna od najaktivnijih radnih grupa, a možda i najvažnija s obzirom na politički aspekt studentske blokade, je radna grupa za „širenje direktne demokracije i njeno uspostavljanje u praksi“. Njeni glavni zadaci do sada su bili pisanje, tiskanje i distribucija Radničko-seljačkog FAQ-a, posjećivanje blokiranih tvornica i štrajkova te održavanje predavanja o direktnoj demokraciji u srednjim školama.

Zbog rada svih uključenih u ovu studentsku inicijativu predstavnička studentska tijela izgledaju kao povijesni relikti. Istovremeno, neoliberalno kapitalističko pljačkanje Hrvatske stavljeno je – vrlo inteligentnim, discipliniranim i teorijski čvrsto utemeljenim studentskim akcijama i strateškim odlukama – u vidokrug šire javnosti, što je bilo teško zamislivo 2008. godine.

Ne samo da pobunjeni hrvatski studenti zaslužuju našu bezrezervnu podršku i drugarsku kritiku; već bi to bila propuštena prilika za lijevu antikapitalističku borbu ukoliko njihov rad ne bi bio potpomognut, proučen i ponovno prigodno implementiran u neke druge kontekste. Jedan od temeljnih pristupa mnogih borilačkih vještina je razdijeliti snagu na cijelo područje borbe: sili usmjerenoj protiv nas često se nije najbolje suprotstaviti frontalno, već ju je bolje potkopati njenim suzdržavanjem i preusmjerem prema političkim protivnicima. Badiou, Negri i Žižek tvrde da ideja komunizma treba biti ponovno promišljena izvan iznošenih okvira partije i sindikata. Studenti u Hrvatskoj upravo su demonstrirali kako bi to trebalo biti: odvažno, direktnodemokratski i strateški otvoreno.