tablice-sortiranje

slobfil-css

Michael Lebowitz: Sedam teških pitanja

Slobodni Filozofski objavljuje prijevod jednog od poglavlja iz knjige Michaela Lebowitza "Build It Now: Socialism for the Twenty-First Century" (2006). Riječ je o poglavlju koje razmatra probleme vezane uz pokušaj uspostave radničkoga samoupravljanja u bivšoj Jugoslaviji, a povezano s problemima koji se sada u vezi s tim javljaju u Venecueli.


U travnju 2004. pozvan sam da održim prezentaciju o iskustvima jugoslavenskog samoupravljanja Komisiji o sindikalnom pokretu u bolivarskom revolucionarnom procesu na Drugoj svjetskoj konferenciji solidarnosti s bolivarskom revolucijom u Caracasu, Venecuela. U svom govoru o poukama iz tog iskustva (koje je preneseno i cirkulirano u Venecueli) identificirao sam osnovna svojstva samoupravljanja, kako se mijenjalo kroz 40 godina te neke njegove pozitivne i negativne strane.[1]

Unutar godinu dana, proces kretanja prema radničkom upravljanju u Venecueli se značajno ubrzao. Stoga sam se, kad sam pozvan govoriti na
Radnici u revoluciji: Bolivarsko suupravljanje, alternativni ekonomski model u Valenciji travnja 2005. na Trećoj svjetskoj konferenciji solidarnosti s bolivarskom revolucijom, odlučio fokusirati na probleme s kojima će se venecuelanski radnici i revolucija suočiti u kretanju prema su-upravljanju.


Ideja radničkog upravljanja, samoupravljanja, suupravljanja i proizvodnje udruženih proizvođača bila je 2004. u Venecueli zapravo i zahtjev i san. Danas se, uzmemo li korake poduzete u tvrtkama kao Invepal, CADAFE, CADELA i ALCASA [*] (i s nadom da daljnji koraci uskoro slijede), pretače u realnost. To znači da se morate pripremiti na borbu sa stvarnim problemima radničkog upravljanja.

Da bih vas naveo da mislite o ovim problemima, danas želim istaknuti negativnu stranu jugoslavenskog samoupravljanja. Naročito želim postaviti ono što zovem 7 teških pitanja što izniču iz jugoslavenskog iskustva. Mislim da biste trebali razumjeti probleme koji su tamo iskrsnuli. U nekom obliku bi se mogli pojaviti i ovdje (možda čak i u gorem obliku). Ako se pojave, bit će tri mogućnosti:
    1. Problemi neće biti razriješeni, a neuspjeh u pronalasku dobrih rješenja će diskreditirati radničko upravljanje. 2. Probleme će riješiti sami radnici. 3. Probleme će riješiti netko drugi.
Međutim, prije no što krenem govoriti o problemima, dopustite da naglasim kako sam uvjeren da je radničko upravljanje jedina stvarna konačna alternativa kapitalizmu. Kad radnici budu surađivali u proizvodnji i kad shvate da korist od svoga rada imaju oni sami, a ne vlasnici kapitala, radničko upravljanje može pokazati, iz više razloga, da je daleko nadmoćniji oblik organiziranja proizvodne aktivnosti:
    1. Bez kapitalističkog izrabljivanja, postoji sklonost suradnji s radnicima koji vas okružuju kako bi se posao obavio dobro i kako bi se svi ponosili svojim radom, umjesto da se pokušava raditi što je manje moguće. 2. Znanje koje radnici imaju u svojim glavama o boljim načinima obavljanja posla, znanje koje se ne dijeli s kapitalistima, može se sad aktivirati kako bi se odmah unaprijedilo proizvodnju, ali i za buduće inovacije. 3. Postaje nepotreban trošak nadzornika i kontrolora, čija je glavna uloga da paze da ljudi koje nadgledaju marljivo rade, i to do stupnja da je proizvodnja organizirana ne na osnovu efikasnosti nego da bi se kontrola učinila jednostavnijom. Ta i druge iracionalne osobine kapitalizma više nisu nužne. 4. Radničko upravljanje nudi mogućnost kombiniranja mišljenja i činjenja, ukidanja podjele na radnom mjestu između onih koji misle i onih koji rade. Dakle, nudi mogućnost da svi radnici razvijaju svoje sposobnosti i potencijal. U tom smislu, radničko upravljanje može pospješiti produktivnost i inovaciju.
Svaka rasprava o problemima jugoslavenskog samoupravljanja mora se smjestiti u pravi kontekst: Jugoslavija, ne smijemo zaboraviti, je nekoć bila priča o uspjehu. Smatrali su je alternativom i državnim društvima Istoka kao i kapitalističkim društvima Zapada. Imali su visoke stope rasta u 1950-ima kad je samoupravljanje uvedeno, a iako je rast opao kroz 1960-e i 1970-e, ostao je prilično visok. Jugoslavija se u tom razdoblju industrijalizirala, te krenuvši od pretežno seljačke agrikulturne osnove postaje zemlja koja izvozi industrijske proizvode u Zapadnu Europu.

Ali, kao što sam naznačio, bilo je problema. Počet ću s problemom koji sam spomenuo u prošlogodišnjem govoru – jazom između onoga što su radnički savjeti mogli u teoriji i onoga što su stvarno činili. Godine 1950. kad je Maršal Tito uveo novi zakon o radničkom samoupravljanju, priznao je zaostalost jugoslavenskih radnika i strahove mnogih da je radnička kontrola preuranjena jer „radnici neće uspjeti svladati složene tehnike upravljanja tvornicama i ostalim poduzećima.“ Titov odgovor je bio – ne možemo čekati da se svi obrazuju. „U samom procesu upravljanja, u neprekidnom procesu rada i upravljanja svi će radnici steći potrebno iskustvo. Upoznat će se ne samo s radnim procesom, nego također sa svim problemima svog poduzeća. Samo će kroz praksu radnici naučiti kako voditi evidenciju koliko materijala mogu koristiti, a koliko mogu prištedjeti… Naučit će koliko visok mora biti prihod njihova poduzeća…i koliko ostatka viška vrijednosti mogu iskoristiti za podizanje vlastitog standarda života.“

Kao što sam naznačio zadnji put, jugoslavenski radnici su zaista postali dobro informirani o svojim poduzećima, mnogi su imali iskustvo sudjelovanja u radničkim savjetima na razinama pogona i poduzeća. Međutim, nije se dogodilo ono za što je Tito pretpostavio da će se dogoditi. Godine 1975., 25 godina nakon što je zakon uveden, jugoslavenski pisac, Jože Goričar ovako opisuje jaz između radnika te menadžera i njihovih stručnjaka:
    Riječ je ili o funkcionalnoj diferencijaciji, hijerarhiji znanja i ekspertize ili o posljedici atomiziranih i monotonih industrijskih operacija koje radniku nude…samo oskudnu priliku za razvoj, kroz izvršavanje svojih dužnosti, bez ikakve supstancijalne količine slobode misli, mašte ili invencije. Ako svemu tome dodamo razmjerno dug i iscrpljujuć radni dan, dobivamo cjelokupan set okolnosti koji sputava radnike da se intenzivnije angažiraju u upravljanju svojim radnim organizacijama.[2]
Što se dogodilo? Iako su radnički savjeti imali moć odlučivanja o kritičnim pitanjima kao što su investicije, marketing, proizvodne odluke, nisu se osjećali kompetentnim za donošenje tih odluka – u usporedbi s menadžerima i tehničkim ekspertima. Tako su u mnogim poduzećima radnički savjeti bili skloni pečatirati prijedloge koji su dolazili od menadžmenta. (Napokon, menadžeri su sudjelovali u prihodu firme i imali zajednički interes da firma dobro posluje.) Radnički su savjeti proveli mnogo vremena raspravljajući o stvarima u kojima su se osjećali kompetentnima suditi – poput pravednosti relativnih prihoda unutar poduzeća. A kada su krivili menadžere zbog loših rezultata, menadžeri su odgovarali – vi ste donijeli odluku. Međutim, to nije odgovor koji su radnici prihvaćali; često je pozicija koju su zauzimali bila: mi radimo svoj posao dobro pa očekujemo da i vi radite svoj. Radnički su savjeti ponekad uklanjali menadžere koji su davali loše prijedloge. U takvim slučajevima su funkcionirali kao izborno tijelo nezadovoljno svojom vladom, ali ne kao vlada sama.

Kako izbjeći takvu situaciju, taj jaz između stručnjaka i radnika? Dvadeset i pet godina nakon uvođenja radničkog upravljanja bio je još uvijek tu. Goričar je rekao da se radi o niskom nivou razvoja i da se radnici trebaju samoinstruirati i samoobrazovati. Ali ukazujući na monotone i duge, iscrpljujuće radne dane, on sam otkriva problem u svakoj sugestiji da se radnici obrazuju.

Dopustite da primijetim da je osnovni problem bio što se nikakvo obrazovanje nije događalo na radnom mjestu. Zašto učenje principa računovodstva, knjigovodstva, marketinga itd. nije bilo dio posla? Ne nešto što bi trebalo dodati dugom i iscrpljujućem radnom danu – nego nešto što bi trebalo inkorporirati u radni dan. Drugim riječima, redefinicija rada kako bi se uključio proces proizvodnje radnika je ono što radničko upravljanje treba.

Očito, to uključuje ekspanziju netradicionalnog radnog dana i skraćivanje tradicionalnog radnog dana (za koji su povećana produktivnost i efikasnost esencijalne). To jugoslavenska samoupravna poduzeća nisu učinila. A rezultat? U mnogim su poduzećima radnici imali zakonsku moć koju nisu mogli upotrijebiti.

Redefinicija rada i radnog dana kako bi se uključilo učenje je samo jedno moguće rješenje tog problema. Pitanje o kojem treba misliti jest kako dovesti samoupravljanje do realizacije svog potencijala.

Prvo pitanje koje zatim želim postaviti jest: Kako razbiti podjelu unutar poduzeća između onih koji misle i onih koji rade?

Dopustite da se sad okrenem nizu problema vezanih uz način funkcioniranja jugoslavenskih samoupravnih poduzeća u ekonomiji. Što se primjerice dogodilo kad je potražnja za proizvodima koje su proizvodili pala? Znamo što se događa u kapitalizmu: ako se profiti ne mogu ostvarivati prodajom roba, ljudi se otpuštaju, ostaju bez posla. To se nije događalo u jugoslavenskim poduzećima. Postojala je solidarnost među radnicima u svakom poduzeću – kako možeš otpustiti članove vlastitog kolektiva?

Tako su poduzeća nastavljala proizvoditi – čak i bez prodaje, proizvodili su za skladištenje. U terminima stabilnosti ekonomije kao cjeline, u usporedbi s kapitalizmom, to nije loše jer se održavaju prihodi i recesija se neće produbiti zbog nezaposlenosti. Međutim, ne samo da su poduzeća plaćala radnicima njihove osobne dohotke, nego su također morala kupovati sirovine. Kako su to činili bez upadanja u ozbiljne financijske teškoće? Pa okrenuli su se bankama kako bi posudili sredstva da bi prebrodili takva razdoblja. A banke (koje su često bile partnerstva između velikih samoupravnih poduzeća i lokalnih uprava) su u takvim slučajevima naginjale posuđivanju. Međutim, to je uzrokovalo problem ovisnosti firmi o bankama i također, kao rezultat liberalne bankovne politike, izvor inflacijskih tendencija.

To su bili problemi. Ali što su bila rješenja? Drugo pitanje je: Što činiti u poduzeću kojim upravljaju radnici kad prodaja padne?

Dopustite da elaboriram taj problem isticanjem sljedeće karakteristike jugoslavenskog samoupravljanja. Postojala je solidarnost među radnicima pojedinačnih poduzeća, ali ne između radnika u različitim suparničkim poduzećima. Che Guevara je komentirao 1959. nakon posjeta Jugoslaviji da ne smijemo izgubiti iz vida da su profiti ovih poduzeća podijeljeni među radnicima; međutim, istaknuo je, da je svaka firma „uključena u nasilnu borbu s konkurencijom oko cijena i kvalitete.“ Che je također primijetio postojanje stvarne opasnosti da natjecanje „uvede faktore koji iskrivljuju ono što bi socijalistički duh trebao biti.“[3]

Da, definitivno je postojao manjak solidarnosti između radnika u suparničkim poduzećima. Ali to nije bio jedini problem. Postojalo je i dupliciranje investiranja. Poduzeća su se borila za isto tržište te investirala u tu svrhu. Jedan ishod je bio prekomjerni kapacitet u mnogim sektorima (posebno 1970-ih i 1980-ih). To je učinilo poduzeća financijski ranjivijima i ovisnijima o bankama. Dakle, treće pitanje: Što bi u radničkom upravljanju trebala biti uloga natjecanja između radnika različitih poduzeća?

Solidarnost među radnicima unutar pojedinog poduzeća imala je drugu stranu. Radnici u Jugoslaviji su htjeli porast prihoda po radniku u svojem poduzeću (i odmah i dugoročno) pa je njihova težnja bila ulagati u modernu strojno-intenzivnu tehnologiju. To je imalo jako dobar učinak – vodilo je značajnim porastima proizvodnje. Negativna strana je međutim bila da takva ulaganja nisu stvarala mnogo novih radnih mjesta. Tako, kad bi se ljudi selili sa sela u gradove u potrazi za višim prihodima, nisu mogli naći posla; rezultat je bila nezaposlenost ili migracija u Zapadnu Europu u svojstvu gastarbajtera.

1950-ih problem stvaranja novih radnih mjesta razriješen je državnim oporezivanjem poduzeća i korištenjem tih sredstava za stvaranje novih samoupravnih poduzeća. Ali to se radnicima u postojećim poduzećima nije sviđalo – bunili su se da ih državno oporezivanje onemogućuje u ostvarivanju nužnih investicija. Kako se može reći da postoji samoupravljanje, bunili su se, kad radnici ne mogu kontrolirati prihod koji stvaraju? Kako radnici zaista mogu vladati ako staljinistička država iskorištava poduzeća i donosi važne odluke? 1960-ih se uloga federalne države bitno smanjila: državno oporezivanje poduzeća je opalo, uloga države u investiranju se smanjila, a nezaposlenost skočila.

To nas dovodi do četvrtog pitanja: Kakvu odgovornost radnici samoupravnih poduzeća imaju za nezaposlene i isključene? Tko je odgovoran za stvaranje radnih mjesta?

Uz nezaposlenost koja se pojavila 1960-ih, postojala je i rastuća nejednakost između poduzeća i prema tome između radnika različitih poduzeća. Ne nužno jer su radnici bogatih poduzeća to zaslužili. Mogli ste raditi navlas isto u dva poduzeća i dobivati bitno manji dohodak u jednom poduzeću nego u drugom jednostavno zbog tipa industrije u kojoj ste imali sreću da se zateknete, ili zbog monopola ili nekog drugog tržišnog faktora koji je favorizirao vaše poduzeće. Postojala je izreka u Jugoslaviji: „Nije stvar u tome što radiš, nego gdje to radiš.“ Radnici u siromašnijim poduzećima nisu to smatrali pravednim pa su sa zavišću gledali na rastuće prihode radnika u bogatijim poduzećima. Stoga su odgovorili raspodjelom većeg dijela zarade poduzeća u obliku ličnog dohotka. Kako bi ostvarili investicije koje će ih održati kompetitivnima i povećati buduće prihode, morali su se obratiti bankama; to jest, siromašnija poduzeća su postala ovisnija o bankama.

Ali ne zaboravite, bogatija poduzeća su često bila djelomični vlasnici banaka. Kad sam počeo proučavati jugoslavensko samoupravljanje, jedna od stvari koja me zanimala bila je jesu li veze s bankama stvarale probleme između bogatih i siromašnih poduzeća. Susreo sam se s članom Centralnog komiteta Saveza komunista 1978. i pitao ga, „Je li moguće da bogate firme koriste svoj utjecaj u bankama kako bi pritisnule siromašne firme koje trebaju kredit?“ Odgovorio je, „Da, to je grozno! Znamo za slučajeve gdje su siromašne firme bile prisiljene prodavati po niskim cijenama bogatijim firmama kako bi dobile ikakav kredit od banaka!“ (Prisjetimo se, to nisu bile kapitalističke firme – to su bila samoupravna poduzeća u kojima su radnici dobivali prihod.) Bio sam šokiran. Bilo je daleko gore no što sam se pribojavao. Upitao sam ga, „Što činite u vezi s tim?“ (A pod „vi“ sam mislio na Savez komunista Jugoslavije.) Odgovorio je, „Kažemo im da to nije u interesu radničke klase kao cjeline. Pokušavamo ih uvjeriti da ne rade takve stvari. Ali,“ nastavio je, „ne kažnjavamo ih – to nije naša uloga.“ Potom smo imali zanimljivu raspravu o Antoniju Gramsciju i ideji partije kao organskog intelektualca.

Ali postojao je problem: individualna se poduzeća očito nisu ponašala u interesu radničke klase kao cjeline, država nije mogla djelovati u interesu radničke klase kao cjeline, a partija nije htjela. Rezultat je rast nejednakosti između poduzeća, između republika i, pod sloganom samoupravljanja, rast privilegija određenih grupa radnika i pad solidarnosti.

Dakle, peto pitanje: Tko se u sistemu radničkog samoupravljanja brine za interese radničke klase kao cjeline?

To je sigurno jedno od osnovnih pitanja. Ali dopustite da dodam još jedno vezano uz probleme samoupravljanja u Jugoslaviji. Kao što sam naznačio, u novonastaloj situaciji su slabija poduzeća postala ovisna o bankama. U nekim slučajevima, obraćali su se bankama ne samo da bi posudila novac u svrhu investiranja, nego i kako bi priskrbili lični dohodak za članove svojih kolektiva. To je bilo u potpunoj suprotnosti teoriji socijalističke robne proizvodnje koja je tvrdila da lični dohodak radnika treba doći od prodaje ostvarene putem njihovih poduzeća. Ali među direktorima banaka nisu sjedili samo predstavnici samoupravnih poduzeća koja su bili vlasnici nego i predstavnici lokalnih uprava, zajednice. A predstavnici zajednice bi rekli, „Dajte im novac. Dajte im novac jer ako ne date, poduzeća će propasti i onda će zajednica biti odgovorna za brigu o radnicima.“

Drugim riječima, postojali su razlozi zašto su firme održavane na životu – da bi se izbjegao problem nezaposlenosti i seljenja firme u slučaju bankrota. Ali to je dovodilo do nečega što ekonomisti zovu problemom „ograničenja mekog proračuna“: stvar je u tome da ako firma zna da će biti spašena, ona ne mora poduzimati korake nužne za rješavanje problema. Primjerice, umjesto povećanja efikasnosti ili odbacivanja proizvodnih linija koje ju slabe, firma će potrošiti puno vremena kako bi osigurala da ima prijatelje na visokim pozicijama koji će je održavati na životu. Je li to racionalno za ekonomiju? U jugoslavenskom slučaju su pokušali riješiti problem spajajući slabije firme s jačima što je vodilo do racionalizacije i reorganizacije slabijih firmi bez stvaranja nezaposlenosti, ali je rast velikih i kompleksnih firmi postavio pitanje smanjenja radničkog utjecaja kroz navedeni proces.

Sve to ukazuje na šesto pitanje: Smije li se dopustiti da poduzeća kojima upravljaju radnici propadnu?

Razmotrimo jugoslavensko iskustvo. Djelujući u svom osobnom interesu, radnici u pojedinačnim poduzećima u Jugoslaviji su uspješno pokazali da kapitalisti nisu nužni, da radnički savjeti mogu usmjeravati menadžere i tehničko osoblje da donose odluke u njihovom interesu i da će takva poduzeća nastojati uvoditi novu tehnologiju koja povećava produktivnost i prihod po radniku. To je jedna od najvažnijih pouka Jugoslavije i jedna od najvažnijih stvari koje ovdje treba pokazati.

Ali Jugoslavija je također pokazala da osobni interes unutar individualnih poduzeća nije dovoljan. Ne samo da jugoslavensko iskustvo pokazuje da solidarnost unutar pojedinog poduzeća ne znači nužno i solidarnost unutar društva, nego također pokazuje da neuspjeh u rješavanju problema u ovom odnosu može postaviti stvarna ograničenja na razvoj radničkog upravljanja. Čak su i veze koje su pokušali stvoriti između radnika u različitim poduzećima, između radnika u sektorima robne proizvodnje i onih u socijalnom sektoru, između proizvođača i zajednica bile pod dominacijom jednog pitanja: osobnog interesa. Nedostajao je osjećaj solidarnosti unutar društva.

Rezultat je bila nezaposlenost, rastuća nejednakost, zavist, inflacijske tendencije, rastuće socijalne i etničke napetosti – i konačno, nesposobnost ujedinjavanja protiv inozemnih sila. Neuspjeh u promicanju solidarnosti unutar društva učinio je društvo ranjivim na pritiske financijskog kapitala i imperijalističku intervenciju. Jugoslavija je imala jedinstvene karakteristike etničkih i religioznih razlika i ogroman jaz između ekonomskih nivoa različitih republika; međutim, kad se razlike ne razriješe u procesu izgradnje solidarnosti, može ih se iskoristiti na drugačije načine.

Razmislite o pitanjima koja sam do sad postavio:
    1. Kako razbiti podjelu unutar poduzeća između onih koji misle i onih koji rade? 2. Što činiti u poduzeću kojim upravljaju radnici kad prodaja padne? 3. Što bi u radničkom upravljanju trebala biti uloga natjecanja između radnika različitih poduzeća? 4. Koju odgovornost radnici samoupravnih poduzeća imaju za nezaposlene i isključene? 5. Tko se u sistemu radničkog samoupravljanja brine za interese radničke klase kao cjeline? 6. Smije li se dopustiti da poduzeća kojim upravljaju radnici propadnu?
Uz iznimku prvog pitanja vezanog uz jaz između eksperata i radnika, sva ta pitanja su varijacija specifične teme: Koja je veza između individualnog radnički upravljanog poduzeća i društva kao cjeline? To jest, to su pitanja koja izviru iz premise da postoji podjela između poduzeća kojim upravljaju radnici i ostatka društva. Nažalost, u društvu u kojem je ugrubo 50% radničke klase u neformalnom sektoru, a procjene siromaštva sežu do 80% populacije, premisa o podjeli između radničke aristokracije u određenim poduzećima i većine radničke klase nije nezamisliva. Niti smijemo zaboraviti probleme koje takva podjela može stvoriti.

Ako, međutim, ne krenemo od premise o podjeli između poduzeća kojima upravljaju radnici i ostatka društva, onda mnoga od tih teških pitanja izgledaju prilično drukčije. Primjerice, ako prodaja poduzeća s radničkom samoupravom padne, očito ne bi trebalo nastaviti proizvoditi stvari za kojima nema potražnje – ali postoje mnogi proizvodi koje bi poduzeće moglo proizvoditi u to vrijeme a koje zajednica treba, kao što postoje mnoge potrebe lokalne zajednice kojima se radnici mogu posvetiti umjesto rada u određenom poduzeću. Slično tome, zašto bi radnici u ikojem pojedinom poduzeću imali veću odgovornost za nezaposlene od društva u cjelini? I ne bi li interesi društva kao cjeline trebali biti briga svih radnika?

Kritično pitanje, ukratko, jest kako izbjeći problem koji je karakterizirao jugoslavensko samoupravljanje – izostanak solidarnosti unutar radničke klase kao cjeline. Naravno, Država može preuzeti odgovornost oporezivanja samoupravnih poduzeća i koristiti sredstva za stvaranje radnih mjesta i smanjivanje siromaštva. Međutim, jugoslavenski primjer pokazuje da radnicima, vjeruju li oni i samo oni imaju pravo na prihode od svojih poduzeća, nije teško doći do zaključka da je Država daleka, neefikasna i izrabljivačka.

I to nas dovodi do sedmog pitanja: Kako solidarnost između radnički upravljanih poduzeća i društva kao cjeline inkorporirati direktno u ta poduzeća?

Mogu li radnici u svoje diskusije inkorporirati razumijevanje potreba svojih zajednica – ne samo neposrednih zajednica nego također udaljenijih, relativno prikraćenih zajednica? Očito, razvoj u tom smjeru je proces. To je proces predviđen u Bolivarskom ustavu. Kao što članak 135 ističe, ne postoji jednostavno obveza Države prema općem blagostanju društva, tu su također „obveze kroz vrlinu solidarnosti, socijalne odgovornosti i humanitarne pomoći nametnute privatnim pojedincima u skladu s njihovim sposobnostima.“

Kroz svoju ideju povezivanja potrebâ zajednicâ, izraženu kroz demokratsko lokalno planiranje, prema sposobnostima samoupravnih proizvođača, ustav predviđa alternativni ekonomski model – karakteriziran pojmovima pravde, jednakosti, solidarnosti, demokracije i socijalne odgovornosti. Vođeni tim ustavnim idealima, smatram da možete izbjeći mnoge probleme koji su mučili jugoslavenski model – posebno one koji proizašli iz njihove usmjerenosti na osobni interes umjesto na interese radničke klase kao cjeline.

Michael Lebowitz
S engleskog preveo Jovica Lončar
[1] Michael A. Lebowitz, Lecciones de la Autogestion Yugoslavia. Translated by Chesa Boudin. (La Barbuja Editorial, 2005), Caracas, Venezuela.
[2] Jože Goričar, Socialist Thought and Practice (Belgrade: 1975), 92-93.
[3] Carlos Tablada, Che Guevara: Economics and Politics in the Transition to Socialism (Sydney: Pathfinder, 1989), 111-112.
[*] Invepal je tvornica papira značajna zbog činjenice da je to prva privatna firma koja je nacionalizirana početkom 2005. Danas je 51% vlasništva u rukama države, a 49% drži radnička kooperativa. CADAFE i CADELA su državna poduzeća za distribuciju električne energije, dok je ALCASA državno aluminijsko poduzeće. (op. prev.)

3 komentara

Administrator je uklonio komentar.
bergsonean kommie 30/7/10 21:10  

hvala.

??

http://www.novilist.hr/2010/08/10/nisam-vise-mogla-zivjeti-pod-cha.aspx

Objavi komentar


Prostor za komentare služi omogućavanju plodne i konstruktivne rasprave o objavljenim člancima. Komentari se zbog toga moderiraju te će se brisati komentari nevezani uz raspravu (spam), namjerno poticanje rasprave samo da bi se raspravljalo, odnosno postanje komentara u svrhu disrupcije civilizirane debate (trolanje), te srozavanje rasprave na sitničava prepucavanja, ad hominem prozivanja sudionikâ ili bilo kojih drugih osoba i iznošenja prijetnji sudionicima rasprave ili bilo kojim drugim osobama.

Ukoliko komentirate kao neregistrirani korisnik, molimo vas da izaberete opciju "IME/URL" i upišete neko ime, polje URL može ostati prazno. Upute za registrirano komentiranje možete pročitati ovdje. Upute i smjernice vezane uz komentiranje i moderiranje komentara nalaze se ovdje. Stavovi izneseni u komentarima izjave su pojedinaca i ne odražavaju službene stavove uredništva stranice niti plenuma FFZG-a. U komentarima su dozvoljeni HTML tagovi <b>, <i> i <a>.

Zbog sustava automatske detekcije spama neki bi komentari mogli greškom završiti u spam folderu; u tom će slučaju urednici stranice ispraviti grešku čim budu u mogućnosti.